Broj: Gž R-508/14

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sucu toga suda Ines Smoljan, sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja I. R. iz Z., …, OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik A. P., odvjetnik u Z., …, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: …, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o žalbi i dopuni žalbe tuženice protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-4310/08-54 od 30. prosinca 2013., dana 28. studenog 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbijaju se žalba i dopuna žalbe tuženice Republike Hrvatske kao neosnovane i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-4310/08-54 od 30. prosinca 2013.

 

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja I. R. za naknadu troškova za sastavljanje odgovora na žalbu.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja u toč. I. izreke naloženo je tuženici da tužitelju isplati neto iznos od 25.036,47 kn zajedno sa zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose i od datuma pobliže naznačenih u izreci navedene presude, a u toč. II. izreke naloženo je tuženici da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 15.312,50 kn sa zateznim kamatama koje teku od 30. prosinca 2013. pa do isplate.

 

              Protiv navedene presude žalbu i dopunu žalbe je podnijela tuženica iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 96/08 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači, a podredno da se ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Potražuje naknadu troškova za sastavljanje žalbe i dopune žalbe.

 

U odgovoru na žalbu tuženice i njegovoj dopuni tužitelj ističe da se u cijelosti protivi svim žalbenim navodima tuženice te smatra da je sud prvog stupnja na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo ne učinivši pritom niti jednu povredu odredaba parničnog postupka. Predlaže da se žalba tuženice odbije kao neosnovana i da se potvrdi pobijana presuda suda prvog stupnja. Potražuje naknadu troškova za sastavljanje odgovora na žalbu.

 

              Žalba nije osnovana.

 

              Predmet spora je (prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu u podnesku od 16. svibnja 2013. - list 118-120 spisa) zahtjev tužitelja radi naknade štete koja se očituje u razlici između mirovine koju je primao u utuženom razdoblju i mirovine koju je trebao primiti da je tuženica na vrijeme isplatila sve dodatke na plaću, kao i dužne doprinose na te dodatke.

 

Suprotno žalbenim navodima tuženice, sud prvog stupnja je u obrazloženju pobijane presude dao jasne i dostatne razloge o svim odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, a ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati. Stoga sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju povredu tuženica neosnovano ukazuje u svojoj žalbi.

 

Ocjenom izvedenih dokaza sud prvog stupnja je utvrdio da se u predmetnom postupku ne radi o pogrešnom obračunu mirovine na koji se tužitelj trebao žaliti HZMO-u, kao što to neosnovano tvrdi tuženica, već o tome da tuženica nije na vrijeme platila doprinose za tužitelja i da nije o tome na odgovarajućem obrascu obavijestila HZMO. Ovo iz razloga što je glavnu tražbinu platila tek u nesporno provedenom ovršnom postupku, a doprinose je platila nepunu godinu dana nakon pravomoćnosti presude iz koje proizlazi tužiteljevo glavno potraživanje. Sud prvog stupnja je zaključio da se radilo o propustu tuženice da uplati dužne doprinose i poreze na plaću tužitelja pa je tužitelju u spornom razdoblju počevši od 1. siječnja 2004. do 28. veljače 2013. isplaćivana mirovina u manjem iznosu, odnosno tužitelj je prethodno i umirovljen s manjom osnovicom. Uslijed takvog postupanja tuženice, tužitelju je nastupila šteta u vidu manje isplaćene mirovine, koja se tužitelju isplaćivala na temelju niže osnovice nego što bi to pripadalo tužitelju, s obzirom na kasnije uplaćene dužne doprinose i poreze na plaću.

 

Slijedom navedenog, sud prvog stupnja je, pozivajući se na odredbu čl. 1045. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine", br. 35/05, 41/08 i 125/11, u daljnjem tekstu: ZOO/05), obvezao tuženicu da tužitelju naknadi štetu jer je tužitelj radi neplaćanja doprinosa od strane tuženice primao manju mirovinu u odnosu na visinu mirovine koju bi primao da je tuženica učinila pravovremeni obračun i uplatu doprinosa.

 

Takvu odluku suda prvog stupnja prihvaća i ovaj sud.

 

Tuženica u žalbi neosnovano navodi kako je na strani tužitelja postojala obveza pokretanja obnove postupka kod HZMO-a i traženja novog obračuna mirovine nakon pravomoćnosti presude kojom mu je utvrđeno pravo na isplatu razlike plaće (tuženica misli na presudu Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-17585/03 od 20. srpnja 2006.).

 

Naime, odredbom čl. 66. st. 1. tada važećeg Zakona o doprinosima za obvezna osiguranja ("Narodne novine", br. 147/02), propisano je da se obvezni doprinosi obračunavaju kod obračuna plaće, odnosno razlike plaće, dok je odredbom čl. 71. propisano da doprinosi obračunani sukladno čl. 66. st. 1. istoga Zakona dospijevaju na naplatu istodobno s isplatom plaće, razlike plaće.

 

Pritom treba imati u vidu i odredbu čl. 92. Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju (''Narodne novine'' br. 102/98, 71/99, 127/00, 59/01, 109/01, 147/02, 117/03, 177/04) kojom je propisano da je korisnik mirovine dužan u roku 15 dana prijaviti HZMO-u svaku promjenu nastalu u osobnim ili stvarnim okolnostima koja utječe na pravo ili opseg korištenja toga prava, međutim te promjene podrazumijevaju eventualno sklapanje ugovora o radu za vrijeme trajanja mirovine ili eventualni početak obavljanja samostalne djelatnosti na temelju koje je osiguranik osiguran, dok je u konkretnoj situaciji podatke o dužnim doprinosima bila dužna dostaviti tuženica na propisanim obrascima.

 

Dakle, iz citiranih zakonskih odredbi može se zaključiti da bez uplate obveznih doprinosa, poreza i prireza tuženica nije mogla izdati IP obrazac, a bez tog obrasca HZMO nije mogao unijeti bilo kakve promjene u podatke o osnovici za obračun mirovine tužitelja pa stoga nema doprinosa tužitelja za nastalu štetu kako to neosnovano tvrdi tuženica.

 

Sama tuženica je u ovom postupku potvrdila da nije pravovremeno obračunala i uplatila za tužitelja obvezne doprinose na sve dodatke na plaću koji su tužitelju dosuđeni pravomoćnom presudom Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-17585/03 od 20. srpnja 2006. To je za posljedicu imalo da je tužitelju utvrđena mirovina s manjom osnovicom od one koju bi tužitelj primao da su doprinosi na dodatke na plaću iz prethodno citirane presude ušli u obračun mirovinske osnovice prilikom tužiteljevog umirovljenja. Zbog toga što je tužitelju u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 28. veljače 2013. isplaćivan manji iznos mirovine, time mu je nastala šteta u vidu umanjenja njegove imovine pa je sud prvog stupnja pravilno odlučio prihvativši tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti.

 

Nadalje, tuženica u žalbi pogrešno navodi da utuženo potraživanje tužitelja predstavlja povremena potraživanja koja proizlaze iz radnog odnosa pa da treba primijeniti trogodišnji zastarni rok.

 

Naime, u konkretnom predmetu radi se o potraživanju tužitelja s osnove naknade štete pa kako se prema odredbi čl. 186. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine", br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 129/00 i 88/01, u daljnjem tekstu: ZOO/91) i čl. 1086. ZOO-a/05 obveza naknade štete smatra dospjelom od trenutka nastanka štete, to je za početak tijeka zastarnog roka potrebno kumulativno ispunjenje dvaju uvjeta: saznanje oštećenika za štetu te za osobu koja je štetu počinila (čl. 376. st. 1. ZOO-a/91 i čl. 230. st. 1. ZOO-a/05). Sud prvog stupnja je pravilno ocijenio prigovor zastare potraživanja neosnovanim pa ovaj sud prihvaća stajalište suda prvog stupnja da u konkretnom slučaju tužiteljevo (oštećenikovo) saznanje za štetu ne treba vezati za vrijeme kada je tužitelj otišao u mirovinu 1. siječnja 2004., nego s danom 20. srpnja 2006. kada je donesena sudska presuda kojom je tužitelju priznata isplata dodataka na plaću jer do tog dana nije postojala obveza tuženice na isplatu dodataka na plaću, a samim time niti na uplatu obveznih doprinosa. Stoga je obveza naknade štete dospjela s danom 20. srpnja 2006., a budući da se u predmetnoj pravnoj stvari primjenjuje trogodišnji zastarni rok iz čl. 376. st. 1. ZOO-a/91 i čl. 230. st. 1. ZOO-a/05, tužiteljevo potraživanje nije zastarjelo jer je tužitelj 14. svibnja 2008. tuženici podnio prijedlog za mirno rješenje spora, dakle prije isteka trogodišnjeg zastarnog roka.

 

U odnosu na žalbene navode tuženice kojima ističe da je sud prvog stupnja neosnovano tužitelju dosudio iznose naknade štete od 2004. kada šteta nije postojala valja reći da se dodaci na plaću priznati presudom Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-17585/03 od 20. srpnja 2006. odnose na razdoblje od tri godine prije odlaska tužitelja u mirovinu. Da je tuženica ispunila svoju zakonsku obvezu i o dospijeću tužitelju isplatila predmetne dodatke na plaću i pripadajuće doprinose, mirovinska osnovica bi bila veća od one po kojoj mu je obračunata mirovina, pa je tužitelj od umirovljenja 1. siječnja 2004. pa sve do 28. veljače 2013. trpio štetu u vidu manje isplaćene mirovine. Stoga su ovakvi žalbeni navodi tuženika potpuno pogrešni i neutemeljeni.

 

Budući da je tuženica u cijelosti izgubila parnicu, dužna je tužitelju na temelju odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a naknaditi prouzročene troškove parničnog postupka, pri čemu je sud prvog stupnja u skladu sa čl. 155. st. 1. ZPP-a tužitelju priznao naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice. Točno navodi tuženica da je sud prvog stupnja tužitelju priznao naknadu troškova za sastav deset podnesaka. Međutim, pritom je pravilno primijenio odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 142/12, u daljnjem tekstu: OT) jer je tužitelju za dva podneska priznao nagradu u visini propisanoj po tbr. 8/1 OT, dakle ne više od četiri takva podneska, dok je za ostalih osam podnesaka priznao nagradu po tbr. 8/3 OT pa su suprotni žalbeni navodi tuženice neosnovani.

 

Slijedom svega navedenog, a kako nisu uočene niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, na koje ovaj sud na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti, valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a žalbu tuženice odbiti kao neosnovanu i u cijelosti potvrditi pobijanu presudu suda prvog stupnja.

 

Tužitelju nije priznata naknada troškova za sastav odgovora na žalbu, jer prema ocjeni ovog suda ta parnična radnja nije bila potrebna za vođenje parnice u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a.

 

U Zagrebu 28. studenog 2017.