Broj: Revr 15/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Đure Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Željka Šarića člana vijeća i Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice R. M. iz G., koju zastupaju punomoćnici Ž. Č. i D. Č., odvjetnici iz Š., protiv tuženika T. - T. l. m. d.d., Š., radi isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž-2421/2013-2 od 20. siječnja 2014., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj P-1920/11 od 29. listopada 2013., u sjednici održanoj 10. svibnja 2017.,

 

r i j e š i o   j e

 

Revizija tužiteljice odbacuje se kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je zatražila da joj tuženik isplati iznos 65.000,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama, a na ime dijela pripadajuće otpremnine, kao i da joj naknadi parnične troškove.

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda. Ujedno tužiteljica odbijena sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je podnijela reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. toč. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 28/13 – dalje: ZPP). Predlaže da ovaj sud prihvati reviziju, preinači nižestupanjske presude na način da prihvati tužbeni zahtjev, podredno da ukine nižestupanjske presude i vrati predmet na ponovno suđenje. Potražuje trošak revizije u iznosu 1.875,00 kn.

 

Tuženik nije odgovorio na reviziju.

 

Revizija nije dopuštena.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11 i 25/13 – dalje: ZPP) u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi stavka 1. tog članka stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, time da u reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koje se na njega odnose, te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

U reviziji tužiteljica postavlja slijedeće materijalnopravno pitanje:

 

"1. U slučaju kad su radnik i poslodavac ugovorili da radnik kojemu radni odnos prestaje sporazumno, ima pravo na otpremninu, te pri tome ugovorili nižu otpremninu od one iz Kolektivnog ugovora, da li radnik ima pravo na otpremninu propisanu Kolektivnim ugovorom, odnosno da li se na radnika tada primjenjuje najpovoljnije pravo?"

 

Kao razlog važnosti postavljenog pitanja tužiteljica navodi pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 28. svibnja 2007.: "U slučaju kad je izmjenom ili dopunom ugovora o radu glede visine otpremnine ugovorena  niža otpremnina od visine određene kolektivnim ugovorom, primjenjuje se na temelju čl. 7.a Zakona o radu, odredba kolektivnog ugovora o visini otpremnine, kao najpovoljnije pravo za radnika."

 

Predmet spora, u ovoj pravnoj stvari, je zahtjev tužiteljice za isplatu neisplaćenog dijela otpremnine u iznosu od 65.000,00 sa pripadajućom zateznom kamatom.

 

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

- da je tužiteljica bila zaposlena kod tuženika i njegovog pravnog prednika gdje je ostvarila 25 godina radnog staža,

 

- da prema čl. 34. Kolektivnog ugovora tuženika od 8. ožujka 2007. svakom radniku kojem se otkazuje radni odnos pripada otpremnina u iznosu 5.000,00 kn za svaku navršenu godinu radnog staža,

 

- da je tužiteljica s tuženikom potpisala 4. rujna 2008. Sporazum o prestanku ugovora o radu kojim je ugovoreno da joj pripada otpremnina u iznosu 65.000,00 kn, da joj radni odnos prestaje 8. rujna 2008., kao i da isplatom navedenog iznosa prestaju obveze tuženika (kao poslodavca) prema tužiteljici s osnova radnog odnosa, a tužiteljica se odrekla bilo kakvog daljnjeg potraživanja po tom osnovu.

 

Nižestupanjski sudovi su odbili tužbeni zahtjev kao neosnovan utvrđujući da radni odnos tužiteljice nije prestao na temelju tuženikove odluke o otkazu ugovora o radu, već je prestao sporazumno, i to na temelju zahtjeva same tužiteljice od 25. kolovoza 2008., što je utvrđeno Sporazumom od 4. rujna 2008. iz kojeg proizlazi da su stranke kao dan prestanka radnog odnosa odredile 8. rujna 2008. i otpremninu u iznosu 65.000,00 kn.

 

U takvoj pravnoj situaciji sudovi su ocijenili da tužiteljica nije niti imala pravo na otpremninu sukladno čl. 125. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 137/04 - dalje: ZR) i čl. 35. Kolektivnog ugovora tuženika, jer joj radni odnos nije prestao na temelju tuženikove odluke o otkazu ugovora o radu, već je isplata otpremnine rezultat sporazuma stranaka, a činjenica da je navedeni Sporazum potpisan prije prestanka radnog odnosa ne može biti od utjecaja na ostvarenje utužene tražbine tužiteljice.

 

Stoga u odnosu na postavljeno pitanje valja istaknuti da iz utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da su  upravo stranke  sporazumno, slobodnom voljom ugovorile otpremninu u dogovorenom iznosu 65.000,00 kn, sukladno čl. 11. ZR prema kojem poslodavac, radnik i radničko vijeće te sindikati i udruge poslodavaca, mogu ugovoriti uvjete rada koji su za radnika povoljniji od uvjeta određenih ovim Zakonom ili drugim zakonom, kao i  sukladno čl. 11. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 i 41/08) kojim je određeno da sudionici mogu svoj odnos urediti drugačije nego što je tim Zakonom određeno, te je taj ugovoren iznos tužiteljici i isplaćen. Dakle, s obzirom na to da je utvrđeno da tužiteljici radni odnos nije prestao na temelju tuženikove odluke o otkazu ugovora o radu, već Sporazumom od 4. rujna 2008. (na zahtjev tužiteljice) te da tužiteljica sukladno odredbi čl. 125. st. 1. ZR nije niti imala pravo na isplatu otpremnine, a niti je pravo na otpremninu, u slučaju sporazumnog raskida radnog odnosa, predviđeno Kolektivnim ugovorom tuženika, pa nema mjesta primjeni instituta najpovoljnijeg prava iz odredbe čl. 12. ZR.

 

Slijedom navedenog, pravno pitanje o primjeni najpovoljnijeg prava za radnika, na koje se tužiteljica poziva, u činjeničnoj situaciji u ovom predmetu nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, jer o tom pitanju ne ovisi odluka u ovom sporu.

 

Slijedom navedenog reviziju je trebalo odbaciti kao nedopuštenu, sve na temelju odredbe čl. 392.b st. 3. ZPP.

 

Zagreb, 10. svibnja 2017.