Broj: Gž-2112/2016

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivanke Maričić Orešković, predsjednice vijeća, Branke Ježek Mjedenjak, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Lidije Oštarić Pogarčić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice D. K. O.: iz Z., K. zastupana po punomoćniku M. V., odvjetniku iz Z., protiv tuženika T. T. O.: …iz Z., zastupan po punomoćnicima iz Z. odvjetničkog ureda M. G. & V. Š. iz Z., radi činidbe, rješavajući žalbu tužiteljice, izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj P-4212/2015 od 22. srpnja 2016. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 05. travnja 2017. godine

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana te se  p o t v r đ u j e   presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj P-4212/2015 od 22. srpnja 2016. godine u stavku prvom i drugom izreke.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja u stavku prvom izreke odbijen je tužbeni zahtjev kojim je traženo da se naloži tuženiku izvršiti adaptaciju spoja kanalizacijskog priključka WC-a u stanu na II kat, nasuprot ulaznim vratima na vertikalu zgrade na način da istu u cijelosti izmjesti iz stana na I katu i pripadajućih zidova i stropova tužiteljice, i to iz WC-a koji se nalazi nasuprot ulaznih vrata stana tužiteljice, i to sa spoja stropa i zida nasuprot ulaznih vrata u WC gore lijevo te da se naloži tuženiku nadoknaditi tužiteljici troškove postupka osiguranja dokaza 3.872,15 kn a koji se sastoje od troškova vještačenja u iznosu od 3.000,00 kn, troškova dopunskog vještačenja u iznosu od 311,11 kn, troškova izlaska sudske komisije u iznosu od 311,04 kn i iznosa sudskih pristojbi u iznosu od 250,00 kn uz daljnje troškove parničnog postupka s pripadajućim zateznim kamatama.

 

              U stavku drugom izreke naloženo je tužiteljici naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 5.000,00 kn u roku od 15 dana.

 

Stavkom trećim izreke odbijen je tuženik sa zahtjevom za naknadu parničnog troška preko iznosa dosuđenog pod stavkom drugim izreke prvostupanjske presude.

 

Tužiteljica podnosi žalbu protiv presude sadržane u stavku prvom i drugom izreke, pozivajući se na sve žalbene razloge iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („NN“ 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14; dalje u tekstu ZPP).

 

Predlaže presudu u pobijanom dijelu preinačiti i u cijelosti udovoljiti tužbenom zahtjevu podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje te potražuje trošak sastava žalbe.

 

Tuženik nije odgovorio na žalbu.

 

Žalba nije osnovana.

             

Predmet spora predstavlja zahtjev tužiteljice kao nesporne vlasnice i korisnice stana na I katu stambene zgrade Z. 16, u Z., upravljen prema tuženiku kao korisniku stana na II katu iste zgrade, na način da se tuženiku naloži izvršiti adaptaciju spoja kanalizacijskog priključka WC-a u stanu na II katu tako da istu u cijelosti izmjesti iz WC-a u stanu tužiteljice na I katu i pripadajućih zidova i stropova tužiteljice, uz daljnji zahtjev tužiteljice da joj se nadoknade troškovi postupka osiguranja dokaza koji je proveden prethodno ovoj parnici.

 

Iz provedenog postupka proizlazi da je zahtjev tužiteljice posljedica nastalog vlaženja i curenja vode po stropu i zidu u WC-u njezina stana na I katu, iznad kojeg se nalazi WC stana u kojem živi tuženik na II katu. Uvidom u spisu priloženi nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke od 24. veljače 2014.g. iz postupka osiguranja dokaza koji je proveden po prijedlogu tužiteljice, proizlazi da je kanalizacijska cijev, kojom se odvodi otpadna voda iz WC-a gornjeg stana u kojem živi tuženik, djelomično položena izvan konstrukcije zida i stropa WC-a donjeg stana tužiteljice (u dužini od 10 cm) te je utvrđeno postojanje tragova vlaženja i curenja vode po zidovima u stanu tužiteljice. Dalje proizlazi da u pogledu predmetnog vlaženja i curenja vode u stanu tužiteljice, između stranaka postoje dugogodišnji problemi koji su se pokušavali rješavati dogovorom stranaka, sklapanjem pismenog Sporazuma o reguliranju  međusobnih odnosa od 21. kolovoza 2008.g. kojim je tuženik preuzeo obvezu otkloniti posljedice curenja/vlaženja vode u stanu tužiteljice o svom trošku u roku od 30 dana, da su u tu svrhu izvođeni građevinski radovi u podu gornjeg stana, da je ponovnom pojavom istog problema 2013.g. bezuspješno angažiran upravitelj zgrade preko predstavnika stanara kako bi se problem riješio sredstvima iz zajedničke pričuve. 

 

Nakon provedenog postupka, sud prvog stupnja otklonio je kao neosnovan po tuženiku istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije pozivom na odredbu čl. 46. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („NN“ 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14 i 81/15 - dalje u tekstu ZV) uz zaključak da je tužiteljica, iako je postupak pokrenula kao jedina suvlasnica predmetne nekretnina, tužbeni zahtjev je upravljen na zajedničke dijelove i uređaje zgrade, pa je ista aktivno legitimirana za vođenje ove parnice.

 

Osim toga, nalazi da bi tužiteljica aktivno legitimirana bila i iz razloga što ista kao vlasnica posebnog dijela predmetne nekretnine, traži od tuženika, za kojeg tvrdi da je vlasnik stana na II katu u istoj stambenoj zgradi, da izvrši određene radnje radi izmještanja odvodne cijevi koja zadire u poseban dio nekretnine čiji je ona isključivi vlasnik.

 

U ovom dijelu sud ne prihvaća kao istinit iskaz tužiteljice kada navodi da je nakon sklapanja sporazuma s tuženikom 2008.g. u njezinoj kupaoni na spoju stropa i zida nastala još jedna veća rupa iz koje je virila kanalizacijska cijev ali da ne zna što je majstor tuženika radio u njezinom stanu, nalazeći nelogičnim da bi itko mogao izvršiti zahvat na priključku odvoda na vertikalu bez da bi to osoba u čijem stanu se takvi radovi izvode čula kao i da bi majstor mogao dio kanalizacijske cijevi provesti kroz ugao stropa i zida tužiteljice bez da razbije veći dio okolnog zida odnosno stropa, a što bi ona svakako morala primijetiti.

 

Odlučujući dalje o prigovoru promašene pasivne legitimacije kojeg je postavio tuženik, sud prvog stupnja istog nalazi osnovanim, jer utvrđuje da tuženik nije vlasnik stana na II katu predmetne zgrade već da je to njegova supruga I. T., upisana kao vlasnica dana 27. veljače 2007.g. temeljem Ugovora o darovanju nekretnina od 26. travnja 1999.g.

 

Imajući u vidu da tužiteljica tužbenim zahtjevom traži od tuženika poduzimanje radnji na spoju kanalizacijskog priključka WC-a iz stana na II katu (za koji tvrdi da je u vlasništvu tuženika) i vertikalnog voda zgrade - zajednički dio odnosno uređaj zgrade - na način da isti priključak izmjesti iz stana u vlasništvu tužiteljice i pripadajućih zidova i stropova tužiteljice, sud prvog stupnja utvrđuje da radi o zajedničkim dijelovima i uređajima zgrade prema  odredbi čl. 3. st. 1. al. 12. Uredbe o održavanju zgrada („NN“ 64/97).

 

Obzirom na utvrđenje da tuženik nije suvlasnik sporne nekretnine niti vlasnik posebnog dijela odnosno stana na II katu još od 27. veljače 2007.g., pa kako je tužiteljica ovaj postupak pokrenula zbog događaja iz rujna 2013.g. kada tuženik više nije bio vlasnik spornoga stana, niti je to bio u trenutku zaključenja glavne rasprave, to prvostupanjski sud smatra da tuženik nije pasivno legitimiran u ovoj parnici jer nije ovlašten poduzimati radnje na zajedničkim dijelovima i uređajima zgrade sukladno odredbi čl. 85. st. 1. ZV-a.

 

Stoga sud prvog stupnja odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev u cijelosti dok odluku o naknadi troškova postupka temelji na odredbi čl. 154. st. 1. u vezi s čl. 155. ZPP-a i Odvjetničkoj tarifi.

 

U donošenju pobijane presude nije počinjena niti jedna od bitnih procesnih povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a, pa tako niti povreda postupka iz točke 11. citirane zakonske odredbe budući da presuda u pobijanom dijelu sadrži jasne i određene razloge, istu je moguće ispitati, te nema kontradiktornosti na koje se neosnovano ukazuje žalbom tužiteljice.

 

              Tužiteljica u žalbi smatra da je sud prvog stupnja pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje kada je zaključio da tuženik ne bi bio odgovoran za uspostavu ranijeg stanja po načelima odgovornosti odnosno popravljanja štete pored utvrđenja koja proizlaze iz provedenog postupka osiguranja dokaza iz kojeg da proizlazi kako je do curenja vode u stanu tužiteljice došlo upravo radnjama tuženika kao štetnika izvedenim u stanu njegove supruge na izmještanju kanalizacijskih cijevi i izvedbi priključka suprotno osnovnim pravilima struke. Tužiteljica u žalbi tvrdi da u konkretnom slučaju pasivna legitimacija ne proizlazi iz vlasništva nad nekretninom već upravo iz nesporno utvrđene protupravne činidbe tuženika osobno iz čega da izvire njegova obveza uspostave ranijeg stanja.

 

Kada se imaju u vidu izneseni žalbeni navodi proizlazi da tužiteljica svoj zahtjev temelji na institutu naknade štete i popravljanju štete kroz osnovno pravilo naknade štete kod oštećenja stvari prema odredbi čl. 1085. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („NN“ 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje u tekstu ZOO) odnosno uspostavi stanja koje je bilo prije nego što je šteta nastala.

 

Međutim, kada se imaju u vidu izneseni činjenični navodi tužbe kao i oni izneseni tijekom postupka, proizlazi da tužiteljica nije postavila tužbeni zahtjev u smislu naknade štete uspostavom ranijeg stanja već upravo izvršenjem činidbe na kanalizacijskim instalacijama od strane tuženika pogrešno istog smatrajući vlasnikom stana nalazećeg iznad stana u vlasništvu tužiteljice. Tužiteljica u tužbi nije bila dužna navesti pravnu osnovu tužbe (čl. 186. st. 3. ZPP-a) te sve i da je istu navela, sud njome nije vezan. Sud prvog stupnja vezan je činjeničnom osnovom tužbe koju, međutim, tužiteljica nije postavila na način da traži naknadu štete uspostavom ranijeg stanja, takvu osnovu i s tim u vezi činjenice tužiteljica po prvi puta izričito navodi tek u žalbi. Stoga je sud prvog stupnja uvažavajući činjenične navode iznesene po tužiteljici tijekom prvostupanjskog postupka, tužbeni zahtjev pravilno prosuđivao kroz odnose vlasništva na predmetnoj stambenoj zgradi te odnose, obveze i ovlaštenja pojedinih suvlasnika i vlasnika posebnih dijelova u pogledu zajedničkih dijelova zgrade u izvršavanju određenih činidbi.    

 

Sve kada bi se tužbeni zahtjev promatralo kroz institut naknade štete, tužiteljica je tada bila u obvezi dokazati pretpostavke postojanja izvanugovorne odgovornosti tuženika za štetu i to kumulativne pretpostavke koje se odnose na postojanje osobe štetnika, protupravnu štetnu radnju, nastalu štetu i njezinu direktnu uzročnu vezu s protupravnom radnjom, kako to proizlazi iz odredbe čl. 1045. st. 1. ZOO-a. Iz provedenog postupka ne proizlazi da je tužiteljica navedene pretpostavke izvanugovorne odgovornosti za štetu uspjela dokazati, posebno one koje se tiču štetnika, kada se ima u vidu da tuženik osporava činjenicu da je on postavio ili naručio i financirao odvod kanalizacijske cijevi na način da ista ulazi u prostor stana tužiteljice, tvrdeći da takva cijev postoji od gradnje zgrade a on samo da je pokušavao sanirati posljedice iste. Osim toga, sama je tužiteljica iskazala da tuženik nikada nije vršio radove u njenom stanu kojima bi izmještao cijev tj. radove na spoju stropa i zida u njenoj kupaoni kako bi mijenjao spoj odvoda na vertikali te nije mogla pojasniti kako je ta cijev došla u njezin prostor.

 

Stoga je, protivno žalbenim navodima tužiteljice, sud prvog stupnja pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje te na istog pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

 

Pravilna je i zakonita odluka prvostupanjskog suda i u odnosu na dosuđeni parnični trošak tuženiku jer je donesena pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 1. i  čl. 155. ZPP-a te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („NN“ 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15).

 

Radi svega izloženog, odlučeno je kao u izreci ove presude pozivom na odredbu čl. 368. st. 1. ZPP-a.

 

Presuda suda prvog stupnja u stavku trećem, kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

 

U Rijeci, 05. travnja 2017. godine