Broj: Gž-762/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, po sucu toga suda Branimiru Miljeviću kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja C. o. d.d. Z., OIB: … zastupanog po punomoćniku S. P.-B., odvjetniku iz Z., protiv tuženice A. P., OIB:…, iz C., radi isplate, rješavajući žalbe tužitelja i tuženice protiv presude Općinskog suda Požegi, poslovni broj 10 P-544/2014-44 od 8. ožujka 2017., dana 11. siječnja 2018.

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbijaju se žalbe tužitelja C. o. d.d. Z. i tuženice A. P. kao neosnovane, te se potvrđuje presuda Općinskog suda Požegi, poslovni broj      10 P-544/2014-44, od 8. ožujka 2017., u cijelosti.

 

Obrazloženje

 

                            Pobijanom presudom Općinskog suda Požegi, poslovni broj 10 P-544/2014-44  od 8. ožujka 2017., presuđeno je da je tuženica A. P. dužna isplatiti  tužitelju C. o.d.d. Z. iznos od 38.363,40 kuna, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom  na taj  iznos  počev od 16. ožujka 2007. pa do isplate, te tužitelju naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 8.238,00 kuna, sve u roku od 15 dana.

 

U preostalom dijelu za iznos od 25.772,61 kunu, tužbeni zahtjev je odbijen.

 

Na teret Državnog proračuna dosuđen je odvjetniku S. P.-B. iz Z., iznos od 4.482,00 kuna.

 

Protiv ove presude žalbe su uložili i tužitelj i tuženica.

Tužitelj je uložio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja,  pogrešne primjene materijalnog prava i zbog odluke o troškovima parničnog postupka, s prijedlogom  da se žalba uvaži i pobijana presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev prihvati u cijelosti i tužitelju dosude cjelokupni troškovi postupka.

 

U sadržaju žalbe tužitelj ističe da je tuženica isključivo odgovorna što vozilo nije prodano po tržišnoj cijeni nego za dijelove, jer nije htjela  potpisati  punomoć za prodaju vozila, tako da je postignuta kupoprodajna cijena u  iznosu od 7.542,00 kune.

 

Tužitelj prigovara i nalazu vještaka D. K., a glede njegovog izračuna vrijednosti vozila, koje je prethodno trebalo popraviti.

 

Protiv ove presude žalbu je uložila i tuženica, ne navodeći u žalbi iz kojih se zakonskih žalbenih razloga žali, a u sadržaju žalbe navodi da je presuda neutemeljena i neosnovana i predlaže da se presuda poništi.

 

                            Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

                            Žalbe nisu osnovane.

 

Ovaj drugostupanjski sud ispitao je pobijanu presudu u smislu žalbenih navoda, te u smislu članka 365. stavka 2. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11 25/13; 28/13, 89/14; dalje: ZPP), te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka u smislu članka 354. stavka 2. ZPP-a, nije našao da bi sud prvog stupnja donošenjem pobijane presude počinio neku od bitnih povreda postupka, niti je pogrešno primijenio materijalno pravo.

 

U razlozima presude prvostupanjski sud dao je za svoj pravni stav jasno obrazloženje, tako da presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla preispitati, niti je u bilo čemu nerazumljiva ili ima proturječja između izreke i razloga presude.

 

Iz dokumentacije u spisu utvrđeno je:

 

-         da je tuženica bila korisnik  auto-kredita  osiguranika tužitelja R. A. d.d., Z., br. 918-50-2413530 od dana 22. srpnja 2004. godine u kunskoj protuvrijednosti  iznosa  od 11.487,98 € prema srednjem tečaju  kreditora  važećem  na dan  korištenja;

-         da tuženica nije uredno otplaćivala kredit, a da je tužitelj kao osiguratelj, temeljem Ugovora o osiguranju br. 53-232110-008470 zaključenog sa R. A. d.d., Z., dao pokriće za rizik neisplate.

-         da je tužitelj isplatom, a temeljem subrogacije prava, prema članku 90. Zakona o  obveznim odnosima, stekao pravo regresa prema tuženici za iznos od 74.678,01 kuna;

-         da je tuženica nakon stupanja tužitelja u zakonsku cesiju platila iznos od 10.542,00 kune, tako da je preostao dug od ukupno 64.136,01 kuna;

-         da je vozilo oduzeto tuženici i prodano za rezervne dijelove za iznos od 7.542,00 kune.

 

Ostalo je sporno na koji je način vozilo prodano, odnosno je li vozilo prodano sukladno odredbama Ovršnog zakona i treba li tužitelju priznati prodajnu cijenu vozila za rezervne dijelove, ili procijenjenu vrijednosti vozila u trenutku kada je oduzeto tuženici, jer nije sporno da je ugovorom o kreditu radi osiguranja naplate ugovorena fiducija na vozilu i da je davatelj kredita postao prethodni vlasnik vozila.

 

Kako je obveza tužitelja bila dostaviti sve podatke o tome kako je tekla prodaja vozila, posebno radi provjere da li su poštivane odredbe Ovršnog zakona, a tužitelj u tom pravcu nije dostavio potrebnu dokumentaciju, pravilno je prvostupanjski sud proveo vještačenje radi utvrđenja vrijednosti vozila u vrijeme kada je vozilo oduzeto tuženici.

 

Prometni vještak D. K. u svom nalazu i mišljenju utvrdio je tržišnu vrijednost neoštećenog osobnog automobila, na iznos od 27.484,28 kuna.

 

Kako zapisnik o preuzimanju vozila nije priložen spisu, a uočena su određena oštećenja koja je trebalo popraviti da bi se vozilo dovelo u prosječno stanje, vještak je umanjio vrijednost vozila za iznos potreban za popravak da bi se vozilo dovelo u neoštećeno stanje, te je utvrdio stvarnu vrijednost osobnog automobila "Hyundai Accent 1,3" (1341ccm/63 Kw/5v, god. proizvodnje 2004.) prema stanju na dan 21. ožujka 2008., u iznosu od 25.772,61 kune.

 

Dovođenje u pitanje takav nalaz vještaka od strane tužitelja, bez dostavljanja dokumentacije o preuzimanju vozila, bez dokumentacije o stanju vozila prilikom preuzimanja i podataka o načinu prodaje tog vozila, čine prigovor paušalnim, a bez dokumentacije iz koje bi se provjerilo postupanje sa stvari na kojoj je zasnovano fiducijalno vlasništvo, rizik utvrđivanja vrijednosti stvari prelazi na kreditora, odnosno na onoga koji je sa stvari raspolagao.

 

Zbog iznesenog, drugostupanjski sud smatra da je pravilno prvostupanjski sud prihvatio nalaz vještaka D. K. i na njemu temeljio svoju presudu.

 

Pravni okvir ovoga spora pravilno je postavljen.

 

Prednik tužitelja R. A. d.d. izjavio je da ustupa tužitelju sva prava koja proizlaze iz solemnizirane privatne isprave broj OU-760/04 od 23. srpnja 2004., a koja predstavlja ugovor o kreditu broj 918-50-2413530 zaključen između kreditora i korisnika kredita A. P., između ostalog i pravo na prijenos tražbine i svih sporednih prava, kao i  fiducijarno vlasništvo na vozilu, koji je nakon isplate 74.678,01 kuna stupio u zakonsku cesiju potraživanja i sukladno odredbi članka 84. stavka 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine"  broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje: ZOO) prema tuženici ima sva prava koja je ustupitelj imao prema tuženici kao dužniku.

 

S druge strane, tuženica kao dužnik prema tužitelju može isticati i one prigovore koje je imala prema ustupitelju do trenutka kada je saznala za ustupanje.

 

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, ukupan dug tuženice prema tužitelju iznosio je 74.678,01 kuna, i kada se taj dug umanji za iznos od 10.542,00 kune, koji je tuženica uplatila nakon što je tužitelj stupio u zakonsku cesiju, te za iznos od 25.772,61 kune, koliko je procijenjena vrijednost vozila, preostaje ukupan dug tuženice od 36.314,61 kuna, koji je tuženica dužna isplatiti sukladno članku 90. ZOO-a, sa zateznom kamatom koja je bila propisana Zakonom o kamatama (NN 94/04 i 35/05), Uredbi o visini stope zatezne kamate (NN 20/04)  i članku 29. stavku 2. ZOO.

 

Nije osnovana žalba ni glede odluke o troškovima parničnog  postupka, koju je prvostupanjski sud donio primjenom članka 155. i 154. stavka 2. ZPP-a.

 

U razlozima prvostupanjske presude jasno su navedene vrijednosti spora, kao i radnje u postupku za koje su troškovi postupka obračunati.

 

Tužitelj je uspio sa oko 60% od postavljenog tužbenog zahtjeva, a kako su mu priznati troškovi zastupanja po punomoćniku u iznosu od 10.000,00 kuna i izdatci radi plaćanja sudskih pristojbi u iznosu od 1.980,00 kuna (tužba i presuda) i troška za vještaka u iznosu od 1.750,00 kuna, ili sveukupno 13.730,00 kuna, dosuđeno mu je 60% tog iznosa ili 8.238,00 kuna.

 

Zbog svega iznesenog, temeljem članka 368. stavka 1. ZPP-a, odbijene su žalbe tužitelja i tuženice, a prvostupanjska presuda potvrđena je u cijelosti.

 

U Požegi 11. siječnja 2018.