Broj: Revr 1236/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. Ć. iz P., OIB: ..., koju zastupaju punomoćnici odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu R. B.₁ i R. B.₂ u P., protiv tuženika S. o. d.d., Z., OIB: ..., kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu G. & p., Pisarnica P., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Puli - Pola poslovni broj Gž-2786/14-2 od 23. veljače 2015., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli - Pola poslovni broj P-50/13-49 od 12. lipnja 2014., u sjednici održanoj 26. travnja 2017.,

 

r i j e š i o   j e

 

Odbacuje se revizija tuženika kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvoga naloženo je tuženiku platiti tužiteljici na ime neimovinske štete iznos od 15.000,00 kn sa zateznom kamatom tekućom od 18. siječnja 2010. do isplate, te s osnova imovinske štete iznos od 588,00 kn sa zateznom kamatom tekućom od 12. lipnja 2014. do isplate. U preostalom dijelu za iznos od 5.912,00 kn tužiteljica je odbijena (toč. I.). Ujedno je tuženiku naloženo naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 10.521,88 kn sa zateznom kamatom tekućom od 12. lipnja 2014. do isplate (toč. II.).

 

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženika i potvrđena je presuda suda prvog stupnja, te je odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbe.

 

Protiv presude suda drugoga stupnja tuženik je podnio reviziju iz čl. 382. st. 2. toč. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 - dalje: ZPP) jer smatra da odluka u sporu ovisi o rješenju materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti građana. Predlaže reviziju prihvatiti i preinačiti pobijanu odluku u skladu s revizijskim navodima, podredno pobijanu odluku ukinuti te predmet vratiti na ponovni postupak.

 

Odgovoru na reviziju nije podnesen.

 

Revizija nije dopuštena.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima se ne može podnijeti revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kako se to primjerice navodi u toč. 1. do 3. čl. 382. st. 2. ZPP.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena, treba određeno navesti propise i druge važeće izvore prava koji se na pitanje odnose, te treba izložiti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

U slučaju da je u reviziji izostao bilo koji od navedenih elemenata, nema pretpostavki za meritorno razmatranje takve revizije.

 

Predmet konkretnog postupka je zahtjev tužiteljice za naknadu štete koju je pretrpila zbog nesreće na radu.

 

Tuženik u reviziji postavlja sljedeća pitanja:

 

„1. Je li sud II stupnja počinio bitnu povredu parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, odnosno pogrešno primijenio postupovno pravo kada se nije očitovao u svojoj odluci o žalbenim navodima tuženika niti naveo razloge za odluku poradi čega smatra da nije bilo potrebno u slučaju ozljede na radu izvoditi dokaz vještačenjem uz sudjelovanje vještaka ing. zaštite na radu i očevidom na mjestu ozljede na radu te zašto smatra činjenično stanje pravilno utvrđenim, te da li je potrebno u smislu odredbe iz čl. 8. ZPP-a cijeniti sve iskaze svjedoka i sve izvedene dokaze, odnosno je li počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 8. ZPP-a kada nižestupanjski sudovi svoju odluku temelje na iskazu samo jednog svjedoka, a ostale iskaze zanemaruju, pri tom ne navodeći razloge za neocjenjivanje ostalih izvedenih dokaza - iskaza svjedoka, odnosno je li odlučujući po žalbi drugostupanjski sud dužan cijeniti sva važna sporna pitanja žalbe?

 

2. Je li radnik koji se poskliznuo na mokrom podu, a u postupku je utvrđeno da se moglo primijetiti da je pod mokar, te da su drugi djelatnici bez pada toga dana kretali se po tom istom podu, doprinio nastanku ozljede na radu svojim neopreznim postupanjem, te jeli s obzirom na iskaze svjedoka i njima utvrđene činjenice, tužiteljica postupala sukladno odredbi iz čl. 77. st. 1. Zaklona o zaštiti na radu, te je li ispunjena pretpostavka iz čl. 1067. st. 3. ZOO-a, za postojanjem doprinosa tužiteljice nastanku štete?

 

3. Jesu li nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo iz čl. 1103. ZOO-a, kada su na utvrđenu visinu naknade neimovinske štete utvrdili dospijeće danom podnošenja zahtjeva te od dana podnošenja zahtjeva s pozivom na odredbu iz čl. 1103. ZOO-a odredili početak tijeka zakonske zatezne kamate?

 

4. Jesu li nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo iz čl. 1100. ZOO-a u svezi s čl. 19. ZOO-a, kada su tužiteljici na ime naknade neimovinske štete, a vodeći računa o okolnostima slučaja i sadržaju izvedenih dokaza, uslijed pretrpljenog straha, fizičkih boli i duševnih boli poradi smanjenja životnih aktivnosti od 2-3%, dosudili naknadu u iznosu od 15.000,00 kn, odnosno opravdava li težina povrede prava osobnosti tužiteljice naknadu u iznosu od 15.000,00 kn?

 

5. Na koji se način obračunava i odmjerava parnični trošak stranka u slučaju kada se vrijednost predmeta spora mijenjala tijekom postupka, odnosno da li se u tom slučaju visina parničnih troškova utvrđuje glede svake poduzete parnične radnje prema vrijednosti predmeta spora u trenutku njezinog poduzimanja, a razmjerno ostvarenom uspjehu stranaka ili prema vrijednosti predmeta spora konačno postavljenog zahtjeva?“

 

Tuženik se kao razlog važnosti u odnosu na prvo pitanje poziva na odluku revizijskog suda br. Revx-959/12 tvrdeći da je pobijana odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s pravnim shvaćanjem revizijskog suda izraženog u navedenoj odluci, kao i u presudi Europskog suda Ajdarović protiv Hrvatske te odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-3395/2007. U odnosu na drugo, treće i peto pitanje poziva se na odluke revizijskog suda br. Revr-296/2009, Revr-655/12, Revx-888/12 i Revx-497/14, dok u odnosu na četvrto pitanje kao razlog važnosti ukazuje na odluku Županijskog suda u Karlovcu, Stalna služba Gospić br. Gž-679/2013 i Županijskog suda u Dubrovniku br. Gž-27/11 tvrdeći da o navedenom pitanju postoji različita praksa drugostupanjskih sudova.

 

Prema shvaćanju ovog suda prvo pitanje, kako ga je postavio revident, nije pravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Naime, revident ustvari tvrdi da je sud drugog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, a ne postavlja određeno postupovnopravno pitanje. Stoga se postavljeno pitanje ne može smatrati postupovnim pitanjem u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP. U odnosu na zadnji dio pitanja, koji se sadržajno odnosi na primjenu čl. 375. st. 1. ZPP, treba reći da je riječ o pitanju o kojem ne ovisi odluka u ovom predmetu, pa niti to pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Glede drugog postavljenog pitanja treba reći da je riječ o pitanju koje je činjenične naravi, pri čemu su nižestupanjski sudovi utvrdili da je tužiteljica po hodniku hodala s dužnom pažnjom, pa se ne može poslodavca tužiteljice, a samim time i tuženika kao njegovog osiguratelja osloboditi od odgovornosti za nezgodu. Zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja reviziju uopće nije moguće podnijeti u smislu odredbe čl. 385. ZPP.

 

U odnosu na treće postavljeno pitanje treba reći da je na sjednici Građanskog odjela ovoga suda održanoj 14. prosinca 2015. zauzeto pravno shvaćanje da sukladno odredbi čl. 1103. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11 - dalje: ZOO) obveza plaćanja neimovinske štete dospijeva danom podnošenja tužbe te slijedom toga i obveza plaćanja zatezne kamate na naknadu neimovinske štete dospijeva istog dana, ako prije toga nije podnesen zahtjev za naknadu štete odgovornoj osobi ili šteta nije kasnije nastupila. Obzirom na takvo zauzeto pravno shvaćanje koje odgovara u cijelosti i zakonskoj odredbi čl. 1103. ZOO, vidljivo je da su nižestupanjski sudovi u ovoj pravnoj stvari pravilno primijenili materijalno pravo iz odredbe čl. 1103. ZOO kada su u konkretnom slučaju na dosuđenu naknadu neimovinske štete dosudili zateznu kamatu od dana podnošenja zahtjeva. Slijedom navedenog materijalnopravno pitanje koje je postavio tuženik nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, jer je odluka nižestupanjskih sudova u skladu s pravnim shvaćanjem revizijskog suda, slijedom čega pozivanje na raniju odluku ovoga suda, u kojoj je izraženo suprotno shvaćanje nije od značaja.

 

Glede četvrtog postavljenog pitanja treba reći da je po ocjeni ovog suda kod primjene čl. 1100. ZOO i dosude pravične novčane naknade s osnova neimovinske štete, visina štete ovisi o okolnostima svakog konkretnog slučaja i stoga Orijentacijski kriteriji ovog suda nisu matematička formula koja mora uvijek dati jednak rezultat, a što i sam tuženik navodi, upravo zato što visina dosuđene štete ovisi o specifičnim okolnostima svakog pojedinog slučaja.

 

Konačno, zato se citirani Orijentacijski kriteriji nazivaju orijentacijski, dakle upućujućima, a ne takvim koji se mogu ili smiju striktno i egzaktno matematički primjenjivati neovisno o okolnostima konkretnog slučaja.

 

U postavljenom pitanju revident u suštini osporava visinu i kriterije dosuđene naknade neimovinske štete, pa u konkretnom slučaju, ishod spora ne ovisi od odgovora na postavljena pitanja, budući da je visinu naknade za neimovinsku štetu sud dosudio imajući na umu sve okolnosti konkretnog slučaja.

 

U odnosu na peto postavljeno materijalnopravno pitanje, koje se odnosi na troškove postupka, valja reći da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

 

Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom „postupak“ iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet - meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, kao i da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP) te da odluka o njima nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na kojeg bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP (tako npr. u Rev-1353/11-2).

 

Radi navedenog valjalo je reviziju tuženika odbaciti kao nedopuštenu na temelju odredbe čl. 392.b st. 2. i 3. ZPP.

 

Zagreb, 26. travnja 2017.