Broj: Revt 205/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, te Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja H. Z. Z. Z. O., OIB: …, Z., protiv tuženika E. O. d.d. OIB: …, O., kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Odvjetničkog društva G. i partneri, Z., radi isplate iznosa od 11.483,89 kuna, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu poslovni broj Pž-5953/11-4 od 14. studenog 2014. kojom je preinačena presuda Trgovačkog suda u Osijeku, Stalne službe u Slavonskom Brodu poslovni broj P-979/11-6 od 10. lipnja 2011., u sjednici održanoj dana 19. travnja 2017.

 

r i j e š i o   j e

 

Revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-5953/11-4 od 14. studenog 2014. se odbacuje kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom poslovni broj Pž-5953/11-4 od 14. studenog 2014. preinačio je presudu Trgovačkog suda u Osijeku, Stalne službe u Slavonskom Brodu poslovni broj P-979/11-6 od 10. lipnja 2011. te je sudio:

 

„Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 11.483,89 kn (jedanaesttisućačetristo-osamdesettri kune i osamdesetdevet lipa) sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznose kako slijedi:

- na iznos od 306,50 kn od 26. rujna 2007.,

- na iznos od 33,04 kn od l8. kolovoza 2007.,

- na iznos od 104,39 kn od 26. rujna 2007.,

- na iznos od 104,39 kn od 26. rujna 2007.,

- na iznos od 50,90 kn od 13. listopada 2007.,

- na iznos od 66,21 kn od 13. listopada 2010.,

- na iznos od 118,02 kn od 13. listopada 2007.,

- na iznos od 10.700,44 kn od 13. listopada 2007.,

po kamatnoj stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. do isplate po stopi od 14%, a u slučaju promjene zatezne kamate, u visini stope eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena.“

 

Predmet spora bio je tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 11.483,89 kn, koju tužitelj potražuje pozivom na odredbu čl. 123. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju („Narodne novine“ broj 85/06, 105/06, 118/06, 77/07 i 111/07 - dalje: ZOZO).

 

Prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev jer je prihvatio prigovor zastare tražbine primjenom odredbe čl. 230. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 - dalje: ZOO).

 

Drugostupanjski sud je pak zauzeo pravno shvaćanje da u ovom slučaju nije riječ o zahtjevu za naknadu štete koje bi zastarijevalo prema odredbi čl. 230. st. 1. ZOO-a, već se radi o regresnom potraživanju s naslova isplate koju je tužitelj izvršio trećoj osobi (oštećenom u prometnoj nesreći), a na čiji povrat tužitelj ima pravo od osiguravatelja kod kojega je štetnik bio osiguran (čl. 123. ZOZO-a). Prema odredbi čl. 129. ZOZO, na utvrđivanju prava na naknadu štete prouzročene Zavodu primjenjuju se odgovarajuće odredbe Zakona o obveznim odnosima, kao i posebni propisi o naknadi štete, no time se ne regulira pitanje zastare.

 

Slijedom navedenog, proizlazi da je za utvrđenje zastare potraživanja tužitelja prema tuženiku – kao potraživanja s osnove regresiranja troškova mjerodavan čl. 225. ZOO-a na temelju kojega potraživanja zastarijevaju za pet godina, s obzirom da zakonom nije određen neki drugi rok zastare, o čemu se izjasnio i Ustavni sud Republike Hrvatske, primjerice u odluci poslovni broj U-III-190/2006 od 9. siječnja 2008., u kojoj je izričito naveo da ovo potraživanje ne proizlazi iz ugovora o osiguranju, te da stoga isto zastarijeva za pet godina.

 

S obzirom na to da tužiteljevo potraživanje nije zastarjelo, a tuženik nije osporio pasivnu legitimaciju, nastanak štetnog događaja niti visinu samog zahtjeva, te kako tužiteljevo pravo na regres plaćenog iznosa proizlazi iz čl. 123. ZOZO-a, prvostupanjska presuda je preinačena (čl. 373. t. 3. ZPP-a) te je tužbeni zahtjev prihvaćen.

 

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku navodeći da odluka u sporu ovisi o rješenju materijalnopravnih pitanja navedenih u reviziji, važnih za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predložio je da Vrhovni sud RH prihvati reviziju, te da preinači drugostupanjsku presudu i odbije tužbeni zahtjev.

 

Tužitelj je odgovorio na reviziju, te je predložio odbiti reviziju kao neosnovanu.

 

Revizija je nedopuštena.

 

Za odlučivanje o dopuštenosti predmetne revizije mjerodavna je odredba čl. 467.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP), prema kojoj je u postupku u sporovima male vrijednosti dopuštena samo revizija iz članka 382. stavka 2. ovoga Zakona, i to samo ako je drugostupanjski sud u izreci svoje presude odredio da je revizija protiv nje dopuštena. Drugostupanjski sud može tako odlučiti ako ocijeni da odluka o sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Za ocjenu o tome radi li se o sporu male vrijednosti mjerodavne su odredbe ZPP u vrijeme pokretanja parničnog postupka.

 

Postupak u ovoj pravnoj stvari – trgovačkom sporu pokrenut je tužbom podnesenom Općinskom sudu u Slavonskom Brodu 17. ožujka 2011.

 

U vrijeme pokretanja ovog spora bio je na snazi Zakon o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 – dalje: ZPP/08) koji je u odredbi čl. 502. st. 1. ZPP-a odredio da su u postupku u trgovačkim sporovima, sporovi male vrijednosti oni sporovi u kojima se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu koji ne prelazi svotu od 50.000,00 kn.

 

Stoga je pobijana presuda donesena u sporu male vrijednosti, pa je protiv drugostupanjske presude dopuštena samo revizija iz čl. 382. st. 2. ZPP, i to po dopuštenju drugostupanjskog suda.

 

Drugostupanjski sud nije u izreci svoje presude odredio da je revizija protiv nje dopuštena, pa se radi o nedopuštenoj reviziji u smislu odredbe čl. 467a st. 1. ZPP.

 

Zbog navedenog je na temelju odredbe čl. 392. st. 1. i čl. 467a st. 1. ZPP odlučeno kao u izreci.

 

Zagreb, 19. travnja 2017.