Broj: Gž-1016/2016
 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Velikoj Gorici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Magde Gligora-Tripalo, predsjednice vijeća, Verice Kos, sutkinje izvjestiteljice te Gorana Škugora, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. M., OIB: … iz Z., Ulica …, kojeg zastupa punomoćnica I. B., odvjetnica u Z., protiv tužene Republike Hrvatske, OIB: …, kojeg zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-3079/14-16 od 30. ožujka 2016., u sjednici vijeća održanoj 10. siječnja 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbijaju se žalba tužitelja J. M. kao neosnovana i žalba tužene Republike Hrvatske kao djelomično neosnovana te potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-3079/14-16 od 30. ožujka 2016. u dijelu pod točkom I. izreke za iznos od 10.000,00 kn glavnice i za zatezne kamate na taj iznos tekuće od 6. lipnja 2014. do isplate te za iznos od 1.055,61 kn parničnog troška sa zateznim kamatama tekućim od 30. ožujka 2016. do isplate, u dijelu pod točkom II. izreke i u dijelu (nije izričito naveden u izreci presude) kojim nisu prihvaćeni zahtjev tužene za naknadu parničnog troška u iznosu od 13.499,50 kn i zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 24.304,39 kn, sve sa pripadajućim zateznim kamatama.

 

II. Preinačuje se navedena presuda u dijelu pod točkom I. izreke za iznos od 60.000,00 kn glavnice sa zateznim kamatama i za iznos od 6.340,00 kn parničnog troška sa zateznim kamatama, te pod točkom III. izreke i za navedeno sudi:

 

1.) Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za iznos od 60.000,00 kn glavnice sa zateznim kamatama tekućim od 6. lipnja 2014. do isplate te za iznos od 6.340,00 kn parničnog troška sa zateznim kamatama tekućim od 30. ožujka 2016. do isplate.

 

2.) Odbija se kao neosnovan zahtjev tužene Republike Hrvatske za naknadu parničnog troška u iznosu od 11.500,50 kn.

 

 

III. Nalaže se tužitelju J. M. da tuženoj Republici Hrvatskoj naknadi trošak nastao povodom sastava žalbe u iznosu od 1.071,37 kn u roku od 15 dana.

 

IV. Odbija se kao djelomično neosnovan zahtjev tužene za naknadu troška sastava žalbe u preostalom iznosu od 178,63 kn.

 

V. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava žalbe u iznosu od 7.812,50 kn.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvoga stupnja naloženo je tuženoj Republici Hrvatskoj isplatiti tužitelju J. M. iznos od 70.000,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 6. lipnja 2014. do isplate i naknaditi mu parnični trošak u iznosu od 7.395,61 kn sa zateznim kamatama tekućim od 30. ožujka 2016. do isplate (točka I. izreke), odbijen je dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 230.000,00 kn (točka II. izreke), te je naloženo tužitelju da tuženoj naknadi parnični trošak u iznosu od 11.500,50 kn (točka III. izreke)

 

Protiv navedene presude žalbu su podnijele obje parnične stranke.

 

Tužitelj pobija presudu u dijelu pod točkama II. i III. izreke, a sadržajno pobija presudu i u dijelu kojim nije prihvaćen njegov zahtjev za naknadu parničnog troška preko iznosa dosuđenog pod točkom I. izreke u iznosu od 24.304,39 kn s obzirom na ukupno zahtijevan parnični trošak u iznosu od 31.700,00 kn (taj dio presude nije izričito naveden u izreci). Ističe žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže presudu u pobijanom dijelu ukinuti i vratiti predmet na ponovno suđenje, a podredno preinačiti u smislu iznesenih žalbenih navoda. Traži naknadu troška sastava žalbe u iznosu od 7.812,50 kn.

 

Tužena pobija presudu u dijelu pod točkom I. izreke, a sadržajno i u dijelu kojim nije prihvaćen njezin zahtjev za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa pod točkom III. izreke, u iznosu od 13.499,50 kn (nije naveden izričito u izreci). Tužena ističe žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava, te predlaže da se presuda preinači u smislu žalbenih navoda, a podredno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje, uz naknadu troška sastava žalbe u iznosu od 1.250,00 kn.

 

Žalba tužitelja nije osnovana u pogledu odluke o glavnoj stvari, dok je djelomično osnovana u pogledu odluke o parničnom trošku.

 

Žalba tužene je djelomično osnovana.

 

Predmet spora je naknada neimovinske štete tužitelju zbog povrede prava osobnosti i to povrede ustavnog prava na pretpostavku nedužnosti za vrijeme vođenja kaznenog postupka (protiv tužitelja).

 

Ispitujući prvostupanjsku presudu u smislu odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 6/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 – dalje: ZPP) ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje da sud prvoga stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje je drugostupanjski sud dužan paziti po službenoj dužnosti pa tako niti povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju izričito u žalbi ukazuje tužitelj. Presuda je, naime, sastavljena u skladu s odredbom čl. 338. st. 1-5. ZPP te ne sadrži nikakve nejasnoće i proturječnosti, razumljiva je i moguće je ispitati njezinu pravilnost.

 

U provedenom postupku je utvrđeno:

 

- da je protiv tužitelja vođen kazneni postupak zbog kaznenih djela primanja mita i zlouporabe položaja i ovlasti (u hrvatskoj javnosti poznat kao "Afera M.") za koji je tužitelj pravomoćno proglašen krivim te je osuđen na jedanaest godina zatvora (odluka Vrhovnog suda RH poslovni broj KŽ-Us 98/09-10 od 16. i 17. veljače 2010),

- da je Ustavni sud RH svojom odlukom broj U-III-2026/2010 od 30. lipnja 2011. utvrdio da je tužitelju, višekratnim izjavama najviših dužnosnika RH objavljenim u medijima u razdoblju od 17. do 22. lipnja 2007., kada je navedeni kazneni postupak bio u tijeku (koje se izjave u toj odluci detaljno citiraju) povrijeđeno jamstvo nedužnosti zajamčeno odredbom čl. 28. Ustava RH (''Narodne novine'', broj 56/90, 135/97, 113/00, 28/01 i 76/10),

- da je navedenom odlukom Ustavnog suda RH utvrđeno i da tužitelj može ostvariti naknadu štete zbog povrede navedenog ustavnog prava u građanskoj parnici pred redovnim sudom,

- da se u navedenoj odluci Ustavnog suda zaključno navodi stav da su citiranim izjavama, u svojem uobičajenom kontekstu, navedeni visoki dužnosnici RH (tadašnji predsjednik vlade, predsjednik Republike, glavni državni odvjetnik i dr.) utjecali na nepristranost tijela kaznenog postupka i pravično postupanje prema podnositelju (tužitelju), te da mu je stoga povrijeđeno jamstvo pretpostavke nedužnosti iz čl. 28. Ustava i čl. 6. st. 2. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda jer se takvim izjavama nedvojbeno ukazivalo na njegovu krivnju u postupku koji je u tom trenutku tek počeo,

- da je navedenom odlukom Ustavnog suda u preostalom dijelu ustavna tužba podnositelja, ovdje tužitelja, odbijena te je u istoj navedeno da nije utvrđeno da su redovni sudovi povrijedili podnositeljevo ustavno pravo na pravično suđenje iz čl. 29. Ustava niti da je presudama donesenim u kaznenom postupku povrijeđeno tužiteljevo ustavno pravo na jednakost pred zakonom iz čl. 14. Ustava.

 

Uzimajući u obzir navedene činjenice koje žalitelji niti ne osporavaju, sud prvoga stupnja pravilno zaključuje da je postupanje najviših državnih dužnosnika prilikom davanja izjava za visokotiražne medije i njihovo komentiranje kaznenog postupka koji nije bio okončan, objektivno moglo utjecati na mišljenje javnosti, tako da je u javnosti stvoren sud o tužiteljevoj krivnji i prije samog suđenja, te da je time došlo do povrede tužiteljevog prava osobnosti.

 

Slijedom navedenih utvrđenja, suprotno iznesenim žalbenim navodima tužene, sud prvoga stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo sadržano u odredbi čl. 1100. st. 1. Zakona o obveznim odnosima – dalje: ZOO ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 63/08 i 78/15), kada je ocijenio da tužitelju u konkretnom slučaju pripada pravična novčana naknada štete zbog povrede prava osobnosti (neimovinska šteta) te da mu je tužena dužna tu štetu naknaditi sukladno odredbi čl. 1045. st. 1. u vezi s čl. 1062. st. 1. ZOO.

 

Nadalje, odlučujući o pravu tužitelja na pravičnu novčanu naknadu, prvostupanjski sud je djelomično suprotno žalbenim navodima tužene, pravilno primijenio odredbu čl. 1100. st. 1. i st. 2. ZOO kada je tužitelju (točka I. izreke pobijane presude) dosudio pravičnu novčanu naknadu, i to do iznosa od 10.000,00 kn, sa zateznim kamatama u skladu s čl. 1103. u vezi s čl. 29. st. 1. i st. 2. ZOO te je suprotno žalbenim navodima tužitelja pravilno primijenio odredbu čl. 1100. st. 1. i st. 2. ZOO kada je odbio zahtjev tužitelja kao neosnovan za iznos od 230.000,00 kn (točka II. izreke).

 

Sud je međutim, djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo, na što osnovano u žalbi ukazuje tužena, kada je tužitelju dosudio pravičnu novčanu naknadu preko iznosa od 10.000,00 kn tj. daljnji iznos od 60.000,00 kn (do 70.000,00 kn). Prema stajalištu ovoga suda iznos od 10.000,00 kn čini primjereno zadovoljenje i pravičnu novčanu naknadu tužitelju za navedeni vid neimovinske štete.

 

Na odluku o visini dosuđene pravične naknade utječu sveukupne okolnosti konkretnog slučaja čije je postojanje prvostupanjski sud u provedenom postupku utvrdio. Tako činjenica da su navedene izjave državnih dužnosnika, jer su se davale visokotiražnim medijima, bile dostupne vrlo širokom krugu ljudi ukazuje na težinu povrede prava osobnosti koje svakako opravdava dosudu novčane naknade tužitelju. Međutim, istodobno, druge okolnosti koje sud također utvrđuje su takve naravi da u konkretnom slučaju ne opravdavaju dosudu pravične novčane naknade u višem iznosu od 10.000,00 kn.

 

Naime, prvostupanjski sud utvrđuje (sam tužitelj to navodi u svom stranačkom iskazu) da tužiteljevi poznanici nisu povjerovali u to što je o njemu navedenim izjavama u medijima rečeno. Nadalje, sud prvoga stupnja utvrđuje i okolnost da je tužitelj u konačnici pravomoćno oglašen krivim u navedenom kaznenom postupku za koji je postupak spomenutom odlukom Ustavnog suda utvrđeno da nije bilo povrijeđeno tužiteljevo pravo na pravično suđenje iz čl. 29. Ustava, a niti pravo jednakosti pred zakonom iz čl. 14. Ustava.

 

Osim toga, prema stajalištu ovoga drugostupanjskoga suda, iznos od 10.000,00 kn čini primjerenu pravičnu novčanu naknadu tužitelju, vodeći računa o cilju kojem ta naknada služi, o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom naravi i svrhom koju ona treba imati u društvu, s obzirom na sve okolnosti konkretnog slučaja odnosno naravi i težini kaznenih djela koja su u navedenom kaznenom postupku tužitelju bila stavljena na teret i u kojem je pravomoćno dokazana tužiteljeva krivnja za počinjenje tih djela.

 

Stoga je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP žalbu tužitelja trebalo odbiti kao neosnovanu, te žalbu tužene kao djelomično neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu u dijelu pod točkom I. izreke za iznos od 10.000,00 kn glavnice i za zatezne kamate na taj iznos tekuće od 6. lipnja 2014. do isplate i u dijelu pod točkom II. izreke (točka I. izreke drugostupanjske presude).

 

Temeljem čl. 373. toč. 3. ZPP u pravilnoj primjeni materijalnog prava trebalo je preinačiti  navedenu presuda u dijelu pod točkom I. izreke za iznos od 60.000,00 kn glavnice sa zateznim kamatama na način da se tužbeni zahtjev u tom dijelu odbija kao neosnovan (točka II. podtočka 1. izreke drugostupanjske presude).

 

Odluka o parničnom trošku pod točkom I. izreke, do iznosa od 1.055,61 kn, pravilna je i zakonita kako po visini tako i po osnovu (čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP). Također je, zbog razloga koji će uslijediti u nastavku obrazloženja ove presude, zakonita odluka o parničnom trošku u pobijanom dijelu kojim nisu prihvaćeni zahtjev tužene za naknadu parničnog troška u iznosu od 13.499,50 kn i zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 24.304,39 kn, sve sa pripadajućim zateznim kamatama (nije izričito naveden u izreci presude).

 

Sud je međutim, pogrešno primijenio materijalno pravo odlučujući o parničnom trošku u dijelu pod točkom I. izreke za iznos od 6.340,00 kn parničnog troška sa zateznim kamatama, te u dijelu pod točkom III. izreke.

 

Tužitelj je u ovoj parnici zahtijevao naknadu parničnog troška u ukupnom iznosu od 31.700,00 kn, dok je tužena zahtijevala naknadu parničnog troška u ukupnom iznosu od 25.000,00 kn (troškovnici na listovima 46 i 47 spisa).

 

Uspjeh tužitelja u ovoj parnici, izražen u kvantitativnom smislu, iznosi 3,3 %. Navedeni omjer ne uključuje i uspjeh tužitelja u kvalitativnom smislu (u pogledu odluke o pravnom osnovu zahtjeva) za koji je u ovoj parnici utvrđeno da postoji, a što je tužena tijekom cijele parnice osporavala. Ovako mali kvantitativni uspjeh tužitelja u sporu je produkt postavljenog izrazito visokog tužbenog zahtjeva u odnosu na iznos koji je ocijenjen kao osnovan. Ocjenjujući realnost i primjerenost postavljene visine tužbenog zahtjeva u konkretnom slučaju potrebno je uzeti u obzir činjenicu da u pogledu visine takve vrste zahtjeva u mjerodavnoj sudskoj praksi, za razliku od nekih drugih vidova neimovinske štete, ne postoje nikakvi orijentacijski kriteriji odnosno smjernice. Također treba uzeti u obzir i činjenicu da tuženoj uslijed same visine postavljenog tužbenog zahtjeva u ovoj parnici nije nastao nikakav poseban trošak.

 

Stoga, uzimajući u obzir sve specifičnosti ove parnice, te vodeći računa o pravu stranke na neometani pristup sudu i time pravu na pravično suđenje, u pravilnoj primjeni materijalnog prava sadržanog u odredbi čl. 154. st. 2. ZPP, trebalo je tužitelju dosuditi parnični trošak sukladno njegovom kvantitativnom uspjehu u sporu (3,3 % od 31.700,00 kn koji iznos je sud prvoga stupnja za sve poduzete radnje pravilno odmjerio) tj. iznos od 1.055,61 kn, dok je zahtjev tužene za naknadu parničnog troška u iznosu od 25.000,00 kn trebalo odbiti u cijelosti kao neosnovan.

 

Slijedom svega iznesenog, u pogledu odluke o parničnom trošku, temeljem čl. 368. st. 1. ZPP, žalbe stranaka trebalo je odbiti kao djelomično neosnovane i potvrditi pobijanu presudu u dijelu pod točkom I. izreke za iznos od 1.055.61 kn parničnog troška sa zateznim kamatama tekućim od 30. ožujka 2016. do isplate, te u dijelu (nije izričito naveden u izreci presude) kojim nisu prihvaćeni zahtjev tužene za naknadu parničnog troška u iznosu od 13.499,50 kn i zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 24.304,39 kn, sve s pripadajućim zateznim kamatama (točka I. izreke drugostupanjske presude).

 

Temeljem čl. 373. toč. 3. ZPP, u pravilnoj primjeni materijalnog prava, trebalo je preinačiti  navedenu presudu u dijelu pod točkom I. izreke za iznos od 6.340,00 kn parničnog troška sa zateznim kamatama, te u dijelu pod točkom III. izreke na način da se odbija dio zahtjeva tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 6.340,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 30. ožujka 2016. do isplate te da se odbija zahtjev tužene za naknadu parničnog troška u iznosu od 11.500,50 kn (točka II. podtočke 1. i 2. izreke drugostupanjske presude).

 

Odluka u pogledu žalbenog troška pod točkama III., IV. i V. izreke ove presude temelji se na odredbi čl. 166. st. 1. i 2. ZPP u vezi s odredbama čl. 154. st.1. i čl. 155. st.1. ZPP, u skladu s Tbr. 10. toč. 1., u vezi s Tbr. 42. i 50. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15), te s obzirom na uspjeh žalbe tužene (85,72 %). Tužitelj koji je zahtijevao naknadu troška sastava žalbe u iznosu od 7.812,50 kn nema pravo na naknadu ovoga troška, budući sa žalbom nije uspio u pogledu odluke o glavnoj stvari, već samo djelomično u pogledu odluke o parničnom trošku.

 

U Velikoj Gorici 10. siječnja 2018.