Broj: Gž-1328/2016

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, OIB: 22883124500, u vijeću sastavljenom od sudaca Helene Vlahov Kozomara, predsjednice vijeća, Milene Vukelić-Margan, sutkinje izvjestiteljice i Ivana Vučemila, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice S. B. iz Z., OIB: …, zastupane po skrbniku za poseban slučaj I. R., odvjetniku iz Z., protiv tuženika Z. banke d.d. iz Z., OIB: …, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva M. & L. iz Z., radi utvrđenja, rješavajući žalbe stranaka izjavljene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 63-P-7515/13-12 od 17. veljače 2016., u sjednici vijeća održanoj 10. siječnja 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              1. Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 63-P-7515/13-12 od 17. veljače 2016. u točki II. izreke.

 

              2. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje ista presuda u točki I. izreke glede odluke o glavnoj stvari te odluke o parničnom trošku za iznos od 4.100,00 kn (slovima: četiritisućesto kuna) kao i u točki III. izreke.

 

              3. Djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika preinačuje se ista presuda u točki I. izreke u odluci o parničnom trošku na način da se odbija zahtjev tužiteljice za nadoknadu parničnog troška u iznosu od 2.812,50 kn.

 

              4. Odbijaju se kao neosnovani zahtjevi stranaka za nadoknadu troška žalbenog postupka.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke je utvrđeno da je ništav Ugovor o kreditu sklopljen između tužiteljice i tuženika 10. siječnja 2003. te je naloženo tuženiku nadoknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 6.912,50 kn, u roku od 15 dana. U točki II. izreke je odbijen zahtjev tužiteljice za nadoknadu troška parničnog postupka preko dosuđenog iznosa, dok je u točki III. izreke odbijen zahtjev tuženika za nadoknadu parničnog troška.

 

              Protiv presude su žalbu podnijele obje stranke, s tim što je tužiteljica žalbu podnijela protiv presude u točki II. izreke, dok je tuženik žalbu podnio protiv presude u točkama I. i III. izreke pozivajući se na sve žalbene razloge propisane odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP).

 

              Tužiteljica u žalbi navodi da joj je sud neopravdano umanjio odvjetnički trošak za 50% primjenom odredbi Pravilnika o visini iznosa i načinu isplate naknade za skrbnika, jer da se navedeni Pravilnik primjenjuje isključivo u odnosu između centra za socijalnu skrb i posebnog skrbnika, a ne i u odnosu na protustranku. Pored toga navodi da je nejasno iz kojeg razloga sud priznaje nagradu za podnesak od 3. lipnja 2014. u iznosu od 250,00 kn, jednako kao i nagradu za podnesak od 17. lipnja 2015. te zbog čega nije priznat trošak sastava podneska kojim se tužiteljica očitovala na nalaz i mišljenje vještaka kao i trošak pristupa na ročište za objavu presude.

 

              Predlaže odluku o parničnom trošku preinačiti sukladno žalbenim navodima.

 

              Tuženik u žalbi ukazuje na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, jer da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama. Ponavlja da je tužiteljica lišena poslovne sposobnosti rješenjem suda prvog stupnja od 16. prosinca 2005., dok je Ugovor o kreditu sklopljen 10. siječnja 2003., dakle dvije godine prije donošenja tog rješenja, a da rješenje ne djeluje unatrag iz čega izvodi zaključak da je u vrijeme sklapanja ugovora tužiteljica bila poslovno sposobna. Pored toga, da tuženik nije znao, niti je imao razloga posumnjati da je tužiteljica duševno bolesna osoba, tim više što je priložila obračun plaće kojeg je ovjerio poslodavac te je kod javnog bilježnika ovjerila izjavu o zapljeni plaće. Pored toga ukazuje da je ugovor o kreditu potpisao i suprug tužiteljice kao jamac, a da svi navedeni dokazi govore u prilog tvrdnje da je tužbeni zahtjev neosnovan. Tvrdi da je postupao u skladu sa svim načelima obveznog prava, prije svega s načelom savjesnosti i poštenja te da ni na koji način nije znao niti mogao znati da bi tužiteljica u vrijeme sklapanja ugovora bila poslovno nesposobna. Smatra da je doveden u neravnopravan položaj te da je povrijeđeno načelo jednakosti svih pred zakonom, a pored toga da mu se na način kako je odlučeno u prvostupanjskom postupku nanosi nenadoknadiva šteta. Ukazuje na odredbu članka 103. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01 – dalje: ZOO) te smatra da bi primjenom tog propisa ugovor o kreditu trebao ostati na snazi, budući da je u ovoj situaciji sklapanje ugovora o kreditu bilo zabranjeno samo tužiteljici.

 

              Osporava i odluku o parničnom trošku, uz obrazloženje da je tužiteljicu zastupao skrbnik za poseban slučaj kojeg je imenovao Centar, Podružnica M. pa da se na pitanje nadoknade troškova posebnog skrbnika primjenjuju odredbe Obiteljskog zakona te narečenog Pravilnika, iz kojih propisa proizlazi da o troškovima postupka posebnog skrbnika ne odlučuje sud već nadležni centar za socijalnu skrb.

 

              Predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice te ju obvezati na nadoknadu parničnog troška u cijelosti, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje, sve uz nadoknadu troška žalbenog postupka.

 

              Tužiteljica u odgovoru na žalbu tuženika uzvraća da nije izgubila poslovnu sposobnost trenutkom donošenja rješenja o lišenju poslovne sposobnosti te navodi da je netočno da je bila zaposlena u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu pa predlaže žalbu tuženika odbiti uz nadoknadu troška sastava tog podneska.

 

              Žalba tužiteljice protiv odluke o parničnom trošku nije osnovana, jednako kao ni žalba tuženika protiv odluke o glavnoj stvari, dok je djelomično osnovana žalba tuženika protiv odluke o parničnom trošku u dijelu u kojemu je tuženik obvezan nadoknaditi tužiteljici trošak zastupanja odvjetnika.

 

              U donošenju pobijane presude nije počinjena neka od bitnih postupovnih povreda iz članka 365. stavak 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti pa tako ni povreda na koju ukazuje tuženik u žalbi, jer su razlozi presude potpuni i jasni, u njima nema proturječja te je presudu moguće ispitati.

 

              Na temelju provedenih dokaza sud prvog stupnja utvrđuje da su stranke sklopile ugovor o kreditu broj 20/2003 10. siječnja 2003., da je tužiteljici odobren nenamjenski kredit u iznosu od 100.000,00 kn te da je ugovor kao jamac potpisao A. B.. Potom utvrđuje da je rješenjem Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj R1-1344/05 od 16. prosinca 2005. tužiteljica potpuno lišena poslovne sposobnosti zbog duševne bolesti jer je ocijenjeno da zbog bolesti nije sposobna brinuti se o osobnim potrebama, pravima i interesima. Iz priložene medicinske dokumentacije utvrđuje da tužiteljica ima psihičke probleme od srednje škole, da se psihijatrijski liječi od listopada 2000. te je u više navrata hospitalizirana u Klinici KBC R. Z. i to tijekom 2001., 2002. i 2003. Iz nalaza i mišljenja vještaka dr. N. L. B. utvrđuje da je tužiteljica kontinuirano iskazivala simptomatologiju kronične duševne bolesti tipa shizofrenije, da se radi o duševnoj bolesti koja dovodi do deterioracije ličnosti te da u vremenu od kada je postavljena prva dijagnoza nije dolazilo do remisije – povlačenja bolesti, već su se ispoljavali isti simptomi zbog čega je uzimala psihofarmake. Nadalje utvrđuje da se bolest manifestira u promjeni mišljenja, obmanama osjetila, promijeni afektiviteta, nekritičnosti, paranoidnosti. Prema mišljenju vještakinje, takvo psihičko stanje tužiteljice bilo je prisutno i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu zbog čega tužiteljica nije bila sposobna shvatiti značenje i posljedice sklapanja ugovora, dakle bila je nesposobna za rasuđivanje.

 

              Na temelju ovih činjeničnih utvrđenja, sud prvog stupnja zauzima stajalište da je ugovor o kreditu ništav pravni posao u smislu odredbe članka 103. stavak 1. ZOO-a te ne proizvodi pravne učinke, zbog čega prihvaća tužbeni zahtjev tužiteljice, a odluku o parničnom trošku donosi primjenom odredbe članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP te tužiteljici priznaje trošak zastupanja odvjetnika, skrbnika za poseban slučaj sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 – dalje: Tarifa) u omjeru od 50%, primjenom Pravilnika o visini iznosa i načinu isplate naknade za skrbnika ("Narodne novine" broj 32/05, 115/13 i 157/13; dalje Pravilnik). Također tužiteljici priznaje trošak medicinskog vještačenja te sudske pristojbe na tužbu i presudu, a odbija kao neosnovan zahtjev za nadoknadu troška koji se odnosi na pristup odvjetnika na ročište održano 1. travnja 2014. te nagradu za sastav podnesaka koji su u obrazloženju presude precizno navedeni.

 

              Sud prvog stupnja je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio ništavim ugovor o kreditu koji je između stranaka sklopljen 10. siječnja 2003. Također je osnovano tužiteljici dosudio trošak koji se odnosi na sudske pristojbe i trošak vještačenja, jer se radi o troškovima koje je prethodno snosila tužiteljica, a koje joj je tuženik dužan platiti primjenom odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a zbog uspjeha tužiteljice u parnici. Međutim, tužiteljici ne pripada pravo na nadoknadu troška zastupanja odvjetnika, što će u nastavku biti obrazloženo.

 

Glede odluke o glavnoj stvari, valja istaći da je sud prvog stupnja pravilno ocijenio sve provedene dokaze, primjenom odredbe članka 8. ZPP-a, kada je utvrdio da tužiteljica u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije bila sposobna za rasuđivanje, što znači da nije bila poslovno sposobna. Na takav zaključak upućuje kompletna medicinska dokumentacija koja je priložena u spisu te nalaz i mišljenje vještakinje koja je prethodno analizirala sve nalaze, otpusna pisma o liječenju tužiteljice te je svoj zaključak o nesposobnosti tužiteljice za rasuđivanje u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu donijela upravo na temelju navedenih isprava.

 

              Tuženik ustraje na tvrdnji da je tužiteljica u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu bila poslovno sposobna, koju tvrdnju prije svega temelji na činjenici da je tužiteljici tek dvije godine nakon sklapanja Ugovora rješenjem oduzeta poslovna sposobnost. Takvo stajalište tuženika je pogrešno jer neka osoba može biti poslovno nesposobna a da joj nije odlukom suda oduzeta poslovna sposobnost. Stoga je sud prvog stupnja pravilno provodio dokazni postupak kako bi utvrdio je li tužiteljica bila poslovno sposobna u vrijeme sklapanja ugovora, jer je upravo ta okolnost odlučna za ocjenu valjanosti ugovora pri čemu vrijeme donošenja rješenja o lišenju poslovne sposobnosti nije relevantno.

 

              Prema odredbi članka 56. ZOO-a za sklapanje pravovaljanog ugovora potrebno je da ugovaratelj ima poslovnu sposobnost koja se traži za zaključenje tog ugovora. To znači da je ugovor kojeg je sklopila osoba koja je bila nesposobna za rasuđivanje ništav. Prema odredbi članka 57. ZOO-a suugovaratelj poslovno nesposobne osobe koji nije znao za njezinu poslovnu nesposobnost može odustati od ugovora što ga je sklopio s njom bez odobrenja njezinog zakonskog zastupnika, a isto pravo ima i suugovaratelj poslovno nesposobne osobe koji je znao za njezinu poslovnu nesposobnost, ali ga je ona prevarila da ima odobrenje svog zakonskog zastupnika.

 

Kako je ugovor o kreditu, zbog činjenice da je ugovaratelj bio nesposoban za rasuđivanje, protivan prisilnim propisima u smislu odredbe članka 103. ZOO-a, sud prvog stupnja je pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo kada je utvrdio ugovor ništavim.

 

Na žalbene navode tuženika valja odgovoriti da u nazočnom slučaju ne može doći u primjenu odredba članka 103. stavak 2. ZOO jer se ne radi o slučaju kada je sklapanje određenog ugovora zabranjeno jednoj strani. U ovom slučaju se ne radi o zabrani sklapanja ugovora, već nemogućnosti sklapanja valjanog ugovora uslijed nepostojanja poslovne sposobnosti jednog ugovaratelja. Kako je već navedeno, okolnost što je tužiteljica lišena poslovne sposobnosti dvije godine nakon sklapanja ugovora o kreditu ni na koji način ne utječe na pravilnost zaključka suda prvog stupnja o tome da je tužiteljica bila poslovno nesposobna u vrijeme sklapanja ugovora, jer na takav zaključak upućuju rezultati svih provedenih dokaza, posebice medicinska dokumentacija te nalaz i mišljenje vještaka psihijatra.

 

Pritom tvrdnje tuženika o neravnopravnosti te nejednakosti pred zakonom nisu ničim potkrijepljene. Naime, upravo je zakon propisao kao pravnu posljedicu ništavost ugovora u slučaju sklapanja ugovora poslovno nesposobne osobe. U odnosu na tvrdnju o nastanku nenadoknadive štete, valja ukazati da su zakonom također propisane posljedice ništavosti ugovora (članak 104. ZOO-a), što znači da i u tom slučaju tuženik može ostvariti odgovarajuću sudsku zaštitu, zbog čega su tvrdnje o neravnopravnosti i nejednakosti pred zakonom bez ikakve osnove.

 

Zbog izloženog je valjalo žalbu tuženika odbiti i presudu suda prvog stupnja u točki I. izreke glede odluke o glavnoj stvari potvrditi na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a.

 

U odnosu na odluku o parničnom trošku, valja istaći da je tužiteljica prethodno snosila trošak sudskih pristojbi u iznosu od 2.700,00 kn te trošak vještačenja u iznosu od 1.400,00 kn pa kako je uspjela u parnici, tuženik joj je dužan nadoknaditi trošak u iznosu od 4.100,00 kn primjenom odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a. Međutim, što se tiče troška zastupanja tužiteljice, valja istaći da tužiteljica nije za zastupanje ovlastila odvjetnika, u kojem slučaju bi imala pravo na nadoknadu troška primjenom istog propisa i odgovarajuće Tarife, već je odvjetnik imenovan posebnim skrbnikom tužiteljice rješenjem Centra, Podružnica M. od 29. studenog 2013. Istim rješenjem su propisana ovlaštenja skrbnika, između ostalog i ovlaštenje za podnošenje tužbe radi utvrđenja Ugovora o kreditu broj 20/2003 ništavim. Rješenje je doneseno na temelju odredbe članka 195. Obiteljskog zakona ("Narodne novine" broj 116/03, 17/04, 136/04, 107/07, 57/11, 61/11, 25/13 – dalje: ObZ), a primjenom odredbe članka 165. stavak 1. točka 5. ObZ-a, prema kojem propisu radi zaštite pojedinih osobnih i imovinskih prava i interesa centar za socijalnu skrb imenuje posebnog skrbnika kada je to potrebno radi zaštite prava i interesa osobe. Zakon o parničnom postupku ne sadrži odredbe o troškovima postupka u slučaju kada stranku zastupa poseban skrbnik pa se u nazočnom slučaju primjenjuju odredbe Obiteljskog zakona i narečenog Pravilnika. Prema odredbi članka 189. stavak 2. ObZ-a ministar nadležan za poslove socijalne skrbi propisat će visinu iznosa i način isplate naknade za skrbnika iz članka 188. tog Zakona. Tako je u članku 3. Pravilnika propisana i visina naknade za obavljanje pravnih poslova skrbnika za poseban slučaj (posebnog skrbnika) koji je odvjetnik. Prema odredbi članka 1. Pravilnika naknadu za skrbnika svojom odlukom, a na zahtjev skrbnika, određuje i isplaćuje nadležni centar za socijalnu skrb. To znači da o troškovima zastupanja odvjetnika u parničnom postupku u kojem stranku zastupa poseban skrbnik u osobi odvjetnika ne odlučuje sud, već nadležni centar za socijalnu skrb, kako to pravilno ukazuje tuženik u žalbi.

 

Zbog izloženog je valjalo žalbu tuženika u tom dijelu uvažiti i presudu suda prvog stupnja u točki I. izreke glede odluke o parničnom trošku preinačiti i odbiti zahtjev tužiteljice za nadoknadu parničnog troška koji se odnosi na zastupanje odvjetnika u iznosu od 2.812,50 kn, primjenom odredbe članka 373. točka 3. ZPP-a, a u dijelu u kojem je dosuđen parnični trošak u iznosu od 4.100,00 kn te u kojem je odbijen zahtjev tužiteljice za nadoknadu troška zastupanja odvjetnika u preostalom dijelu žalbe odbiti i presudu suda prvog stupnja u točki I. i II. izreke potvrditi primjenom odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a.

 

Zahtjevi stranaka za nadoknadu troška žalbenog postupka su odbijeni, i to zahtjev tužiteljice za nadoknadu troška sastava odgovora na žalbu primjenom odredbe članka 155. ZPP-a, jer je ocijenjeno da taj trošak nije bio potreban za vođenje ove parnice, a zahtjev tuženika je odbijen zbog toga što tuženik žalbom nije uspio u odnosu na odluku o glavnoj stvari.

 

U Rijeci 10. siječnja 2018.