Broj: Rev 1098/13

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Jasenke Žabčić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Dragana Katića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja E. o. d.d., Z., zastupanog po punomoćniku S. P., odvjetniku u Odvjetničkom društvu G. & p. u Z., protiv tuženika T. F. iz Z., zastupanog po punomoćnici V. S., odvjetnici u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-7120/12-2 od 13. studenoga 2012., kojom je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-11529/09-32 od 26. travnja 2012., u sjednici održanoj 11. travnja 2017.,

 

r i j e š i o   j e

 

Revizija tužitelja odbacuje se kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju na ime regresa iznos od 11.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 10. prosinca 2004. do isplate te naknaditi tužitelju parnični trošak od 10.250,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 26. travnja 2012. do isplate.

 

Drugostupanjskom presudom preinačena je prvostupanjska presuda te je tužbeni zahtjev tužitelja odbijen u cijelosti.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. toč. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11 i 148/11 - dalje: ZPP). Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske ukine drugostupanjsku presudu te preinači pobijanu odluku na način da odbije žalbu tuženika i potvrdi prvostupanjsku odluku.

 

Tuženik je podnio odgovor na reviziju kojom osporava revizijske navode tužitelja i predlaže reviziju odbaciti kao nedopuštenu, podredno odbiti kao neosnovanu.

 

Revizija tužitelja nije dopuštena.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP-a stranke u slučajevima u kojima ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP-a, mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, s time da prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP stranke trebaju određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg su je podnijeli uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatraju da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Dakle, iz sadržaja naprijed navedenih odredaba ZPP jasno proizlazi da je, da bi se moglo pristupiti ocjeni je li riječ o pravnom pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih i s tim u vezi dopuštenosti revizije, potrebno da revizija sadrži sljedeće elemente: određeno naznačeno pravno pitanje, da su uz pitanje određeno navedeni propisi i drugi važeći izvori prava koji se na njega odnose, da je riječ o pitanju o čijem rješenju ovisi oduka u konkretnom sporu i određeno navedene razloge zbog kojih revident smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. U slučaju da je u reviziji izostao bilo koji od navedenih elemenata, nema pretpostavki za razmatranje takve revizije u smislu čl. 382. st. 2. ZPP.

 

Predmet spora je regresni zahtjev kojim tužitelj kao osiguratelj tuženika iz ugovora o osiguranju od automobilske odgovornosti zahtijeva od tuženika isplatu iznosa od 11.000,00 kn, jer je tuženik upravljajući automobilom pod utjecajem alkohola prouzročio štetu na ogradi treće osobe, a koju štetu je tužitelj štetu isplatio oštećeniku 9. prosinca 2004.

 

Prvostupanjski sud prihvatio je tužbeni zahtjev zaključivši da tužiteljeva tražbina zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina propisanom odredbom čl. 371. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO) te da primjenom tog roka sporno potraživanje nije zastarjelo jer nije prošlo više od pet godina od isplate iznosa naknade štete do podnošenja tužbe (u konkretnom slučaju 2. prosinca 2009.). Drugostupanjski sud je preinačio prvostupanjsku odluku i odbio tužbeni zahtjev u cijelosti zaključivši kako se u konkretnom slučaju primjenjuje odredba čl. 380. st. 3. ZOO-a, jer se radi o regresnom zahtjevu osiguratelja prema svojem osiguraniku iz ugovora o osiguranju te da se stoga primjenjuje zastarni rok od tri godine.

 

Tužitelj postavlja pitanje u pogledu roka zastare odnosno da li kod regresnog potraživanja osiguratelja prema svom osiguraniku iz ugovora o osiguranju od automobilske odgovornosti treba primijeniti zastarni rok od tri godine propisan odredbom čl. 380. ZOO-a ili se ima primijeniti opći zastarni rok od pet godina propisan odredbom čl. 371. ZOO-a.

 

Obrazlažući razloge važnosti tužitelj se  poziva na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-3-3948/2006 od 17. prosinca 2008. kojom je zauzet stav da regresno potraživanje osiguratelja prema osobi koja je odgovorna za štetni događaj, pa bio to i osiguranik, zastarijeva u općem zastarnom roku iz čl. 371. ZOO-a.

 

O navedenom pravnom pitanju revizijski sud je u više odluka izrazio shvaćanje (primjerice Rev-56/00 od 8. srpnja 2004., Rev-1371/09 od 20. travnja 2010.,  Rev-1432/10 od 4. travnja 2012., Revx-420/14 od 9. rujna 2014., Revx 345/15 od 1. rujna 2015.) da takvo potraživanje zastarijeva u roku od tri godine, a zastarijevanje počinje teći prvog dana iza dana kada je osiguratelj isplatio naknadu štete oštećeniku.

 

Budući da je pobijana drugostupanjska presuda utemeljena na shvaćanju koje je podudarno sa tim shvaćanjem navedeno pravno pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Naime, spomenute revizijske odluke donesene su nakon donošenja odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske od 17. prosinca 2008. na koju se poziva tužitelj tako da je prilikom njihova donošenja revizijskom sudu bio poznat sadržaj odluke Ustavnog suda. Revizijski sud nije našao opravdanim preispitati i mijenjati svoju praksu, a za to ne postoji razlog niti u ovom slučaju.

 

Slijedom izloženog proizlazi da pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, pa je na temelju odredbe čl. 392b. st. 3. ZPP-a reviziju valjalo odbaciti kao nedopuštenu.

 

Zagreb, 11. travnja 2017.