Baza je ažurirana 20.11.2024. 

zaključno sa NN 109/24

EU 2024/2679

Pristupanje sadržaju

Revr 236/15 Vrhovni sud Republike Hrvatske
Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu

Broj: Revr 236/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Jasenke Žabčić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Dragana Katića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. b. d.d. iz Z., zastupanog po punomoćniku I. B. odvjetniku u Z., protiv tuženika P. O. iz Z., zastupanog po punomoćniku I. S. odvjetniku u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-2041/13-2 od 8. svibnja 2014., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-4891/10-25 od 28. studenoga 2012., ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj Pr-4891/10-29 od 12. prosinca 2012., u sjednici vijeća održanoj 4. travnja 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

 

r i j e š i o   j e

 

I. Odbacuje se dopuna revizije tuženika od 2. veljače 2017. kao nepravodobna.

 

II. Odbija se zahtjev tužitelja  za naknadu troška odgovora na reviziju.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom, pod točkom I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 39.170,76 eura i 32.379,46 kn sa zakonskim zateznim kamatama na oba iznosa tekućim od 28. studenog 2012. do isplate, te naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 49.594,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 28. studenoga 2012. do isplate. Pod točkom II. izreke odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka kao neosnovan.

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda te  je  odlučeno da se tužitelju ne dosuđuje  naknada troška odgovora na žalbu.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava predlažući da Vrhovni sud Republike Hrvatske ukine nižestupanjske presude i predmet vrati na ponovno suđenje.

 

Tužitelj je podnio odgovor na reviziju u kojem osporava navode tuženika, predlaže reviziju odbiti kao neosnovanu te potražuje trošak sastava odgovora.

 

Revizija tuženika nije osnovana.

 

Sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP) ovaj sud ispitao je pobijanu odluku samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Predmet spora je regresni zahtjev tužitelja (kao poslodavca) prema tuženiku (kao bivšem zaposleniku), za isplatu potraživanja koje je tužitelj isplatio klijentu S. N. kojeg je tuženik oštetio za utuženi iznos.

 

U postupku je utvrđeno:

 

- da je tuženik kao zaposlenik tužitelja na radnom mjestu voditelja poslovnice u Z., počinio  kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti na štetu tužiteljevog štediše S. N. na način da je 15. rujna 1995. s računa navedenog štediše podigao kunsku protuvrijednost iznosa od 59.100,00 DEM,

 

- da je pravomoćnom  presudom Županijskog suda u Zagrebu, poslovni  broj K-241/98 od 18. veljače 2003.g., tuženik oglašen krivim i kažnjen zatvorskom kaznom,

 

- da je tužitelj na temelju presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5636/05 od 4. ožujka 2009. , koja je u odnosu na glavnu stvar potvrđena, a u odnosu na odluku o troškovima postupka preinačena presudom i rješenjem Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž 4551/09 od 8. rujna 2009. obvezan isplatiti oštećenom štediši S. N. iznos od 37.732,32 eura sa pripadajućim kamatama, te isplatiti troškove postupka u iznosu od 28.820,00 kn,

 

- da je provedenim knjigovodstveno financijskim vještačenjem utvrđeno da je tužitelj izvršio 20. siječnja 2010. isplatu iznosa od 39.170,00 eura oštećeniku S. N. i isplatu iznosa od 32.379,46 kn punomoćnici S. N., odvjetnici M. O.

Na temelju tako utvrđenih odlučnih činjenica nižestupanjski sudovi ocijenili su  tužbeni zahtjev osnovanim zaključivši kako tužitelj ima pravo na naknadu štete na temelju odredbe čl. 1061. st. 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 i 41/08 – dalje: ZOO-a) od svog bivšeg zaposlenika, ako je ovaj štetu prouzročio namjerno ili iz krajnje nepažnje, te da primjena instituta oduzimanja imovinske koristi ne kolidira s pravom oštećenika na naknadu štete.

 

Suprotno revizijskim navodima tuženika pobijana presuda sadrži razloge o činjenicama odlučnim za ovaj spor, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, tako da ne sadržava nedostatke zbog kojih se ne bi mogla ispitati stoga nema bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

 

Nije osnovan niti revizijski prigovor pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Prema odredbi čl. 1061. st. 3. ZOO-a poslodavac koji je oštećeniku popravio štetu ima pravo zahtijevati od zaposlenika naknadu troškova popravljanja štete, ako je ovaj štetu prouzročio namjerno ili iz krajnje nepažnje. Naime, navedenom odredbom uređeno je pravo poslodavca na regres u odnosu prema zaposleniku.

 

Pretpostavke koje je potrebno ostvariti kako bi poslodavac imao pravo na regres su: da je štetu prouzročio zaposlenik u radu ili u svezi s radom, namjerno ili krajnjom nepažnjom, da je šteta nastala trećoj osobi te da je poslodavac popravio tu štetu trećoj osobi.

 

Poslodavac stječe pravo na regres prema zaposleniku od dana kada je trećoj osobi popravio štetu.

 

U konkretnom slučaju opseg štete, a što je utvrđeno financijskim vještačenjem u predmetu poslovni broj P-5636/05 od 4. ožujka 2009., čini ukupan iznos stare devizne štednje zajedno sa pripadajućim kamatama koje bi dospijevale u 20 polugodišnjih rata od 1995. do 2004. te troškovi navedenog parničnog postupka. Ujedno valja napomenuti da je građanskopravna odgovornost šira od kaznenopravne odgovornosti te je u smislu navedenog tijekom parničnog postupka pokrenutog od strane S. N. kao tužitelja,  protiv Z. b. kao tuženika,  utvrđen opseg štete nastale S. N., stoga nisu osnovani revizijski navodi da bi tužitelj imao pravo eventualno na naknadu štete u iznosu navedenom u kaznenoj presudi.

 

Naime, tužitelj je 20. siječnja 2010., isplatom iznosa od 39.170,00 eura te iznosa od 32.379,46 kn, popravio štetu i od tada je stekao pravo na regres od tuženika u navedenom iznosu.

 

Slijedom navedenog nisu ostvareni istaknuti revizijski navodi te je reviziju tuženika valjalo odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a.

 

Tuženik je podneskom od 2. veljače 2017. dostavio dopunu revizije koja nije u smislu odredbe čl. 382. st. 4. ZPP-a pravodobna te je valjalo odlučiti kao u izreci rješenja pod točkom I.

 

Tužitelju  nije priznat zatraženi trošak sastava odgovora na reviziju, jer je ocijenjeno u smislu odredbi čl. 166. st. 1. ZPP u vezi čl. 155. st. 1. ZPP da ovaj trošak nije bio potreban u postupku izjavljivanja revizije te je odlučeno kao u izreci rješenja pod točkom II.

 

Zagreb, 4. travnja 2017.

Copyright © Ante Borić