Broj: Gž-2890/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Splitu, OIB: 11748694684, kao drugostupanjski sud, po sucu Vicku Prančiću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja M. K. iz Z., …, OIB: …, koga zastupaju punomoćnici – odvjetnici iz O. d. G., H., Ž. d.o.o. iz Z., protiv tuženika M. y. d.o.o. iz S., …., OIB: …., koga zastupa zakonski zastupnik D. O., a ovaj zastupan po punomoćniku M. P., odvjetniku u Z., radi stjecanja bez osnove, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-2895/15 od 20. svibnja 2016., dana 4. siječnja 2018.,

 

r i j e š i o   j e

 

Ukida se presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-2895/15 od 20. svibnja 2016. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom je odbijen tužbeni zahtjev kojim je traženo da se naloži tuženiku da isplati tužitelju iznos od 2.900,00 EUR u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana 24. kolovoza 2014. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12,40% a u slučaju promjene stope zatezne kamate, po stopi koja je jednaka referentnoj stopi uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena. Odlukom o troškovima postupka naloženo je tužitelju da nadoknadi tuženiku parnični trošak u iznosu od 3.750,00 kuna.

 

Protiv navedene presude tužitelj je podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba paničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se pobijana presuda preinači  na način da se prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti, a podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Tuženik nije podnio odgovor na žalbu.

 

Žalba je osnovana.

 

Neosnovano tužitelj ističe u žalbi žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13,  28/13 i 89/14, u daljnjem tekstu: ZPP) na koju opisno ukazuje u žalbi navodima da prvostupanjski sud nije pravilno ocijenio izvedene dokaze jer je nekritički prihvatio neistinit iskaz zakonskog zastupnika tuženika i na tom iskazu utemeljio odluku. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, prvostupanjski sud je ocijenio provedene dokaze u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a te je za svoju ocjenu zašto prihvaća iskaz  zakonskog zastupnika tuženika dao određene i jasne razloge. Međutim, drugo je pitanje jesu li navedeni razlozi prihvatljivi i dovoljno pouzdani, što spada u ocjenu pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, a ne predstavlja postupovnu povredu na koju ukazuje žalitelj.

 

Ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti u skladu s odredbom članka 365. stavka 2. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi u postupku pred prvostupanjskim sudom bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a.

 

Predmet spora u ovoj parnici je kondikcijski zahtjev kojim tužitelj traži da mu tuženik vrati iznos od 2.900,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti koji mu je isplatio za nastalu štetu na plovilu tuženika L. L…, a koju štetu, prema tužiteljevoj tvrdnji, nije bio dužan platiti.

 

Nije sporno da je tužitelj radio kao voditelj brodice-skiper na plovilu tuženika L. L. … i da je tijekom turističke sezone 2014. kao voditelj brodice plovio s francuskim državljanima kao gostima koji su se ukrcali na brodicu 16. kolovoza 2014., a trebali su se iskrcati 2. kolovoza 2014., i da je na sidrištu ispred marine H. u M. 21. kolovoza 2014., navečer, za olujnog nevremena došlo do oštećenja navedenog plovila.

 

Nesporno je također da je tužitelj na ime nastale štete na navedenoj brodici dana 23. kolovoza 2014. platio tuženiku iznos od 2.900,00 EUR.

 

Tužitelj tvrdi da navedeni iznos nije bio dužan platiti jer šteta nije prouzročena njegovom krivnjom, nego je uzrok štete viša sila – olujno nevrijeme koje je vladalo navedene prigode na sidrištu ispred marine H. u M. i da je štetu podmirio da bi izbjegao prisilu od tuženika.

 

Prvostupanjski je sud na temelju provedenih dokaza utvrdio da je u ovom slučaju došlo do stjecanja bez osnove od strane tuženika jer je sam zakonski zastupnik tuženika potvrdio da se ovakva šteta namiruje od putnika koji su unajmili predmetnu brodicu, a za što su prethodno ostavili polog kod tuženika. Međutim, unatoč tom utvrđenju prvostupanjski je sud odbio tužbeni zahtjev jer je smatrao utvrđenim da u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke za vraćanje onoga što je tužitelj platio propisane člankom 1112. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, u daljnjem tekstu: ZOO) jer nije dokazano da je tužitelj platio navedeni iznos pod prisilom. Osim toga, po ocjeni prvostupanjskog suda, tužitelj je izvršio plaćanje navedene štete jer je to smatrao svojom moralnom obvezom, čime je ispunjena pretpostavka iz članka 1114. ZOO-a koja onemogućuje povrat danog.

 

Zaključak prvostupanjskog suda o neosnovanosti tužbenog zahtjeva ne može se za sada sa sigurnošću prihvatiti.

 

Prema odredbi članka 1112. stavka 1. ZOO-a tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje, osim ako je zadržao pravo na povrat, ako je platio da bi izbjegao prisilu ili ako isplata duga zavisi od ispunjenja uvjeta.

Pravna norma iz članka 1112. stavka 1. ZOO-a počiva na načelu nedopustivosti proturječnog ponašanja. Ona ima za cilj da dovede u nepovoljan položaj osobu koja je izvršila isplatu, dok se primatelj smije pouzdati u to da on smije zadržati isplatu koja je svjesno izvršena radi ispunjenja nepostojeće obveze.

 

Pravilo o isključenju prava na povrat neosnovano plaćenoga propisano u odredbi članka 1112. stavka 1. ZOO-a dolazi u obzir tek onda kada osoba koja je izvršila plaćanje (davatelj činidbe) zna ne samo činjenične okolnosti iz kojih proizlazi da ona nije u obvezi na činidbu, nego i zna da ona prema pravnom stanju stvari ništa ne duguje. Dakle, izuzetak od obveze vraćanja onoga što je plaćeno po odredbi članka 1112. stavka 1. ZOO-a pretpostavlja da je do povećanja imovine na jednoj strani došlo voljom osobe čija je imovina umanjena i da je ta osoba kod očitovanja volje svjesna da nije dužna izvršiti određenu isplatu.

 

Iz dosada utvrđenoga činjeničnog stanja ne može se sa sigurnošću zaključiti je li tužitelj s obzirom na sve okolnosti slučaja bio svjestan da nije dužan platiti nastalu štetu na tuženikovu plovilu L. L…. koje je oštećeno u olujnom nevremenu i da kod plaćanja štete nije postojala njegova obveza, jer prvostupanjski sud u tom pogledu nije utvrđivao relevantno činjenično stanje. Pritom treba reći da teret tvrdnje i dokaza na okolnosti da je tužitelj znao da nije dužan platiti leži na tuženiku čija je imovina povećana navedenim plaćanjem.

 

Neosnovano je pravno shvaćanje prvostupanjskog suda da tužitelj ne može tražiti povrat plaćenoga jer je plaćanje izvršeno na ime ispunjenja moralne obveze. Prema odredbi članka 1114. ZOO-a ne može se zahtijevati povrat onoga što je dano ili učinjeno na ime ispunjenja neke naravne ili moralne obveze. Po pravnom shvaćanju ovoga suda, pod moralom obvezom razumijeva se obveza koja proistječe iz okolnosti koje čine ljudska solidarnost, iz pravila o životu, radu i ponašanju u ljudskoj zajednici, a koje još nisu prešle u pravnu obvezu. Misli se, dakle, na činidbe koje se prema društvenom shvaćanju ne mogu pravno, nego moralno zahtijevati, čije propuštanje se u društvu smatra kao povreda obveze i povlači za sobom umanjenje društvenog ugleda osobe koja je propustila ispuniti moralnu obvezu.

 

S obzirom na navedeno pojmovno određenje moralne obveze očito je da se u konkretnom slučaju ne radi o moralnoj obvezi, pa ne dolazi u obzir primjena izuzetka od obveze vraćanja koji je propisan u odredbi članka 1114. ZOO-a.

 

S obzirom na izneseno trebalo je na temelju odredbe članka 370. ZPP-a ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

U ponovnom postupku prvostupanjski će sud, imajući na umu iznesene primjedbe u ovom ukidnom rješenju, utvrditi relevantne činjenice koje se tiču znanja tužitelja o nepostojanju njegove obveze da izvrši spornu isplatu, pa će ovisno o tim utvrđenjima raspraviti i okolnosti vezane za plaćanje a koje se odnose na valutu u kojoj je plaćanje izvršeno te će nakon toga donijeti novu, zakonitu i pravilnu odluku o tužbenom zahtjevu.

 

U Splitu 4. siječnja 2018.