Broj: Gž-1047/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Puli-Pola, i to sutkinja Meliha Bahtijarević-Pekić, u pravnoj stvari tužitelja T. d.o.o. iz Z., OIB..., kojeg zastupa punomoćnik H. S., odvjetnik iz Z., protiv tuženika F. B. iz O., OIB..., kojeg zastupa punomoćnik M. L., odvjetnik iz O., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj 8P Povrv-84/2017-19 od 5. srpnja 2017., 4. prosinca 2017.

 

p r e s u d i o   j e

 

              Prihvaća se djelomično žalba tuženika, te se djelomično preinačuje presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj 8P Povrv-84/2017-19 od 5. srpnja 2017., tako da se ukida platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika D. C. iz Đ., poslovni broj Ovrv-687/16 od 27. prosinca 2016. u dijelu kojim je naloženo tuženiku plaćanje iznosa od 1.029,84 kune (preko iznosa od 3.605,91 kune) sa zakonskom zateznom kamatom od 16. studenog 2016. do isplate, kao i u dijelu kojim je tuženiku naloženo plaćanje zakonske zatezne kamate na iznos ovršnog troška od 825,00 kuna za razdoblje od 27. prosinca 2016. do 5. srpnja 2017.

 

              U ostalom dijelu žalba tuženika se odbija kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj 8P Povrv-84/2017-19 od 5. srpnja 2017.

 

Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju trošak prvostupanjskog postupka u iznosu od 892,20 kuna, u roku 8 dana.

 

Nalaže se tužitelju da naknadi tuženiku trošak žalbenog postupka u iznosu od 270,30 kuna, u roku 8 dana.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom djelomično je održan na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika u dijelu u kojim je naloženo tuženiku da plati iznos od 4.635,75 kuna sa zakonskom zateznom kamatom kako je navedeno u izreci i u dijelu kojim je obvezan na naknadu troška ovršnog postupka od 825,00 kn sa zateznom kamatom od 27. prosinca 2016. do isplate, u ostalom dijelu troška ovršnog postupka platni nalog je ukinut a tuženiku je naloženo da tužitelju naknadi parnične troškove u iznosu od 1.606,25 kuna sa zateznom kamatom od 5. srpnja 2017. po stopi propisanoj zakonom.

 

Protiv te presude tuženik je podnio pravodobnu žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi u bitnome navodi da je učinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP, jer mu je onemogućeno raspravljanje time što mu nije dostavljen obrazloženi podnesak tužitelja zaprimljen u sudu 21. travnja 2017., za čije postojanje je on saznao po objavi presude. Smatra da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo iz ZOO kojim se uređuje pitanje općih učinaka ugovora i sud je zauzeo pogrešan pravni pristup utvrđivanja odlučnih činjenica o kojima ovisi pravilnost odluke o predmetu spora. Tvrdi da nije ni u kakvom obveznopravnom odnosu s tužiteljem, koju činjenicu sud nije uopće utvrdio. Smatra da je učinjena i bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer izreka proturječi razlozima, a razlozi su nejasni i nerazumljivi. Predlaže da se preinači prvostupanjska presuda i odbije u cijelosti tužbeni zahtjev, a tužitelju odredi da naknadi tuženiku parnični trošak.

 

Tužitelj nije odgovorio na podnesenu žalbu.

 

              Žalba tuženika je djelomično osnovana.

 

              U provedenom postupku nisu učinjene bitne povrede na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st. 2. ZPP u vezi s čl. 457. ZPP, pa tako ne postoji ni bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju upućuju žalbeni navodi, jer prvostupanjska presuda nema proturječnosti, a ni drugih nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

 

              Djelomično je osnovan žalbeni prigovor pogrešne primjene materijalnog prava i to u dijelu glavnice.

 

              Predmet spora u ovoj parnici je zahtjev tužitelja za isplatu na temelju ugovorao pružanju telekomunikacijskih usluga raskinutog prije isteka ugovorenog roka.

 

              Prvostupanjski sud je na temelju činjenica utvrđenih ocjenom izvedenih dokaza utvrdio činjenično stanje potrebno za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva iz kojeg proizlazi:

 

              - da je tuženik s tužiteljem zasnovao pretplatnički odnos u tarifnom modelu mobilni Internet 3GB s obveznim trajanjem ugovora od 24 mjeseca sklapanjem ugovora od 29. lipnja 2016., sklopljenog potpisivanjem zahtjeva za zasnivanje pretplatničkog odnosa,

 

              - da je potpisivanjem tog zahtjeva tuženik potvrdio da su mu uručeni i da je prihvatio opće uvjete poslovanja tužitelja te cjenik za pružanje usluge, a istovremeno je preuzeo  modem Huawei 315 S i televizor Smart LG 42 LF 652V,

 

              - da tuženik nije podmirio račun za srpanj 2016. godine, te mu je tužitelj uputio opomenu, uz upozorenje na raskid ugovora o pretplatničkom odnosu kao posljedicu neplaćanja, ali tuženik nije podmirio ni daljnje račune za kolovoz i rujan 2016. godine,

 

              - da je nakon toga tužitelj raskinuo ugovor s tuženikom zbog neplaćanja, što znači krivnjom tuženika, te je zahtjev za isplatu postavio na temelju čl. 7. toč. 7.3.3. Općih uvjeta poslovanja T. d.o.o., prema kojem je u slučaju kada T. raskine ugovor tijekom obveznog trajanja pretplatničkog odnosa krivnjom pretplatnika, pretplatnik je obvezan jednokratno isplatiti mjesečne naknade za ostatak obveznog trajanja pretplatničkog ugovora,

 

- da se tražbina tužitelja prema priloženim računima odnosi na mjesečne naknade za srpanj 2016. u iznosu od 207,91 kune, za kolovoz u iznosu od 204,00 kune, za rujan u iznosu od 199,00 kuna, te za mjesečne naknade zbog raskida u iznosu od 2.396,67 i PDV na taj iznos 599,17 kuna te naknadu za prijevremeni raskid ugovorne obveze.

 

Na temelju tako utvrđenih činjenica prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je tuženik bio u ugovornom odnosu s tužiteljem, da je sklopljeni ugovor raskinut krivnjom tuženika zbog neplaćanja računa, tako da je u smislu odredaba tužiteljevih općih uvjeta kao sastavnog dijela ugovora te odredaba Zakona o elektroničkim komunikacijama (NN br. 73/08, 90/11, 133/12, 80/13, 71/14, 72/17 – dalje ZOK) kao i odredbe čl. 368. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 – dalje ZOO) u obvezi vratiti tužitelju sve ono što je primio temeljem tog ugovora odnosno platiti mu naknadu za koristi koje je na temelju tog ugovora imao.

 

I po ocjeni ovog suda, tuženik je pored plaćanja naknade za isporučene usluge po neplaćenim računima dužan platiti i naknadu ugovorenu sklopljenim ugovorom u iznosu od 2.396,67 kuna i porez na dodanu vrijednost na taj iznos od 599,17 kuna, ukupno 2.995,84 kune, ali nije dužan platiti naknadu za prijevremeni raskid ugovorne obveze u iznosu od 1.029,00 kuna, koju naknadu je tužitelj u postupku obrazložio kao naknadu štete.

Naime, ugovaranje naknade štete za neispunjenje ugovorne obveze predstavlja ugovornu kaznu, koja se prema odredbi čl. 350. st. 3. ZOO ne može ugovarati za novčane obveze.

 

Stoga je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 9. ZOO u vezi s čl. 65. ZOO te čl. 336. ZOO, na koje se pozvao, kad je prihvatio tužbeni zahtjev i održao na snazi platni nalog u iznosu od 3.605,91 kune, dok je u ostalom dijelu, kojim je održao na snazi platni nalog i za iznos naknade zbog prijevremenog raskida ugovora u iznosu od 1.029,00 kuna, koja predstavlja ugovornu kaznu, pogrešno primijenio materijalno pravo, te je u tom dijelu žalba tuženika prihvaćena, preinačena je prvostupanjska presuda i platni nalog je ukinut i za iznos te naknade od 1.029,84 kune s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 16. studenog 2016. do isplate.

 

Pogrešno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo i kada je na iznos troška ovršnog postupka dosudio zateznu kamatu od 27. prosinca 2016. godine, jer je nakon donošenja rješenja kojim je stavljen izvan snage platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi u dijelu kojim je određena ovrha i kojim je određeno da će se postupak nastaviti kao u povodu prigovora protiv platnog naloga trošak ovršnog postupka postao dio parničnog troška, a tužitelj ima pravo na naknadu parničnih troškova od donošenja prvostupanjske presude 5. srpnja 2017., zbog čega je i u tom dijelu prihvaćena žalba tuženika i ukinut je platni nalog za dio kamate na ovršni trošak od 27. prosinca 2016. do donošenja prvostupanjske presude.

 

Neosnovano žalitelj prigovara da mu nije dostavljen obrazloženi podnesak tužitelja koji je primljen na sudu 21. travnja 2017., čime bi mu bilo onemogućeno raspravljanje i predlaganje dokaza te učinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP, jer je punomoćnik tuženika taj podnesak primio uz poziv za ročište određeno za 27. svibnja 2017. te dostavnicu potpisao 4. svibnja 2017., da bi kasnije primio još jedan poziv za isto ročište, bez ponovnog dostavljanja podneska.

 

Neosnovan je i žalbeni prigovor da u postupku nije dokazano da je on sklopio ugovor s tužiteljem, jer iz dokumentacije u spisu jasno proizlazi da je tuženik potpisao zahtjev za zasnivanje pretplatničkog odnosa za privatne T. tarife, te da je uz taj zahtjev priložio i presliku osobne iskaznice s potpisom koji izgleda kao potpis na zahtjevu i potpis na punomoći odvjetniku za zastupanje, a dokazivanje potpisa nije pravovremeno predložio, jer nije ni pristupio na pripremno ročište niti je podneskom predložio izvođenje takvog dokaza.

 

Stoga je, budući da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a ni razlozi na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, žalba tuženika na temelju čl. 368. st. 1. ZPP u vezi s čl. 457. ZPP odbijena kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda za iznos od 3.605,91 kune, a u ostalom dijelu je na temelju čl. 383. toč. 3. ZPP u vezi s čl. 457. ZPP žalba tuženika prihvaćena i djelomično je preinačena prvostupanjska presuda u dijelu isplate glavnice od 1.029,84 kune te dijelu kamate na iznos ovršnog troška za razdoblje od 27. prosinca 2016. do 5. srpnja 2017.

 

Odluka o parničnim troškovima donesena je na temelju čl. 166. st. 2. ZPP, u vezi s čl. 154. st.2. ZPP, s obzirom na uspjeh stranaka u sporu, kao i odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

Naime, tužitelj je u postupku imao troškove u ukupnom iznosu od 1.606,25 kuna, kako ih je sud prvog stupnja pravilno izračunao i obrazložio, a tuženik je u prvostupanjskom postupku imao trošak za sastav odgovora na tužbu (prigovora) i zastupanje na jednom ročištu, s porezom na dodanu vrijednost, po 625,00 kuna, ukupno 1.250,00 kuna. U žalbenom postupku troškovi tuženika za sastav žalbe iznose 781,25 kuna i za pristojbu na žalbu i rješenje 300,00 kuna, ukupno 1.081,25 kuna. Kako je tužitelj u sporu uspio s približno  75%, a tuženik s približno 25%, tužitelj ima pravo na naknadu troškova prvostupanjskom postupku u iznosu od 1.204,70 kuna, a tuženik u iznosu od 312,50 kuna, te je nakon prijeboja tuženik obvezan naknaditi tužitelju razliku u iznosu od 892,20 kuna, dok je tužitelj u obvezi naknaditi tuženiku razmjerni dio ukupnih troškova žalbenog postupka od 25% u iznosu od 270,25 kuna, bez kamata, jer parnične stranke u zahtjevu za naknadu troškova postupka nisu postavile zahtjev za plaćanje kamate na trošak.

 

U Puli-Pola 4. prosinca 2017.