Broj: Gž-4313/14

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sucu toga suda Ines Smoljan, sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, Građansko-upravni odjel, protiv tuženika A. P. iz S., Ivana …, kojeg zastupaju punomoćnici J. K. i D. K., odvjetnici u O. društvu K. i partneri j.t.d., Z., …, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4849/11-31 od 27. ožujka 2014., 23. siječnja 2018.

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4849/11-31 od 27. ožujka 2014. i sudi:

 

1. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

''Nalaže se tuženiku A. P. isplatiti tužiteljici Republici Hrvatskoj iznos od 28.182,49 kn sa zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose kako slijedi:

- na iznos od 1.200,00 kn počevši od 23. siječnja 1999. do isplate,

- na iznos od 4.206,25 kn počevši od 3. travnja 1999. do isplate,

- na iznos od 4.206,25 kn počevši od 1. listopada 1999. do isplate,

- na iznos od 2.025,00 kn počevši od 30. prosinca 1999. do isplate,

- na iznos od 1.012,50 kn počevši od 3. ožujka 2000. do isplate,

- na iznos od 1.012,50 kn počevši od 6. lipnja 2000. do isplate,

- na iznos od 3.037,50 kn počevši od 22. srpnja 2000. do isplate,

- na iznos od 1.012,50 kn počevši od 7. rujna 2000. do isplate,

- na iznos od 2.617,50 kn počevši od 30. prosinca 2000. do isplate,

- na iznos od 2.617,50 kn počevši od 27. ožujka 2001. do isplate,

- na iznos od 5.235,00 kn počevši od 21. prosinca 2001. do isplate,

sve po stopi iz čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, kao i troškove parničnog postupka sa zateznim kamatama po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena počevši od dana donošenja prvostupanjske odluke do isplate, u roku od 15 dana.''

2. Nalaže se tužiteljici Republici Hrvatskoj naknaditi tuženiku A. P. troškove parničnog postupka u iznosu od 7.500,00 kn, u roku od 15 dana.

 

II. Nalaže se tužiteljici Republici Hrvatskoj naknaditi tuženiku A. P. troškove sastava žalbe u iznosu od 1.562,50 kn, u roku od 15 dana.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja u toč. I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 28.182,49 kn s pripadajućim zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose i od datuma pobliže naznačenih u izreci navedene presude, kao troškove parničnog postupka u iznosu od 10.000,00 kn sa zateznim kamatama koje teku počevši od 27. ožujka 2014. do isplate. U toč. II. izreke odbijen je u cijelosti zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka.

 

              Protiv navedene presude žali se tuženik zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači ili da se ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje. Potražuje naknadu troškova za sastav žalbe i sudsku pristojbu (po odluci suda).

 

              Žalba je osnovana.

 

Predmet spora u ovom postupku je zahtjev tužiteljice radi povrata iznosa od 28.182,49 kn na ime plaćene školarine za tuženika zajedno sa zateznim kamatama budući da tužiteljica tvrdi da je do raskida ugovora o školovanju došlo zbog skrivljenog ponašanja tuženika.

 

Među strankama je sporno da li se u konkretnom slučaju tuženik oslobađa obveze naknade štete u smislu čl. 8. ugovora o školovanju iz razloga što je do prekida studija tuženika došlo iz objektivnih razloga, dakle bez krivnje tuženika.

 

Sud prvog stupnja je na temelju provedenih dokaza zaključio da su stranke bile u ugovornom odnosu na temelju sklopljenog ugovora o školovanju uz rad na sveučilišnom diplomskom studiju na Strojarskom fakultetu S. B. od 27. siječnja 1999., da je na temelju tog ugovora tužiteljica ispunila svoju obvezu u smislu čl. 9., 10. i 342. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' br. 35/05 i 41/08, u daljnjem tekstu: ZOO) na način da je isplatila ugovoreni iznos školarine na Strojarskom fakultetu u S. B., da tuženik nije ispunio svoju obvezu da uz rad završi spomenuti studij i tužiteljici u smislu čl. 3. priloži dokaz o položenim ispitima i postignutom uspjehu, odnosno o upisu naredne godine studija, da je iz opisanog razloga došlo do raskida predmetnog ugovora između stranaka 8. svibnja 2007. po zamolbi tuženika, a da tuženik nije dokazao kako su objektivni razlozi prekida studija (odlazak u invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad uzrokovane ozljedom na radu ili profesionalnom bolešću u smislu čl. 6a Zakona o pravima iz mirovinskog osiguranja djelatnih vojnih osoba, policijskih službenika i ovlaštenih službenih osoba) postojali i pravomoćno utvrđeni po ovlaštenim povjerenstvima MORH-a prije raskida ugovora. Slijedom navedenog, sud prvog stupnja obvezao je tuženika da u skladu sa čl. 3. ugovora o školovanju u vezi sa čl. 9., 10. i 342. ZOO-a tužiteljici isplati iznos od 28.182,49 kn na ime isplaćene školarine.

 

U žalbi tuženik ističe da je pobijana presuda nezakonita i temelji se na nepravilnim zaključcima suda prvog stupnja jer činjenice koje postoje u korist tuženika nisu uopće cijenjene ili nisu cijenjene na odgovarajući način. Iz sadržaja tuženikove zamolbe za raskid ugovora o školovanju razvidno je da je tuženik podnio tu zamolbu radi podnošenja zahtjeva za mirovinu po čl. 6a Zakona o pravima iz mirovinskog osiguranja djelatnih vojnih osoba, policijskih službenika i ovlaštenih službenih osoba. Također, po mišljenju tuženika sud prvog stupnja nije pravilno cijenio činjenicu da je tuženik taj koji je podnio tužiteljici zamolbu za raskid ugovora o školovanju i da tužiteljica nije samoinicijativno raskinula ugovor o školovanju, što nedvosmisleno upućuje na zaključak da je tuženik u svom postupanju i redoslijedu poduzimanja radnji bio instruiran od strane personalne službe MORH-a, a što je i sam tuženik potvrdio u svom iskazu. Da je tome tako, potvrdio je, osim tuženika, i svjedok M. H. koji je u relevantno vrijeme radio u personalnoj službi MORH-a, a koji je u svom iskazu 11. veljače 2014. potvrdio kako je upravo on upućivao kolege iz MORH-a na podnošenje zamolbi za raskid ugovora o školovanju. Međutim, njegov iskaz sud prvog stupnja nije uopće cijenio uz obrazloženje da je svjedok iskazivao o vlastitom slučaju školovanja. Nadalje, tuženik smatra da zaključak suda prvog stupnja da u trenutku podnošenja zamolbe za raskid ugovora o školovanju tuženik nije mogao znati da li će mu biti odobrena invalidska mirovina je nelogičan i netočan. Bez obzira na to što su tuženiku profesionalna nesposobnost za rad te pravo na invalidsku mirovinu priznati odlukama koje su donesene tek nakon podnošenja zamolbe za raskid ugovora o školovanju, kod tuženika su već u vrijeme podnošenja navedene zamolbe postojali razlozi/uvjeti za priznavanje prava na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti uslijed nemogućnosti daljnjeg profesionalnog napredovanja o čemu je upoznat i upućen od strane personalne službe MORH-a. Što je najvažnije, tuženik je istaknuo da nije kriv za raskid ugovora o školovanju. S obzirom da je tužiteljica ugovor o školovanju raskinula 8. svibnja 2007., a MORH je odluku o prestanku djelatne vojne službe na temelju utvrđene nemogućnosti daljnjeg profesionalnog razvoja donio 20. lipnja 2007., ugovor o školovanju bi prestao za nešto više od mjesec dana nakon što je raskinut pa je stoga, po mišljenju tuženika, tužbeni zahtjev tužiteljice neosnovan jer bi ''šteta'' tužiteljici neovisno o raskidu ugovora o školovanju nastala. Također, tuženik osporava i visinu dosuđenog iznosa.

 

Osnovan je žalbeni navod tuženika da je sud prvog stupnja iz činjenica što ih je utvrdio izveo nepravilan zaključak o postojanju drugih činjenica, a na tim je činjenicama utemeljena presuda.

 

Iz provedenih dokaza proizlazi sljedeće:

- da je odredbom čl. 8. ugovora o školovanju uz rad na sveučilišnom dodiplomskom studiju na Strojarskom fakultetu S. B. (u daljnjem tekstu: ugovor o školovanju) od 27. siječnja 1999. ugovoreno da se djelatnik (u ovom predmetu tuženik) obvezuje da će u slučaju prekida školovanja ili prestanka radnog odnosa, ako je do toga došlo njegovom krivnjom (iz subjektivnih razloga) te u slučaju iz čl. 9. istog ugovora (U slučaju da djelatnik u pojedinom semestru odnosno školskoj godini ne postigne zadovoljavajući uspjeh na učilištu MORH može raskinuti ugovor.), nadoknaditi troškove iz čl. 10., kao i troškove plaćenog dopusta iz čl. 4. i troškove iz čl. 5. istog ugovora, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana kada je MORH platio pojedine troškove;

- da je u svojoj zamolbi od 5. veljače 2007. tuženik zamolio MORH da mu omogući raskid ugovora o školovanju radi podnošenja zahtjeva za mirovinu po čl. 6a Zakona o pravima iz mirovinskog osiguranja djelatnih vojnih osoba, policijskih službenika i ovlaštenih službenih osoba;

- da je dopisom od 8. svibnja 2007. tužiteljica obavijestila tuženika da je na temelju osobne zamolbe tuženika, a s obzirom da nije ispunio uvjete iz čl. 3. ugovora o školovanju, MORH na temelju čl. 7. i 8. raskinuo navedeni ugovor;

- da je 20. lipnja 2007. MORH u odnosu na tuženika donio odluku o prestanku djelatne vojne službe kojom je određeno da na temelju utvrđene nemogućnosti daljnjeg profesionalnog razvoja prestaje djelatna vojna služba s pravom na invalidsku mirovinu s danom 30. lipnja 2007.;

- da iz iskaza tuženika proizlazi da je personalna služba MORH-a 2007. utvrdila kako je profesionalno nesposoban za rad s pravom umirovljenja, a da bi se umirovio, morao je raskinuti ugovor o školovanju s MORH-om budući da je morao raditi da bi studirao uz potporu MORH-a te da je po naputku MORH-a morao podnijeti zahtjev za raskid ugovora jer mu je utvrđena profesionalna nesposobnost za rad.

 

Pogrešno je utvrđenje suda prvog stupnja da tuženik nije dokazao kako su objektivni razlozi prekida studija (odlazak u invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad uzrokovane ozljedom na radu ili profesionalnom bolešću u smislu čl. 6a Zakona o pravima iz mirovinskog osiguranja djelatnih vojnih osoba, policijskih službenika i ovlaštenih službenih osoba) postojali prije raskida ugovora o školovanju od strane tužiteljice.

 

Odredbom čl. 18. st. 1. Pravilnika o standardima profesionalnog razvoja i postupku utvrđivanja nemogućnosti daljnjega profesionalnog razvoja časnika (''Narodne novine'' br. 98/04) propisano je da je Uprava za ljudske resurse Ministarstva obrane obvezna jednom godišnje izvršiti raščlambu udovoljavanja standardima profesionalnog razvoja za sve djelatne časnike te za časnike koji ne udovoljavaju standardima profesionalnog razvoja pokrenuti postupak utvrđivanja mogućnosti odnosno nemogućnosti daljnjeg profesionalnog razvoja, dok je odredbom čl. 18. st. 3. istog Pravilnika propisano de se zaključak o nemogućnosti daljnjega profesionalnog razvoja u pravilu osobno uručuje časniku na kojeg se odnosi te se tom prilikom časnik upoznaje s mogućnostima daljnjega zadržavanja u službi odnosno mogućnostima korištenja programa tranzicije.

 

Polazeći od toga da je Uprava za ljudske resurse MORH-a obvezna jednom godišnje izvršiti raščlambu udovoljavanja standardima profesionalnog razvoja za sve djelatne časnike te za časnike koji ne udovoljavaju standardima profesionalnog razvoja pokrenuti postupak utvrđivanja mogućnosti odnosno nemogućnosti daljnjeg profesionalnog razvoja, da se potom za časnika za kojeg se utvrdi nemogućnost daljnjega profesionalnog razvoja donosi zaključak o nemogućnosti daljnjeg profesionalnog razvoja, a da nakon toga MORH donosi odluku o prestanku djelatne vojne službe, za pretpostaviti je da se radi o kompleksnoj proceduri jer obuhvaća sve djelatne časnike pa zasigurno traje duže razdoblje, a u svakom slučaju duže od 43 dana, a koliko vremena je prošlo od 8. svibnja 2007. (kada je tužiteljica raskinula ugovor o školovanju na temelju osobne zamolbe tuženika) do 20. lipnja 2007. (kada je MORH u odnosu na tuženika donio odluku o prestanku djelatne vojne službe zbog utvrđene nemogućnosti daljnjeg profesionalnog razvoja). Imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da se sam tuženik u svojoj zamolbi za raskid ugovora o školovanju već 5. veljače 2007. pozvao na podnošenje zahtjeva za mirovinu po čl. 6a Zakona o pravima iz mirovinskog osiguranja djelatnih vojnih osoba, policijskih službenika i ovlaštenih službenih osoba kao razlog za raskid ugovora, ovaj sud ne može prihvatiti zaključak suda prvog stupnja kako tuženik nije dokazao da su objektivni razlozi prekida studija (odlazak u invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad uzrokovane ozljedom na radu ili profesionalnom bolešću u smislu čl. 6a Zakona o pravima iz mirovinskog osiguranja djelatnih vojnih osoba, policijskih službenika i ovlaštenih službenih osoba) postojali prije raskida ugovora.

 

Uzimajući u obzir sve navedeno, ovaj sud drugog stupnja ocijenio je da je tuženik u dovoljnoj mjeri dokazao da je školovanje prekinuo iz objektivnih razloga (nemogućnost daljnjeg profesionalnog razvoja zbog čega je tuženiku prestala djelatna vojna služba s pravom na invalidsku mirovinu) koji su postojali u trenutku kada je podnio zamolbu za raskid ugovora, slijedom čega ne postoji njegova obveza da tužiteljici nadoknadi troškove plaćene školarine. Stoga je tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti neosnovan.

 

Radi navedenog, žalba tuženika je osnovana pa je na temelju odredbe čl. 373. toč. 2. ZPP-a valjalo preinačiti pobijanu presudu suda prvog stupnja i u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice.

 

S obzirom da je pobijana presuda preinačena u pogledu odluke o glavnoj stvari, na temelju odredbe čl. 166. st. 2. ZPP-a valjalo je odlučiti o troškovima cijelog postupka.

 

Kako je tuženik u cijelosti uspio u sporu, odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

 

Tuženiku su dosuđeni zatraženi troškovi parničnog postupka koji se odnose na troškove zastupanja po punomoćniku odvjetniku, odmjerenih prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 142/12, u daljnjem tekstu: OT), a koji se odnose na troškove sastava podneska od 15. listopada 2012. u iznosu od 100 bodova (Tbr. 8/1 OT) i troškove zastupanja na ročištima 17. veljače 2012., 14. studenog 2012., 19. travnja 2013., 20. studenog 2013. i 11. veljače 2014. za svako u iznosu od 100 bodova (Tbr. 9/1 OT). Priznati troškovi uvećani su za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 42 OT), što prema vrijednosti boda od 10,00 kn (Tbr. 50 OT) iznosi ukupno 7.500,00 kn. Tuženiku nije priznat trošak sastava podneska od 16. veljače 2012. jer je isti po ocjeni ovog suda bio nepotreban za vođenje parnice. Ovo iz razloga što je navode iz tog podneska punomoćnik tuženika mogao usmeno iznijeti na ročištu održanom 17. veljače 2012. na kojemu je predao taj podnesak. Također, nije mu priznat trošak sudskih pristojbi budući da takvih troškova nije niti imao jer je raspravnim rješenjem suda prvog stupnja od 17. veljače 2012. oslobođen od plaćanja pristojbi u ovom postupku. Slijedom navedenog, tuženiku je dosuđena naknada troškova parničnog postupka u ukupnom iznosu od 7.500,00 kn.

 

Budući da je u cijelosti izgubila parnicu, tužiteljica nema pravo na naknadu troškova parničnog postupka.

 

S obzirom da je tuženik u cijelosti uspio sa žalbom, priznata mu je naknada troškova za sastavljanje žalbe u iznosu od 100 bodova uvećano za 25% prema Tbr. 10/1 OT, što pomnoženo s vrijednošću boda od 10,00 kn i uvećano za PDV po stopi od 25% iznosi 1.562,50 kn.

 

U Zagrebu 23. siječnja 2018.