Broj: Gž-453/2018

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda Ankice Matić, kao predsjednice vijeća, te Dragice Samardžić, kao članice vijeća i suca izvjestitelja i Vesne Kuzmičić, kao članica vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. Ć. OIB: … iz M., zastupana po punomoćniku D. M., odvjetniku iz P., protiv tuženika Ž. S. OIB: … iz P., zastupan po punomoćnici L. K. S., odvjetnici iz V., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Virovitici poslovni broj 7 P-158/2016-21 od 24. studenoga 2017., u sjednici održanoj dana 8. ožujka 2018.

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Virovitici poslovni broj 7 P-158/2016-21 od 24. studenoga 2017. u pobijanom dijelu pod točkom I. i III. izreke.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom je presudom suđeno:

'' I. Nalaže se tuženiku Ž. S. OIB: … iz P., da tužiteljici A. Č. OIB: … iz M., plati iznos od 26.000,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan 1. 7. 2014., a što predstavlja iznos od 196.560,00 kuna (slovima: stotinudevedesetšesttisućapetstotinašezdesetkuna), zajedno sa zateznom kamatom počev od 2. 7. 2014. do isplate,  po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

 

II. Odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva u dijelu koji se odnosi na ugovorenu kamatu po stopi od 4,5% godišnje, za razdoblje od 1. svibnja 2012. do 1. srpnja 2014. godine.

 

III. Tuženik je dužan tužiteljici naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 15.537,50 kuna, a sve to u roku od 15 dana.“

Protiv navedene presude u dosuđujućem dijelu, te u odluci o troškovima postupka žali se tuženik zbog žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. točke 2. i 3. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 2/07, 96/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 43/13 i 89/14 - u daljnjem tekstu: ZPP) s prijedlogom da se  presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Tužiteljica je odgovorila na žalbu tuženika i predložila da se žalba odbije kao neosnovana.

 

Žalba nije osnovana.

 

U provedenom postupku nisu počinjene  povrede odredaba parničnog postupka na koje  ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, dok tuženik na druge postupovne povrede u žalbi posebno ne ukazuje.

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 26.000,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan 1. srpnja 2014., a što predstavlja iznos od 196.560,00 kuna, sa pripadajućom zateznom kamatom.

 

Prvostupanjski je sud po valjano provedenom dokaznom postupku u bitnome utvrdio sljedeće:

 

- da je 4. prosinca 2007. sklopljen  kupoprodajni ugovor između A. Ć. kao prodavateljice i V. S., supruge tuženika, kao kupca, kojim prodavateljica prodaje, 1/5 suvlasničkog dijela nekretnine označene kao čkbr. 2198/6 kuća i dvor u selu sa 24 čhv, z.u. 6255 k.o. P., te da je ugovorena kupoprodajna cijena od 2.100,00 kuna,

 

- da je predmet kupoprodaje po ovom ugovoru u naravi lokal površine cca 30 m2 u kojem je tužiteljica obavljala optičarsku djelatnost,

 

- da navedeni ugovor sadrži klauzulu intabulandi, te da je temeljem istoga V. S. upisana u zemljišnim knjigama na navedenom suvlasničkom dijelu ove nekretnine,

 

- da je tuženik pisanom izjavom na kojoj je njegov potpis ovjeren kod javnog bilježnika 4. prosinca 2007. broj OV-9769/2007. potvrdio da je ugovor sklopljen između tužiteljice A. Ć. i njegove supruge V. S. sastavljen isključivo u svrhu podnošenja zahtjeva i ishođenja dopune lokacijske dozvole i uporabne dozvole na čkbr. 2198/6 kuća i dvor u selu sa 24 čhv, te se obvezuje nakon izvršenog etažiranja izvršiti povrat dijela koji će odgovarati suvlasničkom dijelu tužiteljice,

 

- da je tužiteljica koristila suvlasnički dio kojeg je vlasništvo prenijela na Vesnu Sučić  2007. (optičku radnju i trgovinu) do svibnja 2012.,

 

- da je tužiteljica početkom 2012. pregovarala o prodaji iste nekretnine sa potencijalnim kupcem (gđa. V.), te je dogovorena cijena od 32.000,00 EUR-a,

 

- da je nakon saznanja za pregovore tužiteljice sa potencijalnim kupcem, tuženik zaključio ugovor o prodaji sa tužiteljicom 24. travnja 2012., te se obvezao platiti kupovinu od 32.000,00 EUR-a od čega je na ime kapare predao 5.000,00 EUR-a i 2.000,00 kuna, iako je ugovoreno 6.000,00 EUR-a,

- da se u ugovoru navodi kako se ova nekretnina od 4. prosinca 2007. nalazi u vlasništvu V. S., supruge Ž. S., radi ishođenja dopune lokacijske dozvole,

 

- da se po tom ugovoru tuženik obvezao preostali iznos kupoprodajne cijene od 26.000,00 EUR-a platiti do 1. srpnja 2014.,

 

- da tuženik nakon dospijeća nije isplatio preostali iznos kupoprodajne cijene 

 

Temeljem iznesenih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski je sud smatrao da je pri sklapanju ugovor o kupoprodaji od  4. prosinca 2007. sa V. S., suprugom tuženika, kao kupcem, tužiteljica od strane tuženika bila dovedena u zabludu, te je kod sklapanja tog ugovora kod nje bio prisutan svjestan nesklad između volje i očitovanja, jer je smatrala da je predmetnu nekretninu prepisala na V. S. samo privremeno radi legalizacije i etažiranja.

 

Stoga su u konkretnom slučaju,  prema zaključku prvostupanjskog suda ispunjeni uvjeti iz članka 284. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15- dalje: ZOO) za naknadu štete, pri čemu prema ocjeni tog suda nije od utjecaja činjenica da ugovor koji je sklopljen uslijed prevare nije prethodno poništen.

 

Budući da sud nije vezan pravnim shvaćanjem stranaka, to je prvostupanjski sud smatrao da nije relevantna činjenica da je tužiteljica tražila isplatu temeljem ugovora iz 2012. a ne naknadu štete.

 

Slijedom iznesenog prvostupanjski je sud temeljem odredbe članka 284. stavak 2. ZOO-a prihvatio tužbeni zahtjev i tužiteljici na ime naknade štete dosudio iznos zatražen tužbom.

 

Naprijed navedeni pravni zaključci prvostupanjskog suda nisu prihvatljivi.

 

Naime, pravilno je prvostupanjski sud smatrao da je za razrješenje spora među strankama potrebno, kao o prethodnom pitanju, odlučiti o pravnoj valjanosti kupoprodajnog ugovora  kojega je tužiteljica 4. prosinca 2007. zaključila sa V. S., suprugom tuženika, jer je na to prvostupanjski sud ovlašten  primjenom odredbe članka 12. stavka 1. i 2. ZPP-a.

 

Prvostupanjski je sud na temelju rezultata provedenih dokaza i njihove valjane ocjene u smislu odredbe članka 8. ZPP-a s pravom zaključio da je navedeni ugovor prividan (simuliran) u smislu odredbe članka 285. ZOO-a kojom je propisano da prividan ugovor nema učinka među ugovornim stranama, ali ako prividan ugovor prikriva neki drugi ugovor, taj drugi ugovor vrijedi ako je udovoljeno pretpostavkama za njegovu pravnu valjanost (stavak 2.).

 

Naime, prvostupanjski sud pravilno zaključio da je prilikom sklapanja navedenog ugovora došlo do svjesnog nesklada između volje i očitovanja stranaka, jer stranke nisu imale namjeru sklopiti ugovor o kupoprodaji predmetne nekretnine, nego omogućiti kupcu, supruzi tuženika, ishođenja dopune lokacijske dozvole  i uporabne dozvole na čkbr. 2198/6 kuća i dvor, k.o. P. Na pravilnost ovoga zaključka upućuje ne samo sadržaj izjave tuženika koju je ovjerio kod javnog bilježnika istoga dana kada je sastavljen sporni ugovor, već i sadržaj ugovora o kupoprodaji kojega su tužiteljica i tuženik sklopili 24. travnja 2012.

 

Prividan, simuliran ili fiktivan je onaj ugovor koji nije sklopljen suglasnošću volja ugovornih strana, nego je nastao suglasnošću volja ugovornih strana da se stvori samo privid - fikcija pri sklapanju ugovora. Posljedica prividnosti (simulacije) je da prividan ugovor nije niti nastao, niti proizvodi pravne učinke među ugovornim stranama.

 

Kako u konkretnom slučaju  predmetni prividni ugovor ne prikriva neki drugi ugovor, to kupoprodajni ugovor kojega je tužiteljica 4. prosinca 2007. zaključila sa V. S., suprugom tuženika nije nastao niti je proizveo pravne učinke.

 

Slijedom navedenog, u situaciji kada je prvostupanjski sud utvrdio da je ugovor od 4. prosinca 2007. prividan i nije proizveo pravne učinke među strankama, tada takav ugovor nije mogao ponovo kvalificirati kao ugovor koji je sklopljen uslijed mana volje, odnosno ugovor sklopljen u zabludi koju regulira odredba članka 284. stavak 1. ZOO-a, jer je posljedica takve mane volje pobojnost ugovora.

 

Nastavno tome, prvostupanjski sud nije mogao pozivom na odredbu stavka 2. članka 284. ZOO-a tužiteljici dosuditi naknadu štetu, jer se u konkretnom slučaju ne radi o ugovoru sklopljenom pod prijevarom, već o fiktivnom ugovoru koji ne proizvodi pravne učinke.

 

Međutim, sve kad bi i dolazila u obzir primjena navedene zakonske odredbe, za navesti je da tužiteljica niti u činjeničnim navodima tužbe, niti pak tijekom postupka nije tražila isplatu ni naknade štete, ni kupoprodajne cijene po ugovoru od 4. prosinca 2007., već svoj zahtjev temelji na ugovoru o kupoprodaji kojega je sa tuženikom sklopila 24. travnja 2012.

 

Istina je da  sud nije vezan pravnom kvalifikacijom tužbenog zahtjeva, međutim vezan je činjeničnim supstratom na kojemu tužiteljica temelji svoj zahtjev, a to svakako nije ugovor o kupoprodaji od 4. prosinca 2007.

 

Iz navedenog proizlazi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je tužiteljici dosudio naknadu štetu u iznosu koji je zatražen tužbom.

 

Međutim, u konkretnom je slučaju pravilnom primjenom materijalnog prava također trebalo prihvatiti tužbeni zahtjev i to iz sljedećih razloga:

 

Prvostupanjski je sud pravilno utvrdio da kupoprodajni ugovor  kojega je tužiteljica 4. prosinca 2007. zaključila sa V. S., suprugom tuženika prividan, odnosno da nije niti nastao niti je proizveo pravne učinke. U takvoj situaciji tužiteljica je i nakon sklapanja toga ugovora ostala vlasnicom nekretnine koja je bila predmet kupoprodaje po tom ugovoru, neovisno o činjenici da je zemljišnoknjižno vlasništvo temeljem prividnog ugovora preneseno na V. S.

 

Stoga je tužiteljica u času sklapanja ugovora o kupoprodaji predmetne nekretnine tuženiku -24. travnja 2012. mogla valjano raspolagati tom nekretninom, odnosno prodati je tuženiku.

 

Kako tijekom postupka nije utvrđeno da bi  navedeni ugovor od 24. travnja 2012. imao mane koje bi ga činile pravno nevaljalim, te kako je tužiteljica po sklapanju tog ugovora tuženiku predala posjed prodane nekretnine, a tuženik joj po tom ugovoru isplatio kaparu, to je tuženik u obvezi isplatiti tužiteljici preostali iznos kupoprodajne cijene po tom ugovoru.

 

Slijedom naprijed iznesenog osnovanim se ukazuje tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu razlike kupoprodajne cijene u kojoj visini je prvostupanjski sud prihvatio tužbeni zahtjev.

 

Odluka o troškovima postupka donesena je pravilnom primjenom odredbe članka 154. stavak 3. i članka 155. ZPP-a.

 

S obzirom na navedeno trebalo je odbijanjem žalbe tuženika na temelju odredbe članka 373.a) ZPP-a potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke, a na temelju odredbe članka 380. točkom 2. ZPP-a potvrditi i odluku o troškovima postupka (točka III. izreke).

 

U Splitu 8. ožujka 2018.