Broj: Revr 995/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužitelja E. A. (OIB: ...), iz L., kojeg zastupa punomoćnik I. V., odvjetnik u P., protiv tuženika U. B. d.d. (OIB: ...) sa sjedištem u P., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Puli - Pola poslovni broj Gž-3248/14-2 od 17. studenoga 2014., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli - Pola poslovni broj P-345/11-43 od 25. srpnja 2014., u sjednici održanoj 17. svibnja 2017.,

 

r i j e š i o   j e

 

Revizija tužitelja odbacuje se kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja djelomično je prihvaćen tužbeni zahtjev pa je tuženiku naloženo tužitelju isplatiti iznos 43.850,00 kn s pripadajućom zateznom kamatom (točka I. izreke), dok je preostali dio tužbenog zahtjev odbijen kao neosnovan (točka II. izreke). Ujedno je pod točkom III. izreke citirane presude naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu 13.270,79 kn.

 

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je presuda suda prvog stupnja (točka II. izreke prvostupanjske presude).

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju na temelju čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku. Predložio je Vrhovnom sudu Republike Hrvatske reviziju prihvatiti, preinačiti drugostupanjsku presudu i tužbeni zahtjev prihvatiti u cijelosti.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija nije dopuštena.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 148/11 - dalje: ZPP), u slučajevima u kojima se ne može podnijeti revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kako se to primjerice navodi u točkama 1. do 3. čl. 382. st. 2. ZPP.

 

Odredbom čl. 382. st. 3. ZPP propisano je da u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg je reviziju podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na pitanje odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Iz citiranih zakonskih odredbi proizlazi da kad je podnesena izvanredna revizija moraju biti ispunjene zakonom određene (formalne) pretpostavke da bi revizijski sud uopće mogao pristupiti ocjeni osnovanosti revizije, odnosno upustiti se u ispitivanje je li riječ o pravnom pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Da bi izvanredna revizija bila dopuštena potrebno je da su kumulativno ispunjene slijedeće pretpostavke: u reviziji revident mora određeno navesti pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena, mora se raditi o pravnom pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u sporu i revident u reviziji mora određeno navesti razloge zbog kojih smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

U podnesenoj izvanrednoj reviziji tužitelj u bitnome navodi slijedeća materijalnopravna pitanja:

 

„da li je sud prilikom odmjeravanja visine pravične novčane naknade za pretrpljenu neimovinsku štetu, ako pri tom značajno odstupa od orijentacijskih kriterija razmotrenih i prihvaćenih u pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske na odjelnoj sjednici toga suda održanoj dana 29. prosinca 2002. godine, dužan takvo odstupanje obrazložiti i točno navesti okolnosti slučaja na kojima temelji odluku ili je dovoljno paušalno navesti da su iznosi naknade „sukladni kriterijima sudske prakse u oblasti naknade štete“ iako evidentno nisu, odnosno predstavljaju li u konkretnom slučaju dosuđeni iznosi neimovinske štete po svim kriterijima pravičnu novčanu naknadu u smislu navedenih orijentacijskih kriterija?

 

Smatra da o postavljenim pravnim pitanjima materijalnopravnog karaktera, koja su važna za osiguranje jedinstvene primjena zakona i ravnopravnosti građana ovisi odluka u ovom sporu, navodeći da je pobijana odluka utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno izraženom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske na odjelnoj sjednici toga suda održanoj dana 29. prosinca 2002. godine te u presudi revizijskog suda broj Revr-1351/2010.

 

Odlučujući o dopuštenosti postavljenih materijalnopravnih pitanja tužitelja postavljenih u reviziji, ovaj sud je ocijenio da se ta pravna pitanja ne mogu smatrati važnim u smislu odredbe čl. 382. st. 3. ZPP. To stoga što prema pravnom shvaćanju ovog suda odluka drugostupanjskog suda o visini pravične novčane naknade tužitelju zbog povrede prava osobnosti nije utemeljena na pravnom shvaćanju koje nije podudarno s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u Orijentacijskim kriterijima i iznosima za utvrđivanje pravične novčane naknade, koje je Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske prihvatio na sjednici održanoj 29. studenoga 2002. (dalje: Orijentacijski kriteriji).

 

Kod primjene Orijentacijskih kriterija, koji su doneseni upravo radi ujednačavanja sudske prakse prilikom dosuđivanja pravičnih novčanih naknada tužiteljima, treba uvijek imati u vidu činjenicu da ti kriteriji ne predstavljaju matematičku formulu koja automatizmom služi za izračunavanje pravične novčane naknade.

 

No, s obzirom da kod dosuđivanja pravične novčane naknade pojedinom tužitelju treba uzeti u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja nužno je da ponekad prilikom dosuđivanja pravičnih novčanih naknada zbog povrede prava osobnosti dolazi, do određenih odstupanja od iznosa pravičnih novčanih naknada navedenih u Orijentacijskim kriterijima, što sve nije protivno s čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05 i 41/08 - dalje: ZOO).

 

Prema tome, pobijana drugostupanjska presuda nije utemeljena na pravnom shvaćanju koje bi bilo nepodudarno sa shvaćanjem ovog, revizijskog suda zbog čega je u konkretnom slučaju ovaj sud ocijenio da se postavljena materijalnopravna pitanja ne mogu smatrati važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava u smislu čl. 382. st. 2. ZPP.

 

Zbog navedenog revizija tuženika nije dopuštena pa je na temelju čl. 392.b st. 3. ZPP odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

 

Zagreb, 17. svibnja 2017.