Broj: Gž-918/2016

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda Luke Grgata, kao predsjednika vijeća, te Andree Boras Ivanišević kao suca izvjestitelja i Borisa Mimice kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. K., iz S., M. 98, zastupan po punomoćniku V. L., Ž. V. i I. M., odvjetnicima u S., protiv tuženika E. O. d.d. Z., P. S., V. 54, radi isplate, odlučujući o žalbi stranaka protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pi-414/14 od 22. prosinca 2015., u sjednici vijeća održanoj dana 18. prosinca 2017.

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Djelomično se odbija kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pi-414/14 od 22. prosinca 2015. u dijelu kojim je za više zatraženu zateznu kamatu za razdoblje od 11. lipnja 2012. do 20. prosinca 2012. odbijen tužbeni zahtjev tužitelja.

 

II. Djelomično se prihvaća žalba tužitelja i preinačava pobijana presuda na način da tužitelju na dosuđeni iznos 8.750,00 kn (osamtisućasedamstopedesetkuna) priznaje daljnja zakonska zatezna kamata za razdoblje od 21.prosinca 2012. do presuđenja tj. 22. prosinca 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

 

r i j e š i o   j e

 

              I. Djelomično se prihvaća žalba tužitelja i ukida pobijana presuda u dijelu točke I. izreke kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za više zatraženi iznos od 113.750,00 kuna.

 

II. Djelomično se prihvaća žalba tuženika i preinačava odluka o trošku sadržanu u točci III. izreke pobijane presude na način da se nalaže tuženiku u roku od 15 dana naknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu  od 1.964,78 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužitelju daljnji iznos od 8.750,00 kn (osamtisućasedamstopedesetkuna) sa zakonskom zateznom kamatom, počam od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, dok je za više zatraženi iznos od 113.750,00 kuna (stotrinaesttisućasedamstopedesetkuna) te za zatraženu zateznu kamatu za razdoblje od 11. lipnja 2012. do 21. prosinca 2015. zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan (točka I. izreke).

 

U odluci pod točkom II. izreke naloženo je tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužitelju iznos od 494,50 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počam od dana 29. lipnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, dok se za više uglavničenu kamatu u iznosu od 4.809,70 kn zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

 

Ujedno je odlučeno da je tuženik dužan naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 15.459,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena (točka III. izreke).

 

Protiv navedene presude žali se tužitelj pobijajući istu u dijelu kojim nije prihvaćen njegov tužbeni zahtjev te odlučeno o troškovima postupka, zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 354. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14, dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači shodno žalbenim razlozima podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak i odlučivanje.

 

Žali se i tuženik protiv odluke o trošku pobijajući istu zbog žalbenog razloga predviđenog odredbom članka 354. stavak 2. i 3. ZPP-a, s prijedlogom da se pobijana odluka u tom dijelu preinači shodno žalbenim razlozima.

 

Na žalbe nije odgovoreno.

 

Žalbe su djelomično osnovane.

 

Predmet ovog spora predstavlja zahtjev tužitelja s osnova isplate osigurane svote temeljem police osiguranja od nezgode sklopljene između H. lovačkog saveza V. G., čiji je tužitelj član te osiguravajućeg društva E. osiguranja d.d.

 

Naime, tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na činjenici da je dana 11. lipnja 2011. kao sudionik pojedinačnog lova na srnjaka, organiziranog i provedenog od strane lovaca Lovačkog društva, zadobio teške tjelesne povrede, čime je ostvaren osigurani slučaj po predmetnoj polici za osiguranje za slučaj trajnog invaliditeta.

 

U ovoj fazi postupka nije bilo sporno da je H. lovački savez, kao ugovaratelj osiguranja, sklopio sa tuženikom, kao osigurateljem, policu osiguranja od nezgode br. 802097777, važeću za razdoblje od 1. siječnja 2011. do 1. siječnja 2012., uz osiguranu svotu za slučaj trajnog invaliditeta od iznosu od 350.000,00 kn, a po kojoj polici su osigurani "članovi prema službenoj evidenciji ugovaratelja".

 

Sporno je, međutim, tijekom postupka bilo utvrditi je li tužitelj član ugovaratelja osiguranja po predmetnoj polici, što je i bilo razlogom vođenja postupka na okolnost aktivne legitimacije, a što je naknadno utvrđeno pribavom popisa članova H. lovačkog saveza „V.“ G. iz kojeg je razvidno da je pod rednim brojem 43 upisan tužitelj, a temeljem kojeg podatka je tuženik objektivno mogao utvrditi postojanje svoje obveze.

 

Upravo navedena okolnost prema navodima tuženika bila je i razlogom što je nakon zaprimanja tužbe te prethodno zaprimljenog odštetnog zahtjeva, tuženik tek tijekom postupka dana 12. lipnja 2015. isplatio temeljem predmetne police neprijeporni iznos od 17.500,00 kuna.

Stoga je i u ovoj fazi postupka kao sporno ostalo pitanje dospijeća obveze tuženika pri čemu sama visina, naknadno utvrđena osnovom provedenog medicinskog vještačenja, nije bila sporna.

 

Naime, predmet spora u konkretnom slučaju bilo je raspraviti s aspekta primjene odredbe članak 943. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08,125/11,78/15 – dalje ZOO/05), a u svezi točke XV. Općih odredbi Tablica tuženika od 1. siječnja 2003., i to točaka 157. i 170. te ukupne procjene vještaka trajnog invaliditeta kao posljedice ostvarenog osiguranog slučaja.

 

Iz stanja spisa je razvidno da je tužitelju, sukladno navedenom, utvrđen trajni invaliditet, procijenjen prema važećim tablicama osiguravatelja u visini od 7,5%, što predstavlja prema visini osigurane svote za 100%-tni invaliditet, iznos od 26.250,00 kn. Kako je tužitelju iz ovog osnova tuženik dana 12. lipnja 2015. uplatio nesporni dio u iznosu od 17.500,00 kn to ga ukupno pripada razlika u iznosu od 8.750,00 kn.

 

S pravom tužitelj u postupku ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava od strane suda prvog stupnja prilikom donošenja meritorne odluke za dio zahtjeva u visini od 113.750,00 kuna, u odnosu na koji je tužitelj na ročištu za glavnu raspravu održanu dana 5. studenog 2015. povukao tužbu, budući se tuženik istom nije protivio, čime su ostvarene pretpostavke za primjenu odredbe članka 193. ZPP-a. Osim toga smanjenje tužbenog zahtjeva u smislu odredbe članka 191. stavak 3. ZPP-a ne smatra se preinakom tužbe kojom bi se tuženik mogao protiviti niti se radi o povlačenju tužbe iz članka 193. ZPP-a za koju bi bio potreban pristanak tuženika. To stoga što nakon što je tužitelj smanjio tužbeni zahtjev sud može raspravljati odlučivati samo o tako postojećem zahtjevu.

 

Utoliko je prvostupanjski sud odlučujući u ovom dijelu tužbenog zahtjeva počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 12. ZPP-a radi čega je uvažavanjem žalbe tužitelja u ovom dijelu pobijanu presudu valjalo ukinuti temeljem odredbe članka 369. stavak 5. ZPP-a bez ponovnog vraćanja.

 

U odnosu, pak, na pitanje dospijeća obveze tuženika kao osiguratelja valja poći od sadržaja odrednica predmetnog ugovora koji predstavlja ugovor o osiguranju u korist trećeg u smislu odredbe 929. ZOO-a.

 

Iz pregledanog odštetnog zahtjeva tužitelja upućenog tuženiku prema opskrbljenom pečatu prijemne kancelarije tuženika dana 5. prosinca 2012. g , proizlazi da je u privitku istog dostavljeno Izviješće o lovu i nesretnom slučaju u kojem je ozlijeđen lovac M. K., a tužitelj u ovom postupku s brojem lovačke iskaznice 25599, koju je izdalo upravo H. lovački savez temeljem članka 68. Zakona o lovstvu ("Narodne novine" broj 140/05, 75/05 i 153/09) i koje je sačinjeno od strane Državnog lovišta, "Lovačkog društva V." G..

 

Utoliko pravilno tužitelj drži da je za slučaj bilo kakve dvojbe o članstvu tužitelja osiguravajuće društvo kao osiguratelj bio dužan izvršiti provjere kod nadležnih tijela, o čemu je uostalom tuženik i izvijestio punomoćnika tužitelja uz potvrdu da se radi o dokumentiranom odštetnom zahtjevu.

 

         Naime, prema odredbi članka 943. ZOO-a kad se dogodi osigurani slučaj, osiguratelj je dužan isplatiti osigurninu određenu ugovorom u ugovorenom roku koji ne može biti dulji od četrnaest dana, računajući otkad je osiguratelj dobio obavijest da se osigurani slučaj dogodio( stavak 1) pri čemu u slučaju  ako je za utvrđivanje postojanja osigurateljeve obveze ili njezina iznosa potrebno stanovito vrijeme, osiguratelj je dužan isplatiti osigurninu određenu ugovorom u roku od trideset dana od dana primitka odštetnog zahtjeva ili ga u istom roku obavijestiti da njegov zahtjev nije osnovan( stavak 2.) , a ako iznos osigurateljeve obveze ne bude utvrđen u rokovima određenim u stavku 1. i 2. ovoga članka, osiguratelj je dužan bez odgađanja isplatiti iznos nespornog dijela svoje obveze na ime predujma( stavak 3.) dok je u stavku 4. propisano da u slučaju da osiguratelj ne ispuni svoju obvezu u rokovima iz ovoga članka, duguje osiguraniku zatezne kamate od dana primitka obavijesti o osiguranom slučaju, kao i naknadu štete koja mu je uslijed toga nastala.

 

Kako je Općim pravilima za osiguranje osoba od posljedica nesretnog slučaja, koje čine sastavni dio predmetne police broj 802097777 i to baš člankom 15 propisana obveza osiguratelja isplatiti ugovorenu naknadu u roku od 15 dana od dana prijave štete, budući je tuženik tek tijekom postupka izvršio isplatu neprijepornog iznosa svoje obveze po predmetnom štetnom događaju, slijedom izloženog tužitelju pripada pravo zahtijevati isplatu zatezne kamate na utvrđeni iznos osigurnine protekom roka od 15 dana od dana zaprimanja odštetnog zahtjeva.

 

Naime, suprotno pravnom zaključku prvostupanjskog suda, u konkretnom slučaju dospijeće obveze tuženika kao osiguratelja promatrati je do dana primitka predmetnog odštetnog zahtjeva, pa je utoliko, djelomičnim uvažavanjem žalbe tužitelja, temeljem odredbe članka 373. točka 2. ZPP-a, pobijanu presudu valjalo preinačiti i tužitelju dosuditi zateznu kamatu na dosuđenu razliku glavnice od 8.500,00 kuna protekom roka od 15 dana od dana zaprimanja predmetnog zahtjeva tj. od 21.prosinca 2012. do isplate, odnosno dosuđen .

 

No, uspjeh tužitelja u postupku je cijeniti glede odluke o troškovima postupka prema vrijednosti predmeta spora koja je u vrijeme podnošenja tužbe iznosila 140.000,00 kuna, a podneskom od 26. lipnja 2015. tužitelj smanjio tužbeni zahtjev potražujući s osnova isplate osigurane svote iznos od 122.500,00 kuna uz dospjelu neisplaćenu kamatu izraženu u apsolutnom iznosu od 5.304,20 kuna da bi tek na zadnjem ročištu na kojemu je zaključeno raspravljanje u ovoj pravnoj stvari održanom dana 5. studenog 2015. tužitelj postavio konačni zahtjev na isplatu iznosa od 8.750,00 kuna. Utoliko je sukladno tome i bilo promatrati pravo stranaka na naknadu troškova postupka, pa bi tužitelju za 100%-tni uspjeh u postupku do smanjenja tužbenog zahtjeva na ročištu od 5. studenog 2015. budući da visina prvotno postavljenog tužbenog zahtjeva od 140.000,00 kuna i tijekom postupka, podneskom od 26. lipnja 2015., smanjenog tužbenog zahtijeva u iznosu od 127.804,20 kuna ulazi u isti bodovni razred od 200 bodova, pripadao trošak za sastav tužbe temeljem Tarife, sastava podnesaka od 20. siječnja 2015., temeljem Tbr. 8. toč.1. te sastav podnesaka od 18. veljače 2015., 26. lipnja 2015., od po 50 bodova temeljem Tbr. 8. toč. 3, kao i zastupanja na ročištu od 14. srpnja 2015., od 200 bodova, a za ročište nakon konačnog postavljenog zahtjeva u visini od 8.750,00 kuna od 5. studenoga 2015. od 75 bodova, temeljem Tbr. 9. toč. 1, što sveukupno zbrojeno, pomnoženo s vrijednošću boda te uvećano za PDV 25% daje iznos od 11.562,50 kuna, čemu treba pridodati trošak sudske pristojbe na tužbu  od 1.750,00 kuna i odluku suda od 1.575,00 kn te podnošenje odštetnog zahtjeva, što daje iznos od 18.012,50 kuna. Neosnovano pri tom tuženik osporava pravo tužitelja na naknadu troškova odštetnog zahtijeva jer je ZOO-a i Općim uvjetima osiguratelja uređeno podnošenje odštetnog zahtjeva neposredno odgovornom osiguratelju prije pokretanja parnice radi rješenja odštetnog zahtijeva. Utoliko je tužitelju pravilno sud priznao i kao opravdane  troškove koje je tužitelj imao u vezi s prethodnim obvezatnim obraćanjem tuženiku radi mirnog izvansudskog rješenja spora, u skladu s odredbom članka 155. stavkom 1. ZPP-a.

 

Tuženiku bi za 100%-tni uspjeh u postupku do smanjenja tužbenog zahtjeva na ročištu od 5. studenog 2015. pripadao trošak za sastav odgovora na tužbu temeljem Tbr. 8. Toč.1. od 250 bodova, zastupanja na ročištima od 14. srpnja 2015., od 250 bodova a za ročište nakon konačnog postavljenog zahtjeva u visini od 8.750,00 kuna od 5. studenoga 2015. od 75 bodova, temeljem Tbr. 9. toč. 1., što uvećano za PDV 25% daje iznos od 8.437,50 kuna.

 

Imajući u vidu da je tužitelj u postupku uspio u cijelosti u osnovu, a dijelom i u visini, koja je do konačno postavljenog zahtjeva sveukupno gledano iznosila 15 %, budući da tužitelj ni nakon isplaćenog neprijepornog iznosa nije smanjio tužbeni zahtjev sve do zaključenja raspravljanja, a što u bitnoj mjeri utječe na visinu bodovnog razreda prema kojoj je obračunati trošak zastupanja po punomoćnicima, sveukupni uspjeh tužitelja cijeniti je u omjeru 33,33 % odnosno 1/3, dok je uspjeh tuženika cijeniti u omjeru od 3/4 ili 66,66 %.

 

Tako je tužitelju valjalo priznati razmjerno uspjehu trošak u iznosu od 6.003,56 kuna, koji iznos je uvećati za nužni i potrebni trošak vještačenja u iznosu od 1.400,00 kuna, tako da isti iznosi 7.403,56 kuna, uvećan za 100 % uspjeh u žalbenom stadiju postupka od 2.500,00  kuna (sastav žalbe od 125 bodova, uvećan za PDV te sudsku pristojbu) dok je tuženikov trošak razmjerno uspjehu u iznosu od 5.624,43 kuna, kojem je dodati razmjerni uspjeh u žalbenom stadiju postupka u omjeru od 90% odnosno 2.314,35  kuna ( sastav žalbe uz PDV te pristojbu ) . Kada se navedeni iznosi prebiju proizlazi da je tuženik dužan naknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 1.964,78 kuna, koliko je istom i valjalo priznati na ime parničnog troška radi čega je odlučeno kao u izreci.

 

U Splitu, 18. prosinca 2017. godine