Broj: Revr 430/17

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja C. H. d.d. K. S., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik I. L., pravni savjetnik, protiv tuženice M. B. iz S., OIB: ..., koju zastupa M. J., odvjetnik u S., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Splitu br. Gž-561/15 od 31. ožujka 2016., ispravljene rješenjem br. 561/15 od 27. ožujka 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu br. Pi-429/13 od 31. ožujka 2015., u sjednici održanoj 24. svibnja 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tuženice M. B. odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvoga stupnja naloženo je tuženici da tužitelju isplati iznos od 244.061,44 kn, zajedno sa zateznom kamatom od 20. kolovoza 2012. do isplate, a ujedno je tuženica obvezana tužitelju nadoknaditi troškove postupka u iznosu od 5.916,00 kn.

 

Presudom suda drugoga stupnja odbijena je žalba tuženice i potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

Protiv presude suda drugoga stupnja tuženica je podnijela reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 - dalje: ZPP) i to zbog počinjenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže se da se revizija prihvati, preinači pobijana presuda na način se zahtjev tužitelja odbije, te da se tužitelja obveže na plaćanje troškova postupka.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija tuženice nije osnovana.

 

U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (čl. 392.a st. 1. ZPP).

 

Suprotno tvrdnji tuženice sud drugoga stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući da pobijana presuda nema nedostataka uslijed kojih se ne bi mogla ispitati, razlozi pobijane presude su jasni i razumljivi, te ne postoji proturječnost između razloga pobijane presude i dokaza koji se nalaze u spisu. Isto tako nije počinjena niti relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 375. ZPP, budući se drugostupanjski sud očitovao na sve relevantne žalbene navode tuženice.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

 

-          da je tuženica imala sklopljen ugovor o radu s tužiteljem od 29. ožujka 1996.,

-          da je kod Općinskog suda u Splitu vođen parnični postupka po tužbi tužiteljice M. B. protiv tuženika C. H. d.d. radi utvrđenja da nije dopušten otkaz ugovora o radu pod brojem ...,

-          da je u tom predmetu utvrđeno da otkaz ugovora o radu tuženici nije dopušten, da njezin radni odnos kod tužitelja nije prestao, te da ju je tužitelj dužan vratiti na radno mjesto referenta za obračun plaća,

-          da je prvostupanjsku presudu potvrdio Županijski sud u Splitu presudom br. Gžp-497/12 od 17. svibnja 2012., te je reviziju tužitelj C. H. d.d. u tom predmetu odbio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Revr-384/13,

-          da je tužiteljica na temelju odluke o otkazu ugovora o radu primila iznos od 244.061,44 kn na ime otpremnine,

-          da je tužitelj u ovom predmetu zahtjev za vraćanje otpremnine podnio 20. kolovoza 2012.

 

Nižestupanjski sudovi su na temelju tako utvrđeno činjeničnog stanja zaključili da su se na strani tuženice ostvarile pretpostavke propisane čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 - dalje: ZOO) za stjecanje bez osnove. Naime, prema odredbi čl. 1111. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Isto tako prema st. 3. istog članka obveza vraćanja odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

 

Pravilno je shvaćanje nižestupanjskih sudova da je donošenjem pravomoćne presude kojom je utvrđen nedopuštenim otkaz ugovora o radu, a koja odluka u sebi sadrži i odluku o isplati otpremnine, otpala osnova za isplatu otpremnine tuženoj u utuženom iznosu. Naime, pravo na isplatu otpremnine vezano je uz otkaz ugovora o radu, a kako je u konkretnom slučaju otkaz ugovora o radu utvrđen nedopuštenim, to tuženica ne može zadržati otpremninu.

 

Neosnovani su revizijski navodi tuženice da formalno odluka o otpremnini nije stavljena izvan snage. Već je rečeno je isplata otpremnine vezana uz otkaz ugovora o radu, osim ako otkaz nije uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika. Kako u konkretnom slučaju otkaz ugovora o radu je pravomoćno utvrđen nedopuštenim, to tuženica ne može zadržati isplaćenu otpremninu, a u isto vrijeme se ista vratila natrag na rad u skladu s pravomoćnom sudskom presudom. Stoga nije bilo potrebe da se posebno donosi konstitutivna odluka o poništenju odredbe o isplati otpremnine, a kako to pogrešno smatra revidentica, jer je odluka o isplati otpremnine bila sastavni dio odluke o otkazu ugovora o radu, koja odluka je utvrđena nedopuštenom u sudskom postupku.

 

Stoga nije osnovan niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, radi čega je valjalo reviziju tuženice odbiti na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

 

Zagreb, 24. svibnja 2017.