Broj: Gž R-166/2016

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, OIB: 11748694684, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda mr. sc. Dražana Penjaka kao predsjednika vijeća, Verice Franić kao suca izvjestitelja i Arijane Bolanča kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja K. Ž. iz S., OIB: …, zastupanog po punomoćniku B. B., odvjetnici u S., protiv tuženika Republike Hrvatske, Ministarstvo, zastupanog po Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pr-264/13 od 15. prosinca 2015., u sjednici vijeća održanoj 24. kolovoza 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Prihvaća se kao osnovana žalba tuženika pa se preinačuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pr-264/13 od 15. prosinca 2015. u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke i sudi:

 

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

 

"Obvezuje se tuženik da plati tužitelju na ime izgubljene zarade iznos od 108.400,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja teče:

 

-na iznos od 2.800,00 kuna od 1.4.2001.,

-na iznos od 2.800,00 kuna od 1.5.2001.,

-na iznos od 2.800,00 kuna od 1.6.2001.,

-na iznos od 2.800,00 kuna od 1.7.2001.,

-na iznos od 2.800,00 kuna od 1.8.2001.,

-na iznos od 2.800,00 kuna od 1.9.2001.,

-na iznos od 2.800,00 kuna od 1.10.2001.,

-na iznos od 2.800,00 kuna od 1.11.2001.,

-na iznos od 2.800,00 kuna od 1.12.2001.,

-na iznos od 2.800,00 kuna od 1.1.2002.,

-na iznos od 2.800,00 kuna od 1.2.2002.,

-na iznos od 2.800,00 kuna od 1.3.2002.,

-na iznos od 3.740,00 kuna od 1.4.2002.,

-na iznos od 3.740,00 kuna od 1.5.2002.,

-na iznos od 3.740,00 kuna od 1.6.2002.,

-na iznos od 3.740,00 kuna od 1.7.2002.,

-na iznos od 3.740,00 kuna od 1.8.2002.,

-na iznos od 3.740,00 kuna od 1.9.2001.,

-na iznos od 3.740,00 kuna od 1.10.2002.,

-na iznos od 3.740,00 kuna od 1.11.2002.,

-na iznos od 3.740,00 kuna od 1.12.2002.,

-na iznos od 3.740,00 kuna od 1.1.2003.,

-na iznos od 3.740,00 kuna od 1.2.2003.,

-na iznos od 3.740,00 kuna od 1.3.2003.,

-na iznos od 3.740,00 kuna od 1.4.2003.,

-na iznos od 3.740,00 kuna od 1.5.2003.,

-na iznos od 3.740,00 kuna od 1.6.2003.,

-na iznos od 3.740,00 kuna od 1.7.2003.,

-na iznos od 3.740,00 kuna od 1.8.2003.,

-na iznos od 3.740,00 kuna od 1.9.2003.,

-na iznos od 3.740,00 kuna od 1.10.2003.,

-na iznos od 3.740,00 kuna od 1.11.2003.,

-na iznos od 3.740,00 kuna od 1.12.2003.,

sve do isplate, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj Uredbom o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, time da se u slučaju promjene stope ista ima odrediti za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamate stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

 

2. Obvezuje se tuženik isplatiti tužitelju na ime mjesečne rente zbog izgubljene zarade iznos od 3.740,00 kuna počevši od 1. prosinca 2003. pa ubuduće sa zakonskom zateznom kamatom koja na svaki mjesečni iznos teče od svakog prvog u mjesecu za protekli mjesec pa do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj Uredbom o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, time da se u slučaju promjene stope ista ima odrediti za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamate stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena."

 

II. Preinačuje se odluka o parničnom trošku sadržana u točki III. izreke presude na način da ista glasi:

 

Nalaže se tužitelju K. Ž. da u roku od 15 dana naknadi tuženiku parnični trošak u iznosu od 44.000,00 kuna dok se odbija zahtjev tuženika za naknadu daljnjeg zatraženog troška.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke odbijen je glavni tužbeni zahtjev za obvezivanje tuženika na isplatu iznosa od 145.061,04 kuna sa zateznim kamatama čiji su rokovi dospijeća pobliže označeni u izreci, te zahtjev za isplatu rente u iznosu od po 4.736, 24 kuna mjesečno, počevši od 1. prosinca 2003. ubuduće. Istom presudom pod točkom II. izreke prihvaćen je podredni tužbeni zahtjev za obvezivanje tuženika na isplatu iznosa od 108.400,00 kuna sa zateznim kamatama čiji su rokovi dospijeće pobliže označeni u izreci, te zahtjev za isplatu rente u iznosu od 3.740,00 kuna mjesečno, počevši od 1. prosinca 2003. pa ubuduće.

 

Nadalje, odlukom o trošku obvezan je tuženik naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 174.216, 87 kuna ( točka III. izreke).

 

Protiv ove presude žali se tuženik pobijajući je u dosuđujućem dijelu pod točkom II. izreke kao i u odluci o trošku iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom člankom 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP– „Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 25/13 i 89/14) s prijedlogom da navedena presuda u tom pobijanom dijelu bude preinačena odnosno ukinuta.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Žalba je osnovana.

 

Predmet ovog spora predstavlja tužiteljev zahtjev za naknadu materijalne štete koja se sastoji u izgubljenoj zaradi, a koja je uzrokovana tužiteljevim povrjeđivanjem 16. studenog 2000. za vrijeme služenja vojnog roka.

 

Temeljem odredbe članka 195. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01, dalje ZOO), a koji je primijeniti temeljem odredbe članka 1163. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05 ) tko drugome nanese tjelesnu povredu ili mu naruši zdravlje dužan je naknaditi mu troškove oko liječenja i druge potrebne troškove s tim u vezi, a i zaradu izgubljenu zbog nesposobnosti za rad za vrijeme liječenja. Stavkom 2. tog članka propisano je da ako povrijeđeni zbog potpune ili djelomične nesposobnosti za rad gubi zaradu, ili su mu potrebe trajno povećane, ili su mogućnosti njegova daljnjeg razvijanja i napredovanja uništene ili smanjene, odgovorna osoba dužna je plaćati povrijeđenom određenu novčanu rentu, kao naknadu za tu štetu.

 

U ovoj žalbenoj fazi postupka nije sporno da je navedenog dana u vojarni u O. došlo do eksplozije minsko-eksplozivne naprave kojom prilikom su, osim tužitelja bili povrijeđeni i drugi ročnici tako da je bio svjedokom i njihovog ranjavanja (amputacije obiju nogu jednog i teško stradavanje drugih prijatelja).

 

Tužitelj potražuje, a prvostupanjski sud prihvaća postojanje materijalne štete koju po tvrdnji tužitelja isti trpi zato što je, zbog stradavanja u vojsci došlo do gubitka njegove radne sposobnosti za obavljanje posla za koji je osposobljen, u bitnome, ocijenivši da:

 

-je tužitelj prije povređivanja bio osposobljen za obavljanje poslova građevinskog tehničara;

 

- je tužitelj onemogućen u obavljanju poslova za koje je osposobljen;

 

-da postoji preostala radna sposobnost za poslove za koje se ne traži pažnja, koncentracija emocionalna stabilnost a radi se o jednostavnijim poslovima;

 

-da tužitelj unatoč preostaloj radnoj sposobnosti nije imao mogućnost zaposliti se na radno mjesto koje bi odgovaralo njegovoj preostaloj radnoj sposobnosti;

 

-da se tužitelj po redovnom tijeku stvari, po odsluženju vojnog roka mogao zaposliti kao pripravnik u tvrtki Š. d.o.o. za graditeljstvo u kojem statusu bi radio (od travnja 2001. do ožujka 2002.) i mogao ostvariti bruto plaću u iznosu od 3.800,00 kuna mjesečno;

 

-da bi nakon završetka pripravničkog staža tužitelj mogao u istoj tvrtki nastaviti rad i ostvarivati bruto plaću u iznosu od 4.736,24 kune odnosno neto 3.740,00 kuna;

 

-da je tvrtka Š. d.o.o. u relevantnom promatranom razdoblju primila samo dva radnika tužiteljeve struke i to J. P. (od 17. rujna 2001. do 31. prosinca 2001.) i M. D. (od 1. listopada 2001. do 30. studenog 2004.) koji radnici nisu primljeni u stalni radni odnos.

 

Temeljem tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski je sud zaključio da je tužitelj dokazao izvjesnost mogućnosti zaposlenja na neodređeno jer je vlasnik i direktor tvrtke Šiško d.o.o. kao prijateljski vezan za  tužiteljevu obitelj obećao tužiteljevim roditeljima da će ga zaposliti. Slijedom izloženog prvostupanjski je sud dosudio tužitelju naknadu za izgubljenu zaradu i rentu za ubuduće.

 

Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, prvostupanjski je sud iz činjenica što ih je utvrdio izveo pogrešan zaključak o postojanju drugih činjenica a na tim je činjenicama utemeljena pobijana odluka.

 

Naime, iz provedenih dokaza i to prvenstveno stručnog nalaza i mišljenja sudskih vještaka medicinske struke prvostupanjski sud zaključuje da je tužitelj onemogućen za obavljanje poslova za koje je osposobljen.

 

Nadalje, glede preostale radne sposobnosti prvostupanjski sud zaključuje kako tužitelj unatoč činjenici da je kroz cijelo ovo vrijeme bio prijavljen na Zavodu za zapošljavanje nije imao mogućnost zaposliti se na radnom mjestu koje bi odgovaralo njegovoj preostaloj radnoj sposobnosti kada se ima u vidu situacija na tržištu te potražnja za radnicima koji obavljaju najjednostavnije poslove, te da tužitelj zbog psihičkog stanja narušenog u predmetnom događaju ne može biti konkurentan na tržištu.

 

Tuženik, je prigovorio, da tužitelj nije dokazao izvjesnost mogućnosti zaposlenja, napose, zaposlenja na neodređeno vrijeme na radnom mjestu građevinski tehničar za koje je osposobljen, kao i da tužitelj nije na izvjestan način dokazao da je tužiteljeva nesposobnost da ostvari zaradu u cijelosti uzrokovana onim što mu se je dogodilo u vojsci (da je pokušao zaposliti se prema preostaloj radnoj sposobnosti ili se prekvalificirati).

 

Unatoč, iznesenim i opravdanim prigovorima kojima je tuženik osporavao zaključak prvostupanjskog suda da bi tužiteljeva nesposobnost da ostvari zaradu vlastitim radom bila u cijelosti uzrokovana onim što mu se je dogodilo u vojsci, kao i izvjesnost mogućnosti zaposlenja za posao za koji je osposobljen u navedenu tvrtku, i pored iskaza saslušanih svjedoka koji ne potvrđuju tužiteljeve tvrdnje, te pored mišljenja vještaka koji govore u prilog preostaloj radnoj sposobnosti kod tužitelja te prvostupanjski sud pobijanom presudom obvezuje tuženika na naknadu materijalne štete tužitelju koju on trpi zbog gubitka radne sposobnosti za obavljanje poslova za koje je osposobljen.

 

Prema tome, proizlazi, kako u ovoj parnici tužitelj nije dokazao izvjesnost mogućnosti zaposlenja na poslovima za koje je bio osposobljen prije povrjeđivanja kao i da je pokušao ostvarivati zaradu prema preostaloj radnoj sposobnosti, a prvostupanjski je sud prihvaćajući da je direktor navedene tvrtke kao prijatelj tužiteljevih roditelja obećao istog zaposliti, i prihvaćajući da tužitelj nije imao mogućnost ostvarenja zarade prema preostaloj radnoj sposobnosti i dovodeći to u vezu s situacijom na tržištu i ekonomskim prilikama, izveo nepravilan zaključak o postojanju činjenica glede postojanja pretpostavki iz citirane zakonske odredbe za obvezivanje tuženika na  isplatu iznosa s naslova utužene materijalne štete.

 

Radi izloženog, temeljem odredbe članka 373. točka 2. ZPP-a, prihvaćena je kao osnovana žalba tuženika, pa je preinačena prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu na način da je odbijen i podredni tužbeni zahtjev tužitelja, a radi čega je odlučeno kao pod točkom I. ove drugostupanjske presude.

 

Kako je povodom žalbe tuženika preinačena pobijana presuda prvostupanjskog suda, sukladno odredbi članka 166. stavak 2. ZPP-a, trebalo je odlučiti o troškovima cijelog postupka.

 

Trošak tuženika obračunat je sukladno Tbr.7. točka 1. Tbr. 8. točka 3. Tbr. 9. točka 1. i 2. Tbr. 48. i Tbr. 50. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ( "Narodne novine" broj 91/04, 37/05, i 59/07), Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine " broj 148/09 ) i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15), i to za sastav jednog podneska od 15. travnja 2005. 175 bodova, za zastupanje na dvanaest ročišta po 250 bodova,  za zastupanje na sedam ročišta po 175 bodova, što ukupno iznosi 4400 kada se ovaj broj bodova pomnoži s vrijednosti boda od 10,00 kuna dobije se iznos od 44.000,00 kuna koji je obistinjen tuženiku na ime parničnog troška. Tuženiku nije priznat trošak za ostale parnične radnje, obzirom da iste nisu bile potrebne za vođenje ove parnice u smislu odredbe članka 155. stavak 1. ZPP-a.

 

Shodno tuženikovu uspjehu u postupku pozivom na odredbu članka 154. stavak 1. tužitelja je trebalo obvezati na naknadu parničnog troška tuženiku, a radi čega je osnovom odredbe članka 380. točka 3. ZPP-a preinačena odluka o parničnom trošku, pa je odlučeno kao pod točkom II. izreke ove drugostupanjske odluke.  

 

U Splitu 24. kolovoza 2017.