Broj: Gž R-221/2015

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Splitu, po sutkinji tog suda Katiji Blaće, u pravnoj stvari tužitelja tužitelja A. M. iz S., zastupanog po punomoćniku D. B., odvjetniku u S., protiv tuženika 1. A. Z. d.o.o. Z., zastupanog po Odvjetničkom društvu H. & P. iz Z. i 2. J., R., zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva K. & B., iz Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbama tužitelja i prvotuženika A. Z. d.o.o. Z. protiv presude i rješenja Općinskog suda u  Splitu broj P1-9207/09 od 26. ožujka 2015., 3. studenoga 2017.

 

p r e s u d i o   j e

i

r i j e š i o   j e

 

Odbija se žalba prvotuženika A. Z. d.o.o. Z. kao neosnovana, dok se žalba tužitelja djelomično odbija kao neosnovana, a djelomično prihvaća, pa se presuda i rješenje   Općinskog suda u Splitu broj P 1-9207/09 od 26. ožujka 2015:

 

a) potvrđuju:

- u dijelu pod točkama I. i III. izreke presude,

- u dijelu pod točkom II. izreke presude u odnosu na drugotuženika J.

društvo za linijski pomorski prijevoz putnika i tereta, R.

- u dijelu pod točkom IV. izreke rješenja,

 

b) ukidaju:

- u dijelu pod točkom II. izreke presude u odnosu na prvotuženika A. Z. d.o.o. Z.,

- u dijelu pod točkom III. izreke rješenja,

 

i u tom se ukinutom dijelu predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Drugotuženik J., R. se odbija sa zahtjevom za naknadu troška odgovora na žalbu.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom je presudom suđeno:

 

„ I. Dužan je tuženik ad.1 u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju s naslova neimovinske štete iznos od 30.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana podnošenja tužbe 19. listopada 2009. god. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena. Za više traženo i to za iznos od 10.000,00 kn, tužbeni zahtjev se odbija.

 

II. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

"Dužni su tuženici solidarno u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju s naslova imovinske štete iznos od 7.000,00 kn i to na ime tuđe njege i pomoći sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana podnošenja tužbe 19. listopada 2009. god. po stopi od 14% godišnje u razdoblju od 19. listopada 2009. god. - 30. lipnja 2011. god. te po stopi od 12% godišnje koja teče od 01. srpnja 2011. god. pa nadalje, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema eskontnoj stopi HNB-a koje je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena sve do isplate".

 

III. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

"Dužan je tuženik ad.2 u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju s naslova neimovinske štete iznos od 40.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana podnošenja tužbe 19. listopada 2009. god. po stopi od 14% godišnje u razdoblju od 19. listopada 2009. god. – 30. lipnja 2011. god. te po stopi od 12% godišnje koje teče od 01. srpnja 2011. god. pa nadalje, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, sve do isplate".

 

Prvostupanjskim je rješenjem utvrđeno da je povučena tužba u dijelu tužbenog zahtjeva kojim je zatražena isplata razlike plaće za razdoblje od 20. listopada 2006. do 20. listopada 2007. (točka I. izreke), te je odbijen prigovor mjesne nenadležnosti istaknut od strane tuženika ad.1. kao neosnovan ( točka II. izreke).

 

Odlukom o troškovima postupka naloženo je prvotuženiku da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 18.601,25 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od presuđenja pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena (točka III. izreke rješenja), te je naloženo tužitelju da naknadi drugotuženiku parnični trošak u iznosu od 16.392,50 kuna (točka IV. izreke rješenja).

 

Protiv navedene presude žale se tužitelj i prvotuženik A. Z. d.o.o. Z.

 

Tužitelj presudu pobija u odbijajućem dijelu, te u odluci o troškovima postupka zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj, 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07 - odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 43/13, 89/14 - dalje ZPP) s prijedlogom da se presuda u tom dijelu preinači i prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti, podredno da se presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Prvotuženik A. Z. d.o.o. Z. presudu pobija u dijelu kojim je u odnosu na njega prihvaćen tužbeni zahtjev, te u odluci o troškovima postupka (točka III. izreke rješenja) zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. ZPP-a uz prijedlog da se presuda u pobijanom dijelu preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva, podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

Drugotuženik je odgovorio na žalbu tužitelja, usprotivio se u žalbi iznesenim navodima, te predložio da se žalba odbije kao neosnovana.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu imovinske i neimovinske štete koju trpi kao posljedicu nezgode na radu koja se dogodila 20. listopada 2006., a u kojoj je tužitelj ozlijeđen kao radnik prvotuženika.

 

Prvostupanjski je sud po provedenom dokaznom postupku utvrdio da je tužitelj zadobio ozljedu na radu 20. listopada 2006. na trajektu M. kojim trajektom je putovao na B. kako bi tamo obavio poslove svog radnog mjesta, odnosno poslove punjenja bankomata, da se tužitelj ukrcao na navedeni trajekt vozilom prvotuženika kojim je upravljao radnik tog tuženika J. G., da je nakon ukrcaja tog vozila na trajekt tužitelj izišao iz vozila pri čemu je lijevim stopalom ugazio na izbočinu tzv. "stopicu" ili "križ" položen na podu trajekta, te mu je stopalo lijeve noge upalo u križni otvor unutar te izbočine uslijed čega je tužitelj zadobio ozljedu lijevog stopala, da se predmetne prigode navedena "stopica" ili "križ" nalazila ispod razine vozila pa je tužitelj nije mogao primijetiti, te da je tužitelj kritične prigode nosio radnu obuću.

 

Slijedom naprijed iznesenih utvrđenja prvostupanjski je sud s pravom smatrao da na strani tužitelja ne postoji odgovornost za nastanak štetnog događaja, odnosno da prvotuženik nije dokazao postojanje pretpostavki iz članka 1067. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 – dalje: ZOO), te da je ovaj tuženik sukladno odredbi članka 15. tada važećeg Zakona o zaštiti na radu ("Narodne novine", broj, 59/96, 54/96, 114/03,100/04, 86/08, 116/08, 75/09, 143/12 – dalje: ZZR) dužan tužitelju naknaditi štetu nastalu u predmetnoj radnoj nezgodi.

 

Prema utvrđenju prvostupanjskog suda tužitelj je u predmetnoj radnoj nezgodi zadobio prijelom baze 5. metatarzalne kosti (u srednjem dijelu lijevog stopala), te je liječen konzervativno, a zarastanje prijeloma je bilo usporeno radi čega je nosio gips  oko 3 mjeseca. Prema daljim utvrđenjima prvostupanjskog suda tužitelj je trpio jake fizičke bolove konstantno 6 sati, bolove srednje jakosti 15 dana, te bolove slabije jakosti ukupno dva i pol mjeseca. Kod tužitelja je kao posljedica ozljeđivanja zaostalo trajno smanjenje životne aktivnosti od ukupno 5% zbog smetnji  kretnji u području 5. prsta, odnosno metatarzo-kuboidnog zgloba, te smanjene pokretljivosti nožnog zgloba. Kod tužitelja je zaostala naruženost blagog stupnja koja je vidljiva  kada tužitelj trči ili duže hoda. Kao posljedicu zadobivene ozljede tužitelj je trpio primarni strah u trajanju do jedne minute, sekundarni strah jačeg intenziteta u trajanju od jedan do dva sata, sekundarni strah umjerenog intenziteta u trajanju od dva dana, te strah blagog intenziteta u trajanju od tri mjeseca.

 

Prvostupanjski je sud za svoja činjenična utvrđenja i pravne zaključke glede odgovornosti prvotuženika za štetu i glede visine neimovinske štete dao vrlo opširne, uvjerljive i argumentirane razloge, te je na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je djelomično prihvatio tužbeni zahtjev za naknadu neimovinske štete u odnosu na ovoga tuženika  u iznosu od 30.000,00 kuna, pa se radi nepotrebnog ponavljanja temeljem  odredbe članka 375. stavak 5. ZPP-a u svemu upućuje na razloge prvostupanjske presude.

 

S pravom je prvostupanjski sud prihvatio prigovor zastare u odnosu na drugotuženika J., R.

 

Naime, odredbom članka 673. stavak 2. Pomorskog zakonika („Narodne novine“, broj 181/04) određeno je da tražbine iz ugovora o prijevozu putnika i prtljage zastarijevaju nakon proteka dviju godina. Stavkom 5. određeno je da vrijeme zastare počinje teći kada je sklopljen ugovor o prijevozu putnika, a u slučaju tjelesne ozljede - od dana iskrcaja putnika.

 

U konkretnom je slučaju ugovor o prijevozu putnika između tužitelja i drugotuženika sklopljen 20. listopada 2006., pa vrijeme zastare u slučaju tjelesne ozljede putnika počinje teći od dana iskrcaja putnika, dakle dana 20. listopada 2006. kada se tužitelju nezgoda i dogodila. Kako je tužba u ovom postupku podnesena 19. listopada 2009. to proizlazi da je ista podnesena nakon proteka zastarnog roka iz članka 673. Pomorskog zakonika, koji je u konkretnom slučaju lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a, kako to pravilno zaključuje sud prvog stupnja.

 

Slijedom naprijed iznesenog trebalo je odbijanjem žalbe prvotuženika, te djelomičnim odbijanjem žalbe tužitelja na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu pod točkom I. i III. izreke, te u dijelu kojim je pod točkom II. izreke odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženika. Ujedno je trebalo na temelju odredbe članka 380. točke 2. ZPP-a potvrditi odluku o troškovima postupka u odnosu na drugotuženika (točka IV. izreke prvostupanjskog rješenja).

 

S pravom tužitelj osporava pravilnost prvostupanjske presude u dijelu kojim je pod točkom II. izreke presude odbijen njegov zahtjev za naknadu imovinske štete za potrebnu tuđu pomoć i njegu u odnosu na prvotuženika A. Z. d.o.o. Z.

 

Prvostupanjski je sud u ovome dijelu odbio tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženika smatrajući osnovanim prigovor zastare istaknut od strane ovoga tuženika.

 

Naime, prvostupanjski je sud smatrao da je tužitelj zahtjev za isplatu ovog oblika imovinske štete postavio tek  podneskom zaprimljenim kod tog suda 10. listopada 2014., pa kako je tužitelju ta pomoć bila potrebna manje od 3 mjeseca od nastanka štetnog događaja, prvostupanjski je sud smatrao da je tužitelj zahtjev za isplatu ove štete postavio po proteku zastarnog roka.

 

Međutim, iz sadržaja tužbe proizlazi da je tužitelj već u tužbi zatražio isplatu naknade štete za potrebnu tuđu pomoć i njegu u iznosu od 1.000,00 kuna, pa su naprijed iznesena utvrđenja prvostupanjskog suda u suprotnosti sa sadržajem prvostupanjskog spisa, na što tužitelj s pravom ukazuje u žalbi.

 

Na ovaj je način prvostupanjska presuda u ovome dijelu opterećena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, zbog čega presudu u tom dijelu nije moguće ispitati.

 

Kako prvostupanjski sud zbog pogrešnog pravnog pristupa i počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka nije utvrdio visinu jednog sata tuđe pomoći i njege, to presudu u ovome dijelu nije moguće preinačiti.

 

Stoga je trebalo na temelju odredbe članka 369. stavka 1. ZPP-a djelomičnim prihvaćanjem žalbe tužitelja ukinuti prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je pod točkom II. izreke presude odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženika i u tom dijelu predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Kako je prvostupanjska presuda dijelom ukinuta, trebalo je na temelju odredbe članka 166. stavka 3. i stavka 4. ZPP-a ukinuti i odluku o troškovima postupka.

 

U nastavljenom postupku prvostupanjski će sud otkloniti počinjenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka, te po potrebi dopuniti činjenično stanje, pa će potom nakon pažljive ocjene svih provedenih dokaza ponovo odlučiti o osnovanosti preostalog dijela tužbenog zahtjeva tužitelja u odnosu na prvotuženika.

 

Drugotuženiku nije priznat trošak odgovora na žalbu tužitelja jer taj trošak u smislu odredbe članka 155. ZPP-a nije bio potreban za vođenje ove parnice.

 

U Splitu 3. studenoga 2017.