Broj: Gž-39/2016

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Ingrid Bučković, kao sucu pojedincu, u građansko pravnoj stvari tužiteljice P. V., odvjetnice iz R., OIB ............, zastupane po punomoćnici L. V., protiv tuženika I. K. iz L., OIB ..................., radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka podnesenim protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, posl. broj Povrv-1497/2015-10 od 06. studenoga 2015. godine, dana 24. ožujka 2017. godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

1.Odbijaju se žalbe stranaka kao neosnovane i   p o t v r đ u j e   presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, posl. broj Povrv-1497/2015-10 od 06. studenoga 2015. godine u točkama I. i II. izreke te u točci III. izreke osim u odbijajućem dijelu zahtjeva za isplatu zateznih kamata na troškove ovršnog postupka.

 

2.Djelomičnim uvažavanjem žalbe tužiteljice  p r e i n a č a v a  se presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, posl. broj Povrv-1497/2015-10 od 06. studenoga 2015. godine  u točci III. izreke u odluci o zateznim kamatama na troškove ovršnog postupka i sudi:

Održava se na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika R. M. iz L., posl.br. Ovrv-148/14 od 29. listopada 2014. godine, u dijelu u kojem se nalaže tuženiku da tužiteljici naknadi zateznu kamatu na trošak ovršnog postupka u iznosu od 802,27 kn od 29. listopada 2014. godine do 05. studenoga 2015 godine, po stopi od 12% godišnje do 31. srpnja 2015. godine, a od 01. kolovoza 2015. godine pa nadalje po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom u točci 1. izreke održan je na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika R. M. iz L., posl.br. Ovrv-148/14 od 29. listopada 2014. godine, u dijelu u kojem se nalaže tuženiku da tužiteljici namiri tražbinu u iznosu od 6.250,00 kn sa zateznim kamatama od 26. svibnja 2014. godine do isplate, kao i da tužiteljici nadoknadi trošak ovršnog postupka u iznosu od 802,27 kn sa zateznom kamatom od 06. studenog 2015. godine pa do isplate. Točkom II. izreke naloženo je tuženiku da naknadi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 1.868,30 kn sa zateznim kamatama od 06. studenoga 2015. godine. Točkom III. izreke odbijena je tužiteljica s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva do iznosa od 14.217,29 kn te sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadu ovršnog i parničnog troška.

              Protiv navedene  presude žalbu podnose obje stranke.

Tužiteljica podnosi žalbu protiv odluke o zateznim kamatama na trošak ovršnog postupka iz točke I. izreke te protiv točke III. izreke prvostupanjske presude iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 11/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14, dalje: ZPP), sa prijedlogom da se pobijana presuda preinači, podredno ukine i predmet vrati na ponovan postupak.

Žalbom osporava odluku prvostupanjskog suda o tijeku zateznih kamata na dosuđeni ovršni trošak kao protivnu odredbi čl. 30. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12, 25/13, 93/14 i 55/16, dalje: OZ) jer da su navedeni troškovi nastali danom donošenja rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave 29. listopada 2014. godine pa da od tada tužiteljici pripadaju zatezne kamate. Nadalje, ističe da je kraj utvrđenja da je potraživanje tužiteljice dospjelo u trenutku opoziva punomoći te da je ugovorom o zastupanju ugovorena isplata 20% od cjelokupnog iznosa dobivenog u parničnom postupku, nerazumljivo i kontradiktorno obrazloženje suda da tužiteljici ne pripada cjelokupni iznos dosuđen presudom posl. br. Pr-102/15, pri čemu se poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-1966/1997-2 od 27. veljače 2001. godine, ujedno ističući da nije relevantno što parnični postupak nije pravomoćno okončan već da neovisno o tome dosuđeni iznos tuženiku predstavlja osnovicu za obračun visine naknade koja pripada tužiteljici. Također, osporava odluku o troškovima postupka kao protivnu uspjehu tužiteljice u sporu s obzirom na osnovanost tužbenog zahtjeva u cijelosti. Potražuje naknadu troškova žalbenog postupka.

Tuženik u žalbi navodi da ga je tužiteljica nekvalitetno zastupala u parničnom postupku i time ga oštetila u njegovim potraživanjima, zbog čega je raskinuo ugovor o zastupanju. Predlaže da ga sud oslobodi svih plaćanja prema tužiteljici te da istu obveže na namirenje njegovih potraživanja nastalih njezinim propustima.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Žalba tužiteljice je djelomično osnovana, dok je žalba tuženika neosnovana.

Tužiteljica se sadržajem žalbe neosnovano poziva na počinjenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. toč. 11. ZPP-a jer pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji su jasni i nisu proturječni, a niti presuda nema drugih nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

Pazeći po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a na postojanje ostalih bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da u postupku pred prvostupanjskim sudom i donošenjem pobijane presude nije počinjena ni jedna od tih povreda.

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu odvjetničkih troškova zastupanja tuženika u parničnom predmetu koji se vodio pred Općinskim sudom u Opatiji pod. posl. brojem P-219/13 ( kasnije Pr-102/15).

Donoseći pobijanu presudu, prvostupanjski sud na temelju provedenih dokaza utvrđuje da se potraživanje tužiteljice po utuženom računu odnosi na trošak zastupanja tuženika u predmetu posl. br. P-291/13 (kasnije Pr-102/15) u ukupnom iznosu od 14.217,29 kn, da su stranke ugovorom o zastupanju ugovorile naknadu u visini od 20% iznosa dobivenog u tom parničnom postupku, da je tuženik 16. svibnja 2013. godine opozvao punomoć tužiteljici, u koje vrijeme je donesena nepravomoćna presuda u navedenom parničnom predmetu te da je tužiteljica u tom predmetu uputila opomenu tuženiku.

S obzirom na naprijed utvrđeno činjenično stanje, prvostupanjski sud pozivom na odredbu čl. 48. st. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne novine” broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, dalje: Tarifa) zaključuje da je u trenutku opoziva punomoći potraživanje tužiteljice dospjelo, a imajući u vidu činjenicu da je u to vrijeme donesena nepravomoćna presuda u postupku u kojem je tužiteljica zastupala tuženika, zaključuje da tuženik tada još nije dobio nijedan iznos pa da se visina zahtjeva tužiteljice ne može temeljiti na nepravomoćnoj sudskoj presudi.

Cijeneći da je tuženik opozvao punomoć tužiteljici, prvostupanjski sud pozivom na odredbu čl. 779. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje: ZOO) zauzima stav da tužiteljici pripada pravo obračunati nagradu i trošak sukladno Tarifi, a da bi eventualnu naknadu štete mogla potraživati tek za slučaj da tuženik u sudskom postupku ostvari potraživanje na temelju kojeg bi tužiteljici pripadao veći iznos od onog koji joj pripada sukladno Tarifi.

Imajući u vidu radnje poduzete u predmetu posl. br. Pr-102/15 od strane tužiteljice, prvostupanjski sud primjenom Tarife zaključuje da tužiteljici pripada pravo na isplatu iznosa od 6.500,00 kn sa zateznim kamatama od slijedećeg dana po dospijeću utuženog računa pa u tom dijelu usvaja tužbeni zahtjev, dok u preostalom dijelu odbija tužbeni zahtjev kao neosnovan.

Odluku o parničnom trošku prvostupanjski sud temelji na odredbi čl. 154. st.2. pa tužiteljici dosuđuje ovršni i parnični trošak razmjerno uspjehu u sporu od 43,96%, pri čemu trošak zastupanja tužiteljice po odvjetniku odmjerava sukladno Tarifi.

Neosnovan je žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je prvostupanjski sud potpuno i ispravno utvrdio odlučne činjenice, koja utvrđenja prihvaća i ovaj sud budući da svoju osnovu imaju u sadržaju provedenih dokaza u postupku, a koja niti stranke žalbenim navodima ne dovode u pitanje.

Također, protivno žalbenim navodima tužiteljice, pravilan je stav prvostupanjskog suda da istoj ne pripada pravo na naknadu za pruženu odvjetničku uslugu u visini ugovorenoj ugovorom o zastupanju, već u visini odmjerenoj sukladno Tarifi. Naime, Zakon o odvjetništvu ("Narodne novine“, 9/1994, 117/2008, 50/2009, 75/2009, 18/2011: dalje ZO) kao ni Tarifa, nemaju odredbi o pravnim posljedicama prestanka ugovora voljom jedne ili druge ugovorne strane pa treba primijeniti opće odredbe obveznog prava, u ovom slučaju prije svega odredbu čl. 776. ZOO-a o isplati naknade nalogoprimcu te  čl. 779. st. 1. ZOO-a o odustanku od ugovora nalogodavca jer je odnos između stranaka po svojoj pravnoj prirodi mandatni odnos iz odredbe čl. 763. ZOO-a.

Odredbom čl. 776. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ( „Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje: ZOO) propisano je da ako nije drugačije ugovoreno, nalogodavac je dužan isplatiti nalogoprimcu naknadu nakon obavljenog posla, dok je st. 2. istoga članka propisano da ako je nalogoprimac bez svoje krivnje samo djelomično obavio nalog, ima pravo na razmjerni dio naknade. Sukladno odredbi čl. 779. st. 1. ZOO-a, nalogodavac može odustati od ugovora, s time da je u slučaju odustanka od ugovora u kojem nalogoprimcu pripada naknada za njegov trud, nalogodavac dužan isplatiti nalogoprimcu odgovarajući dio naknade i naknaditi mu štetu  koju je pretrpio odustankom od ugovora, ako za odustanak nije bilo osnovanih razloga.

U konkretnom slučaju pri utvrđenju da je tuženik opozvao punomoć tužiteljici prije pravomoćnog okončanja parničnog postupka, to je tuženik u smislu odredbe čl. 779. st. 1. ZOO-a odustao od sklopljenog ugovora o zastupanju, slijedom čega tužiteljici sukladno odredbi čl. 779. st. 2. ZOO-a  pripada pravo na odgovarajući dio naknade, odnosno sukladno odredbi čl. 776. st.2. ZOO-a na razmjerni dio naknade, dok joj ne pripada pravo na cjelokupnu ugovorenu naknadu iz čl. 3. sklopljenog ugovora o zastupanju u visini od 20% od ostvarenog iznosa (list 25 spisa) s obzirom da je taj ugovor prestao odustankom tuženika prije ostvarenja utuženog iznosa, dakle prije pravomoćnog okončanja postupka sa kojim trenutkom su stranke ugovorile dospijeće ugovorene naknade tužiteljice. Osim toga, prema odredbi čl. 368. st. 1. ZOO-a raskidom ugovora obje su strane oslobođene svojih obveza, osim obveze na naknadu štete pa u situaciji kada je tuženik odustao od ugovora čime je došlo do raskida ugovora, njegova je obveza na plaćanje ugovorene naknade, kraj utvrđenja da u tom trenutku nije dospjela, raskidom ugovora prestala.

Prema tome, tužiteljici pripada pravo na odgovarajući dio naknade pa je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo iz odredbe čl. 779. st. 2. ZOO-a kada je tužiteljici dosudio naknadu za zastupanje tuženika prema Tarifi, pri čemu je visinu te naknade ispravno odmjerio u iznosu od 6.250,00 kn, sa zateznim kamatama od slijedećeg dana po dospijeću utuženog računa sukladno odredbi čl.29. st. 1. i 2. ZOO-a, dok je u preostalom dijelu odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

Pri tome tuženik se žalbom neosnovano poziva na propuste u zastupanju odnosno štetu nastalu nepravilnim zastupanjem od strane tužiteljice jer u tom pravcu osim vlastitog iskaza nije pružio nijednog drugog dokaza, a pored toga tuženik se prigovorom u ovom postupku ne može s uspjehom pozivati na tu okolnost, već mu u smislu odredbe čl. 774. ZOO-a eventualno pripada ostvarivati pravo na naknadu štete u drugom postupku.

Odluka o troškovima ovršnog postupka donesena je uz pravilnu primjenu odredbe čl. 154. st. 2. u svezi sa čl. 14. st. 4.  i čl. 21. st. 1. OZ-a, međutim osnovano se tužiteljica žalbom poziva na pogrešnu primjenu materijalnog prava prilikom donošenja odluke o zateznim kamatama, jer tužiteljici pozivom na odredbu čl. 30. st. 2. OZ-a pripada pravo na zatezne kamate od dana donošenja rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, a ne od dana presuđenja kako je to pogrešno dosudio prvostupanjski sud.

Također, pravilno je prvostupanjski sud  odluku o troškovima parničnog postupka utemeljio na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a kada je tužiteljici priznao trošak razmjerno uspjehu u sporu, pri čemu je visinu troškova ispravno odmjerio u skladu sa odredbom čl. 155. ZPP-a i Tarifom.

              Iz navedenih razloga valjalo je žalbe stranaka odbiti kao neosnovanu i pobijanu presudu primjenom odredbe čl. 368.st. 1. ZPP-a potvrditi u točci I. i II. izreke, te u točci III. izreke, osim u odluci o zateznim kamatama na ovršni trošak, kao u točci 1. izreke ove presude, dok je djelomičnim uvažavanjem žalbe tužiteljice pozivom na odredbu čl. 373. toč. 3. ZPP-a valjalo preinačiti prvostupanjsku presudu u točci III. izreke u odnosu na odluku o zateznim kamatama na troškove ovršnog postupka, kao u točci 2. izreke ove presude.

              Tužiteljici pozivom na odredbu čl. 153. st. 2. ZPP-a nije priznat trošak žalbenog postupka, budući da je žalbom djelomično uspjela samo u odnosu na odluku o zateznim kamatama na troškove ovršnog postupka u svezi čega nisu nastali posebni troškovi, slijedom čega je odlučeno kao u točci 3. izreke ove presude.

 

U Rijeci, 24. ožujka 2017. godine