Broj: Gž-1676/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, po sucu toga suda Branimiru Miljeviću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja V. K. iz V. OIB: …, zastupanog po punomoćniku B. Š., odvjetniku iz odvjetničkog društva „Š. i Š.“ iz Z., protiv tuženika U. o. d.d., OIB:.., zastupanog po punomoćniku A. H., odvjetniku iz Z., uz umješača na strani tuženika J. o. d.d. Z., OIB: …, zastupanog po punomoćnici T. S. S., odvjetnici u odvjetničkom društvu „G. i partneri“ iz Z., radi naknade štete, rješavajući žalbu tužitelja protiv presude Općinskog suda u Velikoj Gorici, poslovni broj: 3 P-1325/2010-69 od 12. listopada 2017., dana 6. ožujka 2018.

 

p r e s u d i o   j e

 

Djelomično se uvažava žalba tužitelja V. K., preinačava se presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici, poslovni broj: 3 P-1325/2010-69 od 12. listopada 2017., u pobijanom dijelu (točke I., II. i III. izreke) i sudi:

 

I. Nalaže se tuženiku U. o. d.d. Z., da tužitelju V. K. na ime naknade neimovinske i imovinske štete isplatiti  ukupan iznos od 2.984,50 kuna (dvije tisuće devet stotina osamdeset četiri kune i pedeset lipa) sa zateznim kamatama koje teku na iznose od:

-1.700,00 kn počev od 1. listopada 2006.

-1.110,00 kn počev od 12. listopada 2017.

-174,50 kn počev od 24. prosinca  2009.

pa do isplate, u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od 1.kolovoza 2015. pa nadalje po stopi u visini prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za tri postotna poena, dok se s preostalim dijelom zahtjeva tužitelj odbija.

 

II. Svaka stranka snosi svoj trošak postupka.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom Općinskog suda u Velikoj Gorici, poslovni broj: 3 P-1325/2010-69 od 12. listopada 2017., odbijen je tužitelj s tužbenim zahtjevom kojim je s osnova naknade štete potraživao od tuženika U. o. d.d., isplatu iznosa od 5.154,50 kuna sa zateznima kamatama, kao i trošak parničnog postupka koji se sastoji od troška mirnog postupka u iznosu od 1.250,00 kuna, te troška ovog parničnog postupka sa zateznim kamatama na stvarne izdatke od kada su učinjeni do isplate, a na odvjetničke troškove od dana donošenja presude do isplate.

 

U odluci o troškovima postupka naloženo je tužitelju V. K. isplatiti tuženiku U. o. d.d., parnični trošak u iznosu od 17.543,75 kuna, a umješaču J. o. d.d. Z., parnični trošak u iznosu od 10.312,50 kuna sa zateznim kamatama, sve u roku od 15 dana.

 

Protiv ove presude žalbu je uložio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primijene materijalnog prava i zbog odluke o troškovima postupka, s prijedlogom da se žalba uvaži, a prvostupanjska presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

 

U sadržaju žalbe tužitelj  smatra da nije bilo osnove da se umješaču  na strani tuženika dozvoli uključenje u parnicu jer umješač nije učinio vjerojatnim da bi intervencijski efekt ovog postupka mogao biti od utjecaja na pravni položaj umješača u nekom drugom sporu. Sudjelovanje umješača u postupku samo je dovelo do povećanja troškova postupka.

 

Glede vođenja prvostupanjskog postupka, tužitelj navodi da prvostupanjski sud nije vodio računa o ekonomičnosti postupka, što je u konačnici dovelo do toga da u ovom sporu male vrijednosti troškovi postupka višestruko nadmašuju vrijednost tužbenog zahtjeva. Pri tome se posebno apostrofira provođenje dodatnih vještačenja, pogotovo nalaza vještaka dr. M. i dipl. ing. E., čije nalaze tužitelj smatra nekvalitetnim i nepotrebnim.

 

Vezano uz visinu naknade štete, tužitelj smatra da nije bilo osnove za odbijanjem zahtjeva za naknadu imovinske štete, jer je tužitelj tijekom cijeloga postupka predlagao da ga se sasluša kao stranku na te okolnosti, dok je glede neimovinske štete sud išao ispod orijentacionih kriterija Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Žalba je djelomično osnovana.

 

Ovaj drugostupanjski sud ispitao je pobijanu presudu u smislu žalbenih navoda te u smislu članka 365. stavka 2. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11 25/13, 28/13 i 89/14; dalje u tekstu: ZPP), te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka u smislu članka 354. stavka 2. ZPP-a, nije našao da bi sud prvog stupnja donošenjem pobijane presude počinio neku od bitnih povreda postupka predviđenih u članku 354. stavku 2. ZPP-a, ali je djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo.

 

U razlozima presude prvostupanjski sud dao je za svoj pravni stav jasno obrazloženje, tako da presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla preispitati, niti je u bilo čemu nerazumljiva ili ima proturječja između izreke i razloga presude.

 

U ovoj pravnoj stvari radi se o sporu male vrijednosti, te se žalba protiv presude u sporu male vrijednosti, u smislu članka 467. stavka 2. ZPP-a, ne može izjaviti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja radi isplate naknade imovinske štete po osnovi tuđe pomoći i njege i neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na život i tjelesno i duševno zdravlje, sukladno članku 19. Zakona o obveznim odnosima, nastale kao posljedica prometne nezgode koju je skrivio osiguranik tuženika, iznad iznosa koji je plaćen prije pokretanja parničnog postupka.

 

U postupku nije sporno da je tuženik isplatio tužitelju s osnova neimovinske štete, prije podnošenja tužbe dana 7. srpnja 2010. iznos od 7.500,00 kuna.

 

U žalbi je tužitelj učinio spornom odluku o ukupnoj visini neimovinske štete s osnova povrede prava osobnosti, odnosno odbijajuću odluku glede imovinske štete s osnova tuđe pomoći i njege, kao i odluku kojom se dozvoljava sudjelovanje umješača u parnici, dok nisu sporni nastanak štetnog događaja i pasivna legitimacija tuženika.

 

Prvostupanjski sud dozvolio je J. o. d.d. sudjelovanje u parničnom postupku kao umješaču na strani tuženika, smatrajući  da isti ima pravni interes da tuženik uspije u ovom parničnom postupku.

 

Sukladno odredbi članka 206. stavka 1. ZPP-a, osoba koja ima pravni interes da u parnici koja teče među drugim osobama jedna od stranaka uspije, može se pridružiti toj stranci, a sukladno odredbi članka 207. stavka 1. ZPP-a, svaka stranka može osporiti umješaču pravo da sudjeluje u postupku i predložiti da se umješač odbije, a sud može i bez izjašnjenja stranaka odbiti sudjelovanje umješača ako utvrdi da ne postoji pravni interes umješača.

 

Iz uvida u spis utvrđeno je da je tužitelj stradao kao suvozač u vozilu kojim je upravljao osiguranik umješača J. o. d.d., a koje se sudarilo sa vozilom kojim je upravljao osiguranik tuženika, tako da su za nastalu štetu tužitelju solidarno odgovorni i tuženik i umješač,  pa je opravdano prvostupanjski sud ocijenio da J. o. d.d., ima pravni interes da se u parnici pridruži tuženiku.

 

Glede utvrđenja težine povreda i utjecaja tih povreda koje je tužitelj pretrpio u prometnoj nezgodi na njegovo zdravstveno stanje, a u cilju određivanja novčane satisfakcije zbog povrede prava osobnosti, te potrebe za tuđom pomoći i njegom, opravdano je prvostupanjski sud temeljio svoju odluku na nalazu i mišljenju medicinskog vještaka doc. dr. sc. V. B..

 

Vještak je u svom nalazu utvrdio da je tužitelj u prometnoj nezgodi zadobio udarac u meki oglavak čeone regije i trzajnu ozljedu muskulature vratne kralježnice.

 

Uslijed zadobivenih povreda tužitelj je trpio bolove jakog intenziteta i remitentnog karaktera 2 i pol dana, srednjeg intenziteta i intermitentnog karaktera 6 dana i manjeg intenziteta još 6 tjedana. Primarni strah bio je jačeg intenziteta i kratkotrajan dok je sekundarni strah bio jačeg intenziteta u trajanju od 3 dana, srednjeg intenziteta 7 dana, te manjeg intenziteta još 3 tjedna.

 

Tuđa pomoć i njega bile su mu potrebne 4 sata dnevno kroz tjedan i pol, a potom u smanjenom opsegu 3 sata dnevno kroz idućih tjedan i pol.

 

U svrhu utvrđivanja dinamike prometne nezgode i načina povređivanja tužitelja, te utvrđivanja da li je bio vezan sigurnosnim pojasom, provedeno je kombinirano prometno i sudsko-medicinsko vještačenje po vještacima N. E. i D. M., a izvršen je i uvid u spise Prekršajnog suda u Velikoj Gorici poslovni broj  P-221/10 i P-223/10.

 

Prometni vještak N. E. u svom nalazu i mišljenju je istakao da je do sudara dvaju vozila došlo na način da je vozilo u kojem se vozio tužitelj svojim prednjim lijevim dijelom naletjelo na stražnji lijevi dio vozila osiguranika tuženika, pri čemu je kut među vozilima u trenutku sudara iznosio oko 140 do 145 stupnjeva, uz promjenu brzine vozila u kojem je bio tužitelj od oko 30-35 km/h. U nastavku je vozilo u kojem se vozio tužitelj svojim prednjim desnim dijelom naletjelo na metalnu dvorišnu ogradu pri čemu je mogla biti ostvarena promjena brzina vozila od oko 10-20 km/h.

 

Medicinski vještak D. M. zaključio je na osnovu dinamike prometne nesreće da je tijelo tužitelja u dva uzastopna navrata poletjelo izrazito prema naprijed, pri čemu je tužitelj zadobio ozljedu čeonog dijela glave prilikom udara čelom o prepreku ispred sebe.

 

Takva povreda upućuje da tužitelj u trenutku nesreće nije bio vezan sigurnosnim pojasom, jer da je bio vezan izostala bi ozljeda glave, dok bi trzajna ozljeda vrata nastala unatoč vezivanju sigurnosnim pojasom.

 

Vještak doc. dr. sc. V. B. u dopuni svog nalaza glede okolnosti koliki bi bolovi i strah nastali kao posljedice trzajne ozljede, a koliki s aspekta površinske ozljede mekog tkiva, iskazao je da se tuđa pomoć isključivo odnosi na posljedice trzajne ozljede vrata, a da je glede ozlijede glave, odnosno ozljede mekog tkiva, mogla postojati jaka bol u opsegu od 1 do jedan i pol sat, srednjeg intenziteta do 12 sati te manjeg intenziteta od 2 i pol do 3 dana.

 

Posljedice površinske ozljede glave mogle su sudjelovati u sekundarnom strahu jačeg intenziteta u opsegu od 2 sata, srednjeg intenziteta do 1 dan, te nisu učestvovale u postojanju manjeg straha.

 

Prvostupanjski sud nije utvrdio postojanje doprinosa tužitelja nastanku povrede, već je zaključio da tužitelju ne pripada naknada štete zbog povrede glave, jer je  za nastanak te povrede isključivo sam odgovoran.

 

Pravni okvir ovoga spora pravilno je postavljen pozivanjem prvostupanjskog suda na odredbe članka 1072. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11; dalje u tekstu: ZOO), te odredbu članka 1045. stavka 1. ZOO-a, prema kojem onaj tko drugome prouzroči štetu dužan ju je naknaditi ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.

 

Intenzitet i dužina trajanja bolova i straha nastalih kao posljedica pretrpljenih tjelesnih ozljeda (trzajna ozljeda vrata za koju postoji odgovornost tuženika), opravdavaju dosuđenje pravične novčane naknade zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje po kriterijima pretrpljenih bolova i straha, sukladno članku 1100. stavku 1. u svezi sa člankom 19. ZOO-a.

 

Kod utvrđivanja novčane satisfakcije po kriteriju pretrpljenih bolova, pravilno je prvostupanjski sud uzeo u obzir jačinu i trajanje povredom izazvanih fizičkih boli, činjenicu da je tužitelj osoba mlađe životne dobi, da je nosio okovratnik, te obavljao preglede kod kirurga i fizijatra, kao i RTG snimanja, koje prati izvjestan stupanj boli i neugode, a kod utvrđivanja pravične novčane naknade za pretrpljeni strah dužinu i intenzitet trajanja straha, kao i činjenicu da su bolovi i strah u najvećem opsegu upravo posljedica ozljeđivanja muskulature vratne kralježnice.

 

Međutim, ocjena prvostupanjskog suda da bi tužitelju na ime neimovinske štete nastale uslijed pretrpljene trzajne ozljede vrata, primjerena novčana satisfakcija iznosila ukupan iznos od 7.015,00 kuna, nije adekvatna.

 

Neimovinska šteta nastala zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje je jedinstvena šteta, dok su fizički bolovi i strah kriteriji za utvrđivanje pravične novčane naknade.

 

Drugostupanjski sud smatra da bi pravična novčana naknada po kriteriju pretrpljenih fizičkih bolova iznosila 5.200,00 kuna, a po kriteriju pretrpljenog straha 4.000,00 kuna ili ukupno 9.200,00 kuna.

 

Imovinska šteta nastala kao posljedica potrebe da se tužitelju pruži tuđa pomoć i njega, takve je prirode da ju mogu pružiti i nestručne osobe, pa prema tome i članovi obitelji odnosno ukućani.

 

Nasuprot navodima prvostupanjskog suda, drugostupanjski sud smatra da ta naknada pripada tužitelju i da je pravilno zatražena naknada od 15 kuna po satu, kolika je uobičajeno prihvaćena satnica nekvalificirane osobe koja takvu pomoć pruža. Kako ja potreba za tuđom pomoći trajala ukupno 74 sata, adekvatna naknada iznosi po tom osnovu 1.110,00 kuna.

 

Tužitelju na ime pretrpljene imovinske štete pripada i trošak participacije u iznosu od 174,50 kuna.

 

Ukupno utvrđena šteta, imovinska i neimovinska, iznosi 10.484,50 kuna, a kad se od tog iznosa odbije ranije isplaćeni iznos od 7.500,00 kuna, djelomičnim prihvaćanjem žalbe, tuženik je presuđen da tužitelju isplati i preostali iznos od 2.984,50 kuna.

 

Zatezne kamate na dosuđeni iznos neimovinske štete presuđene su temeljem članka 29. stavka 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima, od dana podnošenja pisanog zahtjeva tuženiku,  sukladno članku 1103.  ZOO-a.

 

Zatezna kamata za trošak participacije u iznosu od 174,50 dosuđena je temeljem članka 1086. ZOO-a, od nastanka te štete, a za tuđu pomoć i njegu, s obzirom da se radi o nerepariranoj imovinskoj šteti dosuđenoj prema cijenama na dan presuđenja, od donošenja prvostupanjske presude.

 

Djelomično je osnovana žalba glede troškova parničnog postupka o kojima treba odlučivati primjenom članka 154. stavka 2. i članka 155. ZPP-a.

 

Djelomično prihvaćanje žalbe tužitelja izmijenilo je uspjeh stranaka u postupku, tako da je sada uspjeh tužitelja i tuženika podjednak.

 

Visoki troškovi ovoga spora male vrijednosti isključiva su posljedica inzistiranja stranaka na izvođenju vještačenja i stalnog komuniciranja podnescima i inzistiranju na dopunskom saslušanju vještaka.

 

Parnični postupak vodi se po akuzatornom načelu, tako da je inicijativa glede predlaganja dokaza isključivo na strankama, što su i tužitelj i tuženik i umješač koristili, pa su i odgovorni za te troškove.

 

Kako je sada uspjeh stranaka u postupku podjednak, drugostupanjski sud je odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

             

Zbog svega iznesenog, temeljem članka 373. stavka 1. točke 3. ZPP-a, odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

U Požegi 6. ožujka 2018.