Broj: Gž-365/2017

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, po sutkinji toga suda Nataši Babić, u pravnoj stvari tužiteljice L. D. OIB:... iz B., zastupane po odvjetnicima ZOU K. T. i I. S. iz S., protiv tuženika R. M. OIB:... iz B., zastupanog po odvjetnicima iz ZOU T. V. i N. R. iz V., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Virovitici, poslovni broj 10 Pn-62/2015-23 od 23. veljače 2017., 17.siječnja 2018.,

p r e s u d i o   j e

Odbija se žalba tuženika, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Virovitici, poslovni broj 10 Pn-62/2015-23 od 23. veljače 2017. 

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da tužiteljici naknadi štetu isplatom iznosa od 7.100,00 kuna, sa zakonskom zateznom kamatom na iznos od 6.200,00 kuna od 21. svibnja 2015. a na iznos od 900,00 kuna od 23. veljače 2017. do isplate dok je u preostalom dijelu do zatraženog iznosa od 12.000,00 kuna tužbeni zahtjev tužiteljice odbijen. Naloženo je tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak od 3.471,25 kuna.

Protiv navedene prvostupanjske presude tuženik je podnio pravovremenu žalbu iz svih žalbenih razloga. Smatra da je počinjena bitna povreda postupka jer presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Ističe da je u toku postupka osporio pasivnu legitimaciju te odgovornost za nastalu štetu te dinamiku događaja kao i visinu štete. Iz navedenog razloga je teret dokazivanja bio na tužiteljici, a tužiteljica navedeno nije dokazala. Tužiteljica prije svega nije dokazala da je pas koji ju je ugrizao vlasništvo tuženika. Nije sporno da tuženik živi u kući sa svojim roditeljima i zaručnicom, međutim postoji obveza čipiranja pasa, te je moguće nedvojbeno utvrditi tko je vlasnik psa. Tužiteljica nije predložila pribavu navedenog podatka već je tu činjenicu sud utvrdio na temelju iskaza svjedoka D. R. koji je naveo da je uvjeren da se radi o psu u vlasništvu tuženika jer se pas nalazio u kući i u okućnici kuće u kojoj tuženik živi, međutim ta kuća nije vlasništvo tuženika već njegovih roditelja s kojima isti živi u zajedničkom domaćinstvu pa je moguće da je pas vlasništvo njegovih roditelja. Svjedokinja Č. M. je navela da je pas njihov što bi proizlazilo da pas nije samo vlasništvo tuženika u kojem slučaju je djelomično promašena pasivna legitimacija. Nadalje žalitelj navodi da je tužiteljica sama dala podatke o vlasniku psa pri Zavodu za javno zdravstvo bez da je tuženik, koji ju je tamo vodio i bio prisutan, imao saznanje da je upravo njega imenovala vlasnikom. Nadalje prvostupanjski sud je naveo da nije povjerovao iskazima svjedoka Č. S. i M. te R. M. obzirom na njihov odnos sa tuženikom, međutim postavlja se pitanje zašto je uopće sud provodio dokaz njihovim saslušanjem ako im nije poklonio vjeru samom činjenicom srodstva za koje je znao i prilikom određivanja tog dokaza. Nepravilan je zaključak o nepostojanju odgovornosti tužiteljice za nastalu štetu. Naime ona je mijenjala historijat tužbe u pogledu mjesta štetnog događaja, a i sama tužiteljica je navela da je mahala rukama i šibom prema psu, pa ako to nije doprinos nastanku štetnog događaja postavlja se pitanje što bi predstavljalo doprinos. Osporava se i dosuđena naknada materijalne štete od 900,00 kuna koja nije dokazana jer tužiteljica nije dokazala da je imala trošak u toj visini za odlazak na liječenje, niti je dokazala tko ju je vozio na liječenje, niti o tome dostavila račune. Tužiteljica ne vozi automobil, pa je za pretpostaviti da ju je netko drugi vozio, a ukoliko toj osobi vožnje nisu plaćene, tužiteljica nema pravo potraživati naknadu štete koja joj nije nastala. Također je tuženik zatražio da se pribavi podatak HZZO-a da li je tužiteljici nešto plaćeno na ime putnih troškova, a o navedenom dokaznom prijedlogu sud je propustio odlučiti. Dakle, pogrešno je utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo, pa ni odluka o troškovima nije zakonita jer isti nije odmjeren sukladno važećoj tarifi zbog čega je žalbeni prijedlog da se pobijana presuda preinači u smislu žalbenih navoda odnosno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Sa žalbom tuženika postupljeno je po čl. 359. Zakona o parničnom postupku.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Žalba tuženika nije osnovana.

Prvostupanjski sud je obvezao tuženika da tužiteljici naknadi štetu u iznosu od 7.100,00 kuna sa utvrđenjem da je šteta u navedenom iznosu (imovinska i neimovinska) tužiteljici nastala uslijed ugriza psa tuženika.

Tuženik u žalbi osporava svoju pasivnu legitimaciju, ističe doprinos same tužiteljice štetnom događaju te osporava naknadu materijalne štete na ime troškova prijevoza tužiteljice u iznosu od 900,00 kuna. Navedeni žalbeni navodi nisu osnovani.

U svezi sa prigovorom promašene pasivne legitimacije prvostupanjski sud je utvrdio da je tuženik vlasnik psa koji se smatra opasnom stvari pa kao vlasnik odgovara za štetu koja je od opasne stvari nastala po čl. 1064. Zakona o obveznim odnosima. Da je tuženik pasivno legitimiran, odnosno vlasnik psa, prvostupanjski sud je utvrdio iz nalaza antirabične zaštite od 3. veljače 2015. Zavoda za javno zdravstvo S. R., V. – p. županije, djelatnosti za epidemiologiju u kojem je navedeno da je pas vlasništvo tuženika, a to potvrđuje i svjedok R. D. koji je naveo da je uvjeren da se radi o psu u vlasništvu tuženika. Nadalje Č. M. u svom iskazu je navela da je tužiteljicu ugrizao njihov pas, misleći na tuženika  i sebe (a radi se o zaručnici tuženika) da bi se potom ispravila te rekla da pas pripada svekru i svekrvi. Pravilno je prvostupanjski sud na temelju iskaza navedenih svjedoka i na temelju nalaza Zavoda za javno zdravstvo S. R., utvrdio da je pas vlasništvo tuženika. Uostalom tuženik je na pripremnom ročištu paušalno istakao prigovor promašene pasivne legitimacije koji tijekom postupka ničime nije dokazao a navedeno je upravo tuženik mogao dokazati ispravom koju tuženik posjeduje, a radi se o knjižici cijepljenja psa. Predmetni pas je nesporno bio uredno cijepljen o čemu vlasnici posjeduju knjižice gdje su evidentirana cijepljenja i u kojima je navedeno tko je vlasnik psa. Radi se o ispravi koju posjeduje tuženik (ili njegovi roditelji) pa je isti u prilog svog prigovora promašene pasivne legitimacije mogao dati sudu na uvid knjižicu cijepljenja psa iz koje bi se utvrdila osnovanost tog prigovora.  Tužiteljica tu ispravu ne posjeduje pa prema tome i prigovor promašene pasivne legitimacije ovaj sud ne prihvaća, već nalazi utvrđenim na temelju iskaza svjedoka i nalaza antirabične zaštite da je vlasnik predmetnog psa upravo tuženik.

Nadalje, žalitelj u žalbi ističe da je postojao doprinos same tužiteljice štetnom događaju u smislu čl.1067.st.3. Zakona o obveznim odnosima jer da je tužiteljica mahala rukama i štapom prema psu, međutim ovaj sud to nikako ne nalazi doprinosom jer se radi o spontanoj obrani od pretpostavljene opasnosti.

Visinu neimovinske štete žalitelj u žalbi ne osporava, a ista je pravilno dosuđena po čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima, 3.700,00 kuna za fizičke bolove i 2.500,00 kuna za strah. Žalitelj osporava naknadu imovinske štete od 900,00 kuna koja se odnosi na troškove prijevoza tužiteljice liječniku. Točno je da tužiteljica nije dostavila račune o eventualnom trošku prijevoza, međutim iz podataka u spisu proizlazi da je tužiteljica imala te troškove jer je odlazila u V. bolnicu u 11 navrata, te na fizikalnu terapiju koju je ordinirao liječnik 21 dan, pa s obzirom na udaljenost prebivališta tužiteljice, B., od grada V. i troškove goriva sud je tužiteljici pravilno po tom osnovu dosudio iznos od 900,00 kuna. Naime, po čl. 223.st.1. Zakona o parničnom postupku, ako sud utvrdi da stranci pripada pravo na, između ostalog, naknadu štete, ali bi se visina svote mogla utvrditi samo s nesrazmjernim teškoćama, o tome sud može odlučiti prema slobodnoj ocjeni.

Nadalje, suprotno žalbenim navodima prvostupanjski sud je dopisom od 1. listopada 2015. (list 24 spisa) zatražio podatak od HZZO-a Područna služba u V., da li je na ime putnih troškova išta isplaćeno tužiteljici, te je HZZO svojim dopisom od 15. listopada 2015. (list 25 spisa) izvijestilo sud da tužiteljici u razdoblju od 2. veljače do 20. svibnja 2015. nije isplaćena nikakva naknada na ime putnih troškova radi korištenja zdravstvene zaštite. Nije osnovan ni žalbeni navod da tužiteljica nije dostavila podatke o kilometraži između njenog prebivališta i bolnice jer se radi o javnom podatku koji je prvostupanjski sud  utvrdio na temelju podataka HAK-a.

I odluka o parničnom trošku je pravilna i zakonita s obzirom na djelomični uspjeh stranaka u sporu, te je trošak određen temeljem čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku. Kako je tužiteljica u sporu uspjela sa 59% i srazmjerno takvom postotku odmjeren joj je parnični trošak.

Slijedom navedenog, kako je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i na isto pravilno primijenio materijalno pravo, bez da je počinio i jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka i to niti onu na koju se ukazuje žalbenim navodima, iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, a niti su počinjene druge povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl.365.st.2. ZPP-a, to je žalba tuženika odbijena kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda temeljem čl. 368. st. 1. istog zakona.

Pula-Pola, 17.siječanj 2018.