Broj: Revt 261/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Dragana Katića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja H. c. d.o.o., OIB ..., Z., protiv tuženika C. R. d.o.o., OIB ..., K., zastupa punomoćnica L. D., odvjetnica u R., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž 6732/12-3 od 17. veljače 2015. kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-3186/11-16 od 14. lipnja 2012., u sjednici održanoj 23. svibnja 2017.,

 

r i j e š i o   j e

 

              Revizija tuženika odbacuje se kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

              Presudom Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-3186/11-16 od 14. lipnja 2012. naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 98.986,19 kuna sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućoj na pojedinačne iznose kako je to specificirano u izreci prvostupanjske presude (stavak I izreke) te je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu 1.845,00 kuna (stavak II izreke).

 

              Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž 6732/12-3 od 17. veljače 2015. u stavku I izreke odbijena je  žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu toč. I. izreke kojom je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 98.986,19 kuna sa zateznom kamatom kao u dijelu toč. II izreke. Prema stavku II izreke preinačena je prvostupanjska presuda u dijelu toč. I. izreke u kojem je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju zatezne kamate te je odbijen tužbeni zahtjev kao neosnovan u dijelu u kojem se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju zatezne kamate koje teku na iznos od 91.795,94 kuna od 13. siječnja 2011. do isplate, a na iznos od 7.190,25 kuna od 20. siječnja 2011. do isplate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu iznad pet postotnih poena.

 

              Protiv drugostupanjske presude tuženik podnosi reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP). Predlaže da Vrhovni sud Republike  Hrvatske  preinači drugostupanjsku presudu na način da usvoji žalbu tuženika i preinači prvostupanjsku presudu i odbije tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu parničnih troškova, kao i troškova sastava revizije.

 

              Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

              Revizija nije dopuštena.

 

              Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

U takvoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela i izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 3. ZPP).

 

              Dakle, iz sadržaja naprijed navedenih odredaba ZPP jasno proizlazi da je, da bi se moglo pristupiti ocjeni je li riječ o pravno pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava  i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i s tim u vezi dopuštenosti revizije, potrebno da revizija sadrži određeno navedeno pravno pitanje, da je riječ o pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu, i određeno navedene razloge zbog kojih revident smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, uz određeno navođenje pravnih propisa na koje se to pitanje odnosi. U slučaju da je u reviziji izostao bilo koji od navedenih elemenata, nema pretpostavki za razmatranje takve revizije u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP.

 

S tim u svezi tuženik u reviziji postavlja sljedeća pravna pitanja:

 

- "Da li, u regresnim parnicama dvaju ugovornih strana od kojih jedna ima svojstvo naručitelja radova, a druga svojstvo izvođača radova, pisana, potpisana te pečatom ovjerena potvrda naručitelja o urednom izvršenju odnosno ispunjenju ugovorne obveze izvođača radova, isključuje dogovornost izvođača radova za štetu prouzročenu trećoj osobi povredom ugovorne obveze do koje je povrede došlo u razdoblju na koje se odnosi, između naručitelja i izvođača radova zaključeni ugovor, a koju je štetu trećoj osobi isplatio naručitelj?

 

- Da li zastarni rok za tražbine koje su nastale kao posljedica povrede ugovorne obveze od strane jedne ugovorne stranke počinje teći od dana nastanka štete tj. povrede ugovorne obveze ili od dana kada je jedna ugovorna strana isplatila štetu trećoj osobi?"

 

              Smatra da su pitanja važna radi osiguranja jedinstvene primjene prava  i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni jer postoji različita praksa drugostupanjskog suda izražena u odluci Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-5270/11.

 

              Predmet spora je regresni zahtjev tužitelja protiv tuženika čija je novčana obveza utvrđena pravomoćnom sudskom presudom Općinskog suda u Vrbovcu poslovni broj P-45/06 od 25. srpnja 2006.

 

Na temelju utvrđenog stanja nižestupanjski sudovi ocjenjuju da je utvrđen propust tuženika u obavljanju poslova osiguravanja sigurnog i nesmetanog prometa te je dužan naknaditi tužitelju štetu koju je isti isplatio trećoj osobi po pravomoćnoj presudi a sve na temelju odredbe čl. 53. st. 1. i 54. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05 i 41/08 – dalje: ZOO), slijedom čega je dakle u cijelosti prihvaćen tužbeni zahtjev.

 

              Ujedno ocjenjuju prigovor zastare neosnovanim u smislu odredbe čl. 230. st. 1. ZOO kojom je propisano da potraživanje naknade štete nastale povredom ugovorne obveze zastarijeva za vrijeme određeno za zastaru te obveze, pa kako je tužitelju šteta nastala isplatom dakle 13. siječnja i 20. siječnja 2011. a tužba je podnesena 28. srpnja 2011. ocjenjuje da u konkretnom slučaju nije nastupila zastara.

 

              Takav stav nižestupanjskih sudova nije u suprotnosti sa shvaćanjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske izraženim u odluci poslovni broj Pž-5270/11-3 od 25. veljače 2015., budući o navedenoj odluci na temelju stanja spisa utvrđeno da je tuženik uredno izvršavao ugovorne obveze redovnog održavanja ceste, pa nije kriv za nastanak štetnom događaja, slijedom čega tužitelj nema pravo tuženika regresnom tužbom potraživati isplatu u predmetnom postupku utuženog iznosa.

 

              Prema tome, u odluci na koju se poziva tuženik nije riječ o istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji kao u ovom predmetu, pa u reviziji nedostaju razlozi zbog kojih tuženik smatra da je pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava  i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

              S obzirom na navedeno, proizlazi da revizija tuženika u odnosu na prvo postavljeno pitanje ne udovoljava pretpostavkama propisanim odredbama čl. 382. st. 2. i 3. ZPP za dopuštenost izvanredne revizije.

 

              U odnosu na drugo postavljeno pitanje u sadržaju revizije nema određeno naznačenih podataka iz kojih bi se sa sigurnošću moglo zaključiti da bi u istoj ili sličnoj pravnoj stvari postojala različita (konkretna) odluka drugostupanjskih sudova, a niti da bi pobijana drugostupanjska odluka, u odnosu na postavljena pitanja, bila nepodudarna s nekom revizijskom odlukom.

 

              Kao razlog važnosti za postavljeno pravno pitanje revident se pozva na odluku Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-629/10, pa kako se ne radi o različitoj praksi drugostupanjskog suda to u konkretnom slučaju za drugo postavljeno pitanje nije ispunjena niti osnovna pretpostavka u smislu odredbe čl. 382. st. 3. ZPP za dopuštenost izvanredne revizije. Da bi podnositelj revizije ispunio pretpostavke dopuštenosti revizije iz čl. 382. st. 2. i 3. ZPP, dakle, da je uz postavljeno pitanje određeno izložio razloge zbog kojih smatra da su postavljena pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene prava  i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, u reviziji nije dovoljno navesti odluku prvostupanjskog suda kao različitu praksu sudova.

 

              Slijedom izloženo, na temelju odredbe čl. 392. st. 2. ZPP valjalo je reviziju odbaciti kao nedopuštenu.

 

Zagreb, 23. svibnja 2017.