Broj: Gžnš-22/2015

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, OIB: 11748694684, po sucu tog suda Marku Pribisaliću, kao sucu pojedincu, temeljem rješenja predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-745/14-3 od 1. srpnja 2014., u građanskopravnoj stvari tužitelja M. B. iz D., J. 110, OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu G. i dr. u R., protiv tuženika 1. L. d. J. iz Č., Č. 104, kojeg zastupa punomoćnik P. K., odvjetnik u R. i 2. Ž. u. z. c. PGŽ iz R., N. T. 9/X, uz sudjelovanje umješača na strani tuženika 2. C. o. d.d. Z., F. R., OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu B. Š. i dr. u R., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja i o žalbi tuženika L. d. J. protiv presude i rješenja Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-4498/11 od 24. veljače 2014., 14. prosinca 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana te se djelomično odbija žalba tuženika L. d. "J." kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-4498/11 od 24. veljače 2014. u pobijanom dijelu i to:

 

-pod točkom 1. izreke kojim je obvezan tuženik L. d. "J.", iz Č. isplatiti tužitelju iznos glavnice od 13.000,00 kuna po osnovi naknade štete,

 

-pod točkom 1. izreke kojim je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na tuženika Ž. u. z. c. PGŽ iz R.,

 

-pod točkom 3. izreke kojim je obvezan tužitelj naknaditi parnični trošak umješaču na strani tuženika C. o. d.d. u iznosu od 8.437,50 kuna.

 

II. Djelomično se prihvaća žalba tuženika L. d. "J."preinačava presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-4498/11 od 24. veljače 2014. u pobijanom dijelu pod točkom 1. izreke kojim je obvezan tuženik L. d. "J."i z Č. isplatiti tužitelju zatezne kamate na dosuđeni iznos glavnice od 13.000,00 kuna po osnovi naknade štete te se u tom dijelu sudi:

 

"Nalaže se tuženiku L. d. "J." Č. isplatiti tužitelju zateznu kamatu na iznos glavnice od 13.000,00 kuna, koja teče od 24. veljače 2014. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referento razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana, dok se za više zatraženi iznos kamata tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.“

 

III. Nalaže se tuženiku L. d. "J." Č., u roku od 15 dana, naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 11.637,53 kuna sa zateznom kamatom koja teče od 24. veljače 2014. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, dok se za više zatraženi iznos od 3.750,00 kuna zahtjev tužitelja za naknadu troška postupka odbija kao neosnovan.

 

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odlučeno je kako slijedi:

 

"1. Nalaže se tuženiku 1. L. d. "J." Č., Č. 104, da isplati tužitelju iznos od 13.000,00 kuna s osnova naknade štete sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 18. srpnja 2011., po stopi od 12 % godišnje sve do isplate, a u slučaju promjene zakonske zatezne kamate, prema eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, dok se odbija u cijelosti tužbeni zahtjev u odnosu na tuženika 2. Ž. u. z. c. PGŽ iz R., N. T. 9/X, kao neosnovan.

 

2. Nalaže se tuženiku 1. L. d. "J." Č. da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 15.387,53 kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 12 % godišnje od presuđenja do isplate, a u slučaju promjene zakonske zatezne kamate, prema eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

 

3. Nalaže se tužitelju M. B. iz D., J. 110, da naknadi parnični trošak umješaču na strani tuženika 2. C. o. d.d. Z., F. R., K. 39, iznos od 8.437,50 kuna sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe."

 

Prvostupanjskim rješenjem odbijen je tužiteljev zahtjev za oslobađanje od plaćanja sudskih pristojbi kao neosnovan.

 

Protiv prvostupanjske presude žali se tužitelj pobijajući tu presudu sadržajno u dijelu kojim je tužbeni zahtjev odbijen i u odluci o troškovima postupka iz žalbenog razloga pogrješne primjene materijalnog prava u smislu odredbe članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 ,123/08, 57/11, 25/13 i 89/14, dalje u tekstu: ZPP), predlažući prvostupanjsku presudu preinačiti sukladno žalbenim navodima.

 

Protiv prvostupanjske presude žalbu je podnio i tuženik L. d. "J." pobijajući presudu sadržajno u dijelu kojim je tužbeni zahtjev prihvaćen iz svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. ZPP-a, predlažući prvostupanjsku presudu preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti, odnosno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Na žalbe nije odgovoreno.

 

Žalba tužitelja nije osnovana.

 

Žalba tuženika djelomično je osnovana.

 

Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga te pazeći po službenoj dužnosti na određene bitne povrede odredaba postupka, ovaj sud utvrđuje kako u prvostupanjskom postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a kao niti koja druga povreda odredaba postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a, a na koju sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti u smislu članka 365. stavak 2. ZPP-a, tako da se zakonitost i pravilnost prvostupanjske presude može ispitati.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu naknade štete iz štetnog događaja, prometne nezgode koja se dogodila 17. srpnja 2011. u Dražicama i u kojoj je oštećeno tužiteljevo vozilo marke Alfa Romeo.

 

I u ovom stadiju postupka među strankama je sporna osnova odgovornosti tuženika te slijedom toga i osnovanost tužiteljeva potraživanja na ime naknade imovinske štete.

 

Prvostupanjski sud donio je pobijanu presudu nakon što je u pravilno provedenom postupku u bitnom utvrdio slijedeće:

 

-kako se dana 17. srpnja 2011., na dijelu Županijske ceste Ž5055 D. J.-D., pred ulaskom u mjesto D., dogodila prometna nezgoda u kojoj je oštećeno tužiteljevo vozilo i to naletom tužiteljeva osobnog vozila marke Alfa Romeo, registarske oznake RI…, kojim je upravljao M. B., na divljač, srndaća,

 

-kako se navedena nezgoda dogodila na županijskoj cesti za čije je održavanje nadležan tuženik Ž. u. z. c. PGŽ, kao i da je životinju, srndaća, nakon nezgode preuzeo član L. d. "J." Č. V. Č.,

 

-kako nije sporno da je temeljem Ugovora održavanje predmetne ceste drugotuženik povjerio specijaliziranom društvu C. R. d.o.o. K.,

 

- kako je u postupku, pored ostalog, izveden dokaz očevidom uz sudjelovanje sudskog vještaka za cestovni promet S. H., na mjestu nezgode te je utvrđeno da je mjesto događaja izmijenjeno s obzirom da je u vrijeme štetnog događaja bilo više raslinja na desnoj strani kolnika, odnosno izvan kolnika gledajući iz smjera kretanja oštećenog vozila i u dijelu gdje je iskočio srndać,

 

- kako iz izvješća B. o. Z. d.d. proizlazi da je tužiteljevo vozilo bilo osigurano kod tog društva, da je izvršen izvid procijene štete s fotografijama za predmetno vozilo, kao i da nije poznato je li vozilo popravljeno,

 

-kako je tužitelj u svom iskazu naveo da je predmetno vozilo proizvedeno 1999., da je u trenutku nezgode vozilom upravljao njegov sin koji je imao 6 godina vozačkog iskustva, da je šteta na vozilu iznosila 8.500,00 kuna, s tim što je ugradio stare djelove u vozilo, osim svjetla za maglu te da su na vozilu bili oštećeni blatobran, maska, hauba, hladnjak od klime i cijevi, 

 

-kako je sudski vještak za cestovni promet S. H. dana 6. studenoga 2013. dostavio u pisanom obliku nalaz i mišljenje nakon što je pregledao priloženu dokumentaciju te je vještačenjem utvrdio način i dinamiku nastanka predmetne nezgode i visinu štete na tužiteljevu vozilu,

 

-kako iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka u bitnom proizlazi da je, prema oštećenju osobnog vozila, došlo do čelnog naleta životinje, bez nabacivanja tijela nad poklopac motora prema vjetrobranskom staklu, da je srndać ušao u gabarit vozila glavom do iznad lijeve kutne svjetiljke, a ispruženim stražnjim nogama dolje desno ispred svjetiljke za maglu, da je bio u kretanju s desna na lijevo, gledajući iz smjera kretanja vozila,

 

-kako je sudski vještak utvrdio da je naletna brzina kretanja vozila mogla iznositi 60 km/h, da je vozač mogao zapaziti desno bočni nailazak srndaća čim je on iskočio u područje betonskog podzida vremenski oko 0,36 sek. prije naleta, što je ispod minimalnih vremena reakcije prosječnih vozača, a prije početka aktiviranja kočnica pa je prilazna brzina osobnog vozila morala biti jednaka naletnoj brzini od 60 km/h, s obzirom na uspon ceste, pri brzini od 60 km/h i na udaljenosti na kojoj je mogao vozač zamijetiti srndaća od 6 m ispred mjesta naleta, vozač da bi mogao snažnim kočenjem na usponu zaustaviti vozilo, jedino ako bi se kretao brzinom manjom od 16 km/h, a da vozaču objektivno nije bilo nikakvog razloga za kretanjem takvom brzinom,

 

-kako je sudski vještak utvrdio i da je prema policijskoj službenoj zabilješci na vozilu došlo do oštećenja prednjeg branika, maske hladnjaka, desne svjetiljke za maglu, lijeve putne svjetiljke, lijevog blatobrana i poklopca motora, mjesto nesreće i vozilo prilikom vršenja očevida nije fotografirano, vozilo je nakon štetnog događaja pregledano po stručnoj osobi za izvid štete i prema izvidu štete B. o. d.d. za popravak vozila bili su potrebni sveukupno 19,6 sati rada, a prilikom policijskog uredovanja na mjestu nesreće nisu pronađeni nikakvi tragovi, već da je divlja životinja srndać na mjestu događaja uginula,

 

-kako je iz nalaza i mišljenja vještaka razvidno da se iz službene bilješke policijskih službenika na mjestu nezgode nalazi znak ograničenja brzine od 40 km/h, da prema mišljenju vještaka troškovi popravka vozila orijentacijski iznose 23.055,26 kuna, i da na vozilu nije nastala totalna šteta, a zbog starosti popravka vozilu nije umanjena vrijednost te je visina štete jednaka troškovima popravka,

 

- kako su stranke u cijelosti prihvatile nalaz i mišljenje sudskog vještaka prometne struke i nisu imale primjedbi na vještačenje, s tim što  se drugotuženik nije određeno očitovao na nalaz vještaka.

 

Temeljem tako utvrđenoga činjeničnog stanja, prvostupanjski je sud prije svega pravilno zaključio kako je predmetnu prometnu nezgodu izazvala divlja životinja izlaskom na prometnicu, da srndać koji je iznenada iskočio na cestu pred automobil i koji nalet vozač vozila nije mogao izbjeći, predstavlja opasnu stvar, te da u smislu odredbe članka 1064. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08 i 78/15, dalje u tekstu: ZOO) za štetu od opasne stvari odgovara njezin vlasnik, kao i da je srndaća preuzeo član L. d. "J." Č., pa da je ovaj tuženik i odgovoran tužitelju i u obvezi naknaditi mu štetu koju trpi iz predmetnog štetnog događaja. Osim toga, sud prvog stupnja smatrao je kako tužitelj nije dokazao da bi postojala krivnja tuženika Ž. u. z. c. PGŽ iz R., odnosno da bi taj tuženik na predmetnoj dionici ceste, između dvaju naseljenih mjesta,  utvrdio postojanje mogućnosti naleta na divljač i bio u obvezi postaviti odgovarajući prometni znak pa je prema tuženiku L. d. "J." tužbeni zahtjev prihvaćen, dok je u odnosu na tuženika Ž. u. z. c. PGŽ iz R. tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

 

Utvrđenja prvostupanjskog suda utemeljena su na sadržaju dokaza provedenih u postupku, a koje dokaze je sud prvog stupnja cijenio pravilnom primjenom odredbe članka 8. ZPP-a, a prvostupanjska presuda sadrži jasne i uvjerljive razloge koji se temelje na utvrđenim činjenicama koje u bitnom kao pravilne prihvaća i ovaj sud drugog stupnja.

 

Imajući u vidu rezultate provedenog dokaznog postupka, prvostupanjski sud je pravilno smatrao da se u konkretnom slučaju imaju primijeniti odredbe Zakona o lovstvu ("Narodne novine" 140/05, 75/09 i 153/09, dalje u tekstu: ZL) kojim je uređena objektivna odštetna odgovornost osobe koja gospodari lovištem i to sukladno članku 83. stavak 1. kojim je propisano kako je za štetu koju počini divljač u lovištu odgovoran lovoovlaštenik lovišta u kojem ta divljač živi, pod uvjetom da je oštećeni poduzeo propisane mjere za sprječavanje štete od divljači, koje je u smislu ovoga Zakona bio obvezatan poduzeti, kao i da se primjenjuju opći propisi obveznog prava kojima je uređena odgovornost za štetu od opasne stvari ili opasne djelatnosti.

 

Prema odredbi članak 1063. ZOO-a šteta nastala u svezi s opasnom stvari smatra se da potječe od te stvari, osim ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete, a sukladno članku 1045. stavak 3. ZOO-a za štete od opasne stvari ili djelatnosti o kojoj potječe povećana opasnost za štetu po okolinu se odgovara bez obzira na krivnju. Divljač koja pretrčava cestu na kojoj se odvija promet motornim vozilima predstavlja opasnu stvar, pa je prvotuženik kao, nesporno imatelj prava lova, odgovoran za štetu koja je nastala od divljači na dijelu lovišta koje mu je dano na korištenje.

 

Osim toga, u utvrđenim okolnostima nastanka štetnog događaja, a kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka za cestovni promet, tuženik se temeljem članka 1067. stavak 2. i stavak 3. ZOO-a ne može osloboditi odgovornosti ni djelomično budući vozač tužiteljeva vozila nije ni na koji način doprinio nastanku štete.

 

S obzirom na navedeno, pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je tuženika L. d. "J." iz Č. obvezao tužitelju naknaditi štetu u dosuđenom iznosu, a imajući u vidu da je na tužiteljevu vozilu nastala šteta u iznosu od 23.055,26 kuna, kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka za cestovni promet S. H., na koje mišljenje stranke nisu imale primjedbi.

 

Glede žalbenih navoda tuženika koji se u bitnom odnose na to da bi vozač tužiteljeva vozila bio isključivo odgovoran za nastanak predmetne prometne nezgode valja ponoviti kako iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka za cestovni promet proizlazi nedvojben zaključak da bi u konkretnim okolnostima vozač mogao snažnim kočenjem na usponu zaustaviti vozilo jedino ako bi se kretao brzinom manjom od 16 km/h, a vozaču objektivno nije bilo nikakvog razloga za kretanjem takvom brzinom, odnosno da bi do nezgode došlo i da se vozilo kretalo bitno manjom brzinom od brzine koja je bila dopuštena na predmetnom dijelu prometnice. Dakle, imajući u vidu odredbe članka 86. ZL-a kao i odredbe tada važećeg Zakona o javnim cestama („Narodne novine“ broj 180/04., 82/06., 138/06., 146/08., 152/08., 38/09., 124/09., 153/09. i 73/10, dalje u tekstu: ZJC) i prema stajalištu ovog drugostupanjskog suda, vozač tužiteljeva vozila nije doprinio nastanku predmetnog štetnog događaja.

 

Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud smatrao kako tužitelj u postupku nije dokazao da bi tuženik Ž. u. z. c. PGŽ iz R. postupio protivno članku 132.a ZJC-a kojim je regulirana odgovornost za štetu koju na javnoj cesti osobama ili na vozilu prouzroči divljač, tako što štetu snosi osoba ovlaštena upravljati javnom cestom prema odredbama  Zakona, ako nije postupio sukladno članku 7. tog Zakona. Dakle, navedeni tuženik ne odgovara po objektivnoj odgovornosti sukladno odredbama ZOO-a, već odgovara po osnovi krivnje, a tužitelj nije predložio izvođenje dokaza na ove okolnosti, kako je to u bitnom pravilno smatrao i sud prvog stupnja.

 

Neutemeljeno tužitelj u žalbi ističe kako bi tuženik Ž. u. z. c. PGŽ propustio na predmetnom dijelu prometnice postaviti prometni znak "divljač na cesti" jer takav zaključak ne proizlazi iz izvedenih dokaza. Osim toga, iz rezultata dokaznog postupka, prije svega iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka, proizlazi da se prometna nezgoda dogodila na dijelu između dvije oznake naseljenih mjesta gdje postoji opće ograničenje brzine kretanja, a neposredno prije prometnog znaka ograničenja brzine od 40 km/h, kao i da bi do nezgode došlo da se vozilo kretalo brzinom od 16 km/h, ali i da bi i u svakom slučaju kretanja vozila većom brzinom od navedene došlo do oštećenja vozila koje posljedice se i ne mogu određeno predvidjeti. Stoga u tim okolnostima nema mjesta zaključku da bi tuženik propustio postaviti prometni znak i da bi to utjecalo na nastanak nezgode, kako to pogrješno drži tužitelj.

 

Imajući u vidu sve navedeno, prvostupanjski sud je na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev prema tuženiku L. d. "J." prihvatio te obvezao tuženika isplatiti tužitelju na ime naknade štete iznos glavnice od 13.000,00 kuna. Stoga je u tom dijelu, postupajući temeljem članka 368. stavak 1. ZPP-a, valjalo odbiti tuženikovu žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

 

Međutim djelomično osnovano tuženik pobija prvostupanjsku presudu jer je u presudi pogrješno primijenjeno materijalno pravo u dijelu odluke o tijeku zatezne kamate na dosuđeni iznos glavnice imovinske štete. Pravilnom primjenom materijalnog prava iz članka 1086. ZOO-a te primjenom članka 29. ZOO-a, valjalo je tužitelju dosuditi zateznu kamatu na iznos glavnice naknade imovinske štete koja teče od dana presuđenja do isplate. Stoga je, postupajući temeljem članka 373. točka 3. ZPP-a, u tom dijelu valjalo presudom preinačiti prvostupanjsku presudu.

 

U dijelu prvostupanjske presude kojim je odbijen tužbeni zahtjev prema tuženiku Ž. u. z. c. PGŽ prvostupanjski sud je na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo pa je, postupajući temeljem članka 368. stavak 1. ZPP-a, u tom dijelu valjalo odbiti tužiteljevu žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

 

Prvostupanjska odluka o troškovima postupka koje je u obvezi tužitelj platiti umješaču na strani tuženika donijeta je pravilnom primjenom odredaba članka 154. stavak 1. ZPP-a te članka 155. ZPP-a, a sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 144/14, 107/15, dalje u tekstu: OT) te je u tom dijelu, temeljem članka 380. točka 2. ZPP-a, žalba tužitelja obijena kao neosnovana.

 

Odluka o troškovima postupka donijeta je temeljem odredbe članka 166. stavak 2. ZPP-a te u skladu s odredbama OT, a tužitelju je priznato za sastav jednog podnesaka, temeljem Tbr. 8 točka 1. OT, 750,00 kuna, za pristupe na šest ročišta, temeljem Tbr. 9 točka 1. OT, po 750,00 kuna, što ukupno iznosi 5.250,00 kuna uvećano za 25 % PDV-a odnosno za iznos od 1312,50 kuna, kao i trošak predujma za vještačenje i očevid u iznosu od 4.175,03 kuna te trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 400,00 kuna i presudu 500,00 kuna, odnosno sveukupno 11.637,53 kuna. Tužitelju je dosuđen navedeni iznos na ime parničnog troška, a za više zatraženi iznos od  3.750,00 kuna zahtjev za naknadu troška postupka je odbijen kao neosnovan.

 

Tužiteljev zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka je odbijen temeljem članka 166. stavak 1. ZPP-a u svezi s člankom 155. ZPP-a jer tužitelj nije uspio u žalbenom stadiju postupka.

 

Stoga je odlučeno kao u izreci ove presude.

 

U Splitu 14. prosinca 2017.