Broj: Gž-1493/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Rijeci, OIB 22883124500, u vijeću sastavljenom od sudaca Milene Vukelić Margan, predsjednice vijeća, Helene Vlahov Kozomara sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ingrid Bučković članice vijeća,u pravnoj stvari tužiteljice R. K. OIB .................., zastupane po punomoćniku D. M., odvjetniku iz O., protiv tuženika Bolnica O., OIB .............., zastupanog po punomoćniku D. N., odvjetniku iz O., odlučujući o žalbi tužiteljice izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Pn-46/2016 od 9. kolovoza 2017., u sjednici vijeća održanoj 7. prosinca 2017.

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Pn-46/2016 od 9. kolovoza 2017.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja u točki I izreke odbijena je tužiteljica sa tužbenim zahtjevom kojim je tražila da se tuženiku naloži da tužiteljici isplati na ime dospjele, a neplaćene zakonske kamate kao glavnog zahtjeva iznose pobliže navedene u izreci te presude, kao i da se tuženici naloži da tužiteljici isplati iznos od 15.625,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi i s tijekom kako je to pobliže navedeno u izreci te presude.

 

U točki II izreke naloženo je tužiteljici da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 840,00 kn.

 

Protiv te presude žali se tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešnog i nepotpunog utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

 

U žalbi navodi kako sud pogrešno tumači da je Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti odlučivalo o zahtjevu tužiteljice. Navodi da je u prvom stupnju o zahtjevu tužiteljice odlučivao Ured državne uprave u Osječko-baranjskoj županiji. Služba za društvene djelatnosti, Ispostava B. M., koje tijelo je uzimajući u obzir upravo nalaz i mišljenje tuženika odbilo zahtjev tužiteljice. Stoga da je odluka utemeljena izravno na neosnovanoj tvrdnju tuženika da bolest, a u konačnici i smrt pokojnog supruga tužiteljice nije u uzročno posljedičnoj vezi sa sudjelovanjem istog u Domovinskom ratu. Navodi da je isto utvrdilo i drugostupanjsko tijelo po žalbi tužiteljice, odnosno u svom obrazloženju rješenja od 19. lipnja 2007. drugostupanjsko tijelo Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti navodi kako prvostupanjsko tijelo svoju odluku utemeljilo na nalazu tuženika kao konzultantske kuće, na kojem i drugostupanjsko tijelo temelji svoju odluku kojom odbija žalbu tužiteljice. Upravo iz razloga što navedena tijela nemaju stručna znanja iz područja medicine, te nisu ni u mogućnosti na vlastitu ruku preispitivati takva dana mišljenja, svoje odluke donose upravo i isključivo na temelju mišljenja stručnog tijela ovdje tuženika. Stoga da je nalaz i mišljenje tuženika dan stručno i valjano odluka bi u samom začetku bila drugačija te se postupak ne bi vodio tolike godine dok nije došao u ruke vještacima u Zagreb, koji su bez razmišljanja i promišljanja utvrdili da je smrt pokojnog supruga tužiteljice izravna posljedica sudjelovanja u Domovinskom ratu te je na temelju toga i priznat tužiteljici status člana obitelji smrtno stradalog hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata. Navodi da sud u obrazloženju odluke uopće nije naveo razloge zašto smatra da tuženik nije odgovoran za dani nalaz i mišljenje, te tko bi za isto trebao odgovarati. Smatra da svaki vještak odgovara za da ni nalaz i mišljenje, te ukoliko isti bude dan suprotno pravilima struke, vještak za to odgovara. Tako i ovdje tuženik koji je dao nalaz i mišljenje na kojemu je utemeljena prvostupanjska odluka upravnog tijela a potom i drugostupanjska odluka Ministarstva odgovara za dani nalaz i mišljenje, a kako je naknadno utvrđeno da je takvo mišljenje bilo neutemeljeno i protivno pravilima struke, pa onaj koji ga je dao mora odgovarati za posljedice koje je to imalo. U prilog tome tužiteljica se poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-191/2007 od 13. lipnja 2007.

 

Predlaže pobijanu presudu preinačiti i usvojiti tužbeni zahtjev te obvezati tuženika na naknadu parničnog troška uključujući i trošak žalbenog postupka, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Tuženik u odgovoru na žalbu u bitnom navodi da nikakve krivnje na strani prvostupanjskog liječničkog povjerenstva tuženika kao konzultantske kuće nema. Također da se tužiteljica neosnovano poziva na Pravilnik o stalnim sudskim vještacima budući da Bolnica O. (u nastavku teksta: KBC O.) nije stalni sudski vještak niti je to bio u postupku odlučivanja uzročno posljedične veze između smrti pok. G. K. i sudjelovanja u obrani suvereniteta Republike Hrvatske. Pogrešnim smatra i navod tužiteljice kako je u prvom stupnju o zahtjevu tužiteljice odlučivao Ured državne uprave u Osječko-baranjskoj županiji, Služba za društvene djelatnosti, Ispostava B. M., koja je uzimajući u obzir nalaz i mišljenje tuženika odbilo zahtjev tužiteljice, jer nalaz i mišljenje u prvostupanjskom postupku daje vijeće liječničkog povjerenstva sastavljeno od triju liječnika specijalista, a sastav vijeća liječničkog povjerenstva ovisi o vrsti stradavanja, ranjavanju, ozljedi ili bolesti. Također navodi da je prvostupanjsko liječničko povjerenstvo iz čl. 127. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihove obitelji donijelo nalaz i mišljenje broj 218 od 17. siječnja 2007. kojim je utvrđeno da smrt pok. G. K. nije u uzročno posljedičnoj vezi bolesti s izravnim sudjelovanjem hrvatskog branitelja u obrani suvereniteta Republike Hrvatske. U konačnici, i rješenje Ministarstva branitelja od 6. listopada 2014. kojim se tužiteljici priznaje status člana obitelji smrtno stradalog hrvatskog branitelja i pravo na obiteljsku invalidninu se temelji na nalazu i mišljenju drugostupanjskog liječničkog povjerenstva sukladno čl. 127. st. 2. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji a ne na nalazu i mišljenju konzultantske kuće. Tuženik ponavlja i kako je Ministarstvo branitelja u cijelosti ispunilo glavnu tražbinu s naslova osobne invalidnine iz kojeg proizlazi zakonska zatezna kamata iz tužbe, pa tuženik eventualno može biti Ministarstvo branitelja a ne KBC O..

 

Predlaže žalbu odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja potvrditi.

 

Žalba nije osnovana.

 

Pozivajući se na bitnu povredu odredaba parničnog postupka tužiteljica u žalbi ne obrazlaže u čemu bi se ostvario taj žalbeni razlog, a pazeći po službenoj dužnosti povodom izjavljene žalbe na postojanje neke od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14; dalje ZPP) ovaj sud je utvrdio da donošenjem pobijane presude nije počinjena ni jedna od tih povreda.

 

Tužbenim zahtjevom u ovoj parnici tužiteljica traži od tuženika naknadu imovinske štete u ukupnom iznosu od 132.698,85 kn, a koja se odnosi na zakonske zatezne kamate tekuće od dospjelosti svakog pojedinog mjesečnog iznosa obiteljske invalidnine u visini od 1.912,45 kn do isplate (19. prosinca 2014.) i troška odvjetničkih usluga u iznosu od 15.625,00 kn.

 

Taj tužbeni zahtjev činjenično je utemeljila na tvrdnji da je tuženik kao vještak u upravno pravnom postupku priznavanja prava tužiteljice na status člana obitelji smrtno stradalog hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata i prava na obiteljsku invalidninu kao ekvivalenta tog prava donio neosnovani nalaz i mišljenje čime je prouzročio štetu tužiteljici. Naime, tužiteljica navodi da je tuženik kao tijelo vještačenja u postupku priznavanja prava člana obitelji smrtno stradalog hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata i nastalog prava na obiteljsku mirovinu nalazom i mišljenjem od 9. lipnja 2006. utvrdio da je pok. G. K., suprug tužiteljice bolovao od maligne bolesti plazmocitoma te da bolest nije u uzročno-posljedičnoj vezi sa njegovim sudjelovanjem u Domovinskom ratu. Zbog takvog utvrđenja tuženika kao vještaka da je tužiteljici kao supruzi pok. hrvatskog branitelja Domovinskog rata Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti rješenjem Klasa: UP/II-562-02/07-1440/77, Ur. broj: 519-04/2-07-2 od 19. lipnja 2007. odbilo priznati pravo na status člana obitelji smrtno stradalog hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata i pravo na obiteljsku invalidninu u iznosu od 1.912,45 kn. Radi ostvarivanja pripadajućeg prava tužiteljica je protiv takvog utvrđenja vještaka vodila više upravnih postupaka i sporova te pokrenula ustavno sudski postupak da bi konačno rješenjem Ministarstva branitelja od 6. listopada 2014., Klasa: UP/II-562-02/14-0004/181, Ur. broj: 522-04/1-1-2-14-6, tužiteljici temeljem nalaza i mišljenja drugostupanjskog liječničkog povjerenstva za prava hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i osoba obuhvaćenih Zakonom o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihove obitelji kao tijela vještačenja bio priznat status člana obitelji smrtno stradalog hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata jer je između maligne bolesti pok. supruga i njegova sudjelovanja u Domovinskom ratu utvrđena uzročna veza slijedom čega joj je priznato pravo na status člana obitelji smrtno stradalog hrvatskog branitelja i pravo na obiteljsku invalidninu u iznosu od 1.912,45 kn mjesečno počev od 1. veljače 2006., a kojim nalazom je u cijelosti derogiran nalaz i mišljenje tuženika.

 

Sud prvog stupnja na temelju uvida u prvostupanjsko rješenje Ureda državne uprave u Osječko-baranjskoj županiji, Služba za društvene djelatnosti, Ispostava B. M. od 31. siječnja 2007., kao i uvida u drugostupanjsko rješenje Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti od 19. lipnja 2007., utvrđuje da je tuženik bio angažiran od strane navedenog Ministarstva kao konzultantska kuća pa putem svojih liječničkih povjerenstava daje nalaz i mišljenje na temelju kojeg Ministarstvo donosi odluku u određenim slučajevima kada je Ministarstvu takav nalaz i mišljenje potreban radi donošenja odluke o određenom pravnom problemu. Nadalje, utvrđuje da nalaz i mišljenje prvostupanjskog liječničkog povjerenstva, Ministarstvo može i ne mora prihvatiti prilikom donošenja odluke, a ukoliko želi provjeriti da li je nalaz prvostupanjskog liječničkog povjerenstva utemeljen, Ministarstvo može u smislu Pravilnika o radu liječničkih povjerenstava u postupku za ostvarivanje prava po Zakonu o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji povjeriti takav pravni problem na provjeru i utvrđenje drugostupanjskom liječničkom povjerenstvu, što Ministarstvo prvotno uopće nije učinilo u tužiteljičinom slučaju, već je to u konačnici učinjeno tek prilikom donošenja novog rješenja Ministarstva branitelja od 6. lipnja 2014. kojim je status tužiteljice i priznat, a iz obrazloženja citiranog rješenja evidentno je da je tek naknadno Ministarstvo branitelja spis predmeta tužiteljice dostavilo nadležnom drugostupanjskom liječničkom povjerenstvu Zagreb koje je ocijenilo da je smrt pok. supruga tužiteljice u uzročno posljedičnoj vezi s bolesti, pogoršanjem bolesti, odnosno pojavom bolesti u izravnom sudjelovanju hrvatskog branitelja u Domovinskom ratu u obrani suvereniteta Republike Hrvatske.

 

Slijedom takvih utvrđenja sud prvog stupnja zaključuje, da je tijelo koje je donosilo odluku o pravu tužiteljice je Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti a ne tuženik koji je imao samo svojstvo konzultantske kuće, pa nalazi osnovanim prigovor promašene pasivne legitimacije. Stoga odbija tužbeni zahtjev tužiteljice.

 

Činjenična utvrđenja kao i stajalište suda prvog stupnja o neosnovanosti tužbenog zahtjeva tužiteljice prihvaća i ovaj sud, a njihova pravilnost nije dovedena u sumnju niti žalbenim navodima tužiteljice.

Naime, predmet spora, a kako je već naprijed rečeno, predstavlja zahtjev kojim tužiteljica traži da joj tuženik naknadi štetu isplatom iznosa od 132.698,85 kn, a što predstavlja zatezne kamate na iznos obiteljske invalidnine od dospjelosti svakog pojedinog iznosa do isplate i troškove zastupanja po punomoćniku odvjetniku.

Postojanje odgovornosti tuženika za štetu tužiteljica temelji na činjenici da je podnijela zahtjev za priznanje prava  na status člana obitelji smrtno stradalog hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata  i prava na obiteljsku invalidninu, da je zahtjev odbijen rješenjem Ureda državne uprave u Osječko-baranjskoj županiji, Služba za društvene djelatnosti, Ispostava B. M. i rješenjem Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, da je protiv tih rješenja vodila više upravnih i ustavnosudskih postupaka, da bi konačno tužiteljici bio priznat status člana obitelji smrtno stradalog hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata i prava na obiteljsku invalidninu rješenjem Ministarstva branitelja od  6. listopada 2014., a počev od 1. veljače 2006., tvrdeći da zbog neutemeljenog i protivnog pravilima struke nalaza i mišljenja tuženika, nije mogla ranije ostvariti naprijed navedeno pravo.

S obzirom da ne postoje posebni propisi kojima bi bila propisana odgovornost vještaka, to se odgovornost tuženika u konkretnom slučaju prosuđuje prema općim pravilima o odgovornosti za štetu.

Opće pravilo odgovornosti za štetu sadržano u odredbi čl. 1045. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje ZOO). Prema toj zakonskoj odredbi tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.

 

Za postojanje obveznopravnog odnosa odgovornosti za štetu potrebno je da se kumulativno ispune određene pretpostavke i to subjekt obveznopravnog odnosa odgovornosti za štetu – oštećenik i štetnik, štetna radnja štetnika, šteta, uzročna veza i protupravnost.

 

Cijeneći postojanje pretpostavki za odgovornost tuženika, a polazeći od činjeničnih utvrđenja suda prvog stupnja proizlazi da bez obzira na pitanje (ne)postojanja ostalih pretpostavki proizlazi da u konkretnom slučaju nedostaje protupravnost štetne radnje. Tužiteljica tijekom postupka uopće nije navela a niti je dokazala u čemu bi se sastojalo skrivljeno ponašanje tuženika koje bi bilo razlog njegove odgovornosti za štetu. Naime, polazeći od činjenice da je tuženik u svom nalazu i mišljenju od 9. listopada 2006. naveo kako je pacijent bolovao od maligne bolesti krvi – plazmocitoma, a uzrok bolesti do tog dana nije poznat te da se iz tog razloga ne može povezati uzročno posljedično sa sudjelovanjem u obrani suvereniteta Republike Hrvatske, ovaj sud nalazi da tužiteljica nije dokazala da je tuženik prilikom vještačenja odnosno izrade nalaza i mišljenja postupao protivno pravilima struke.

 

Naime, prema odredbi čl. 10. st. 2. ZOO sudionik u obveznom odnosu, dužan je u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka).

 

Kako su stranke dužne iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelje svoj zahtjev, sukladno odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a, a imajući u vidu sadržaj prvostupanjskog postupka tijekom kojega tužiteljica nije iznijela neke činjenice iz kojih proizlazi da je tuženik postupao protivno pravilima struke i u čemu bi se sastojalo takvo postupanje, tužiteljica nije dokazala pretpostavke za ostvarivanje prava na naknadu štete u smislu odredbe čl. 1054. st. 1. ZOO-a jer činjenice utvrđene u tijeku prvostupanjskog postupka ne ukazuju na odgovornost tuženika.

 

Pozivanje tužiteljice u žalbi na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-191/2007 od 13. lipnja 2007. nije od utjecaja na odluku u ovoj pravnoj stvari, budući da se odnosi na drugačiji činjenični i pravni sadržaj.

 

Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tužiteljice odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja potvrditi, a kako je odučeno u izreci ove presude pozivom na odredbu iz čl. 368. st. 1. ZPP-a.

 

U Rijeci 12. prosinca 2017.