Broj: Gž-283/17

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca Igora Delina, predsjednika vijeća, sutkinje Franke Zenić, izvjestiteljice i članice vijeća, te suca Željka Đerđa, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. B. iz P., OIB: …, zastupanog po punomoćniku Z. C., odvjetniku iz Z., , protiv tuženice Đ. B. iz V. G., OIB: …, zastupane po punomoćniku D. S., odvjetniku iz V. G., radi naknade štete, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženice protiv presude Općinskog suda u Velikoj Gorici, broj P-255/12 od 26. siječnja 2017., u sjednici vijeća održanoj dana 26. siječnja 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

 

1. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici, broj P-255/12 od 26. siječnja 2017. u toč. I. izreke i sudi:

 

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja Stjepana Busije, koji glasi:

 

I. Nalaže se tuženici Đ. B. iz V. G., OIB: ….isplatiti tužitelju S. B. iz P., OIB: …, na ime naknade štete iznos od 27.718,97 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 20. siječnja 2009. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope H. narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

 

2. Odbija se žalba tužitelja S. B. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici, broj P-255/12 od 26. siječnja 2017. u toč. II. i IV. izreke.

 

3. Preinačuje se ista prvostupanjska presuda u toč. III. izreke i nalaže tužitelju S. B. naknaditi tuženici Đ. B. daljnji trošak postupka u visini od 3.710,00 kuna u roku od 15 dana.

 

Obrazloženje

 

              Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

„I. Nalaže se tuženoj Đ. B. iz V. G., OIB … isplatiti tužitelju S. B. iz P., OIB … na ime naknade štete iznos od 27.718,97 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 20. siječnja 2009. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope H. narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

 

II. Odbija se tužitelj sa dijelom tužbenog zahtjeva kojim potražuje isplatu zateznih kamata na dosuđeni iznos od 28. kolovoza 2008. do 19. siječnja 2009. kao neosnovan.

 

III. Nalaže se tuženoj naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 11.750,00 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

 

IV. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženoj troškove parničnog postupka u iznosu od 12.040,00 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.“

 

Protiv citirane presude u odnosu na toč. II. i IV. izreke žalbu je izjavio tužitelj pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, te predložio da se žalba uvaži i preinakom prvostupanjske presude u pobijanom dijelu prihvati njegov zahtjev za naknadom troškova postupka u cijelosti. U žalbi ističe da je presuda u pobijanom dijelu donesena uz apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - dalje ZPP) jer nema razloga o odlučnim činjenicama i ne može se ispitati. U konkretnom slučaju sud prvog stupnja je prihvatio u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja radi naknade štete u visini od 27.718,97 kuna sukladno čl. 154. st. 2. ZPP, te pravilno obrazlaže da se troškovi postupka odmjeravaju razmjerno uspjehu u odnosu na vrijednost predmeta spora koja je vrijedila u trenutku zaključenja glavne rasprave, pa stoga tužitelj ima pravo na naknadu parničnog troška u ukupnom iznosu od 43.045,00 kuna. Nadalje, sud prvog stupnja ističe da je tužitelj uskladio tužbeni zahtjev sa nalazom i mišljenjem vještaka pa je do tog trenutka uspio u parnici sa 14%, a tuženica 86%. Smatra da je takav zaključak pogrešan jer je tužitelj doista prvotno postavio tužbeni zahtjev u visini od 196.000,00 kuna koji iznos je u skladu sa visinom nastale štete te O. kriterijima V. suda R. H.. U tom nalazu utvrđeno je da je tužitelju trajno smanjena životna sposobnost za 40%, da su bolovi jakog intenziteta trajali 6 dana, srednjeg intenziteta 20 dana i slabijeg 90 dana, dok je sekundarni strah jačeg intenziteta trajao 4 dana, srednjeg 14 dana, manji intenzivni strah 30 dana i kasniji povremeni strah kumulativno 3 mjeseca. Stoga bi tužitelju sukladno nalazu i mišljenju vještaka pripadala novčana naknada u visini od najmanje 103.150,00 kuna, a ne 27.718,97 kuna kako to pogrešno pokušava prikazati prvostupanjski sud. Dakle, tužitelj je precizirao tužbeni zahtjev ne sukladno nalazu i mišljenju vještaka, već sukladno visini naslijeđene imovine pok. V. C.. Ističe da u trenutku podnošenja tužbe nije mogao znati da će postupak preuzeti tuženica kao zakonska nasljednica ostavitelja, što posljedično znači da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da je tuženica u parnici uspjela sa 86%, budući da nije dokazala da je tužbeni zahtjev  neosnovan.

 

U odgovoru na žalbu tuženica je istakla neosnovanost žalbenih navoda i razloga, te predložila da se žalba tužitelja odbije kao neosnovana i preinači prvostupanjska presuda sukladno njezinim žalbenim navodima.

 

Protiv iste prvostupanjske presude žalbu je izjavila tuženica pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, te predložila da se žalba uvaži i preinakom prvostupanjske presude odbije tužbeni zahtjev tužitelja uz naknadu troškova postupka, podredno da se žalba uvaži, pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. U žalbi ističe da je presuda donesena uz apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer nema razloga o odlučnim činjenicama i ne može se ispitati. U odgovoru na tužbu da je isticala suodgovornost tužitelja, odnosno da je svojim postupcima doprinio štetnom događaju i nastaloj šteti, a što slijedi iz njegovog iskaza od 5. travnja 2015., u kojem navodi da je prednika tuženice poznavao od prije kao problematičnu osobu, kao i to da je bio u trenutku štetnog događaja u stanju paranoidne psihoze i pod utjecajem alkohola, što je sve bilo poznato tužitelju, koji se bez obzira na to, prema vlastitom iskazu verbalno, a potom i fizički sukobio sa pok. V. C.. Iz obrazloženja pobijane presude slijedi da je sud prvog stupnja prihvatio tužbeni zahtjev sukladno odredbama čl. 1060. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 33/05, 41/08, 63/08 i 125/11, dalje ZOO), ali je pri tome propustio navesti koje to okolnosti konkretnog slučaja opravdavaju primjenu ovog pravila. Također prigovara odluci o troškovima postupka.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Žalba tužitelja nije osnovana, dok je žalba tuženice osnovana.

 

Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju stranke ukazuju u žalbama, jer pobijana presuda ima razloga o odlučnim činjenicama i može se ispitati.

 

Prvostupanjski sud nadalje, nije počinio ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na postojanje kojih ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP.

 

              Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja da mu tuženica kao nasljednica pok. V. C. naknadi štetu budući je 9. ožujka 2008. zadobio teške tjelesne ozljede zbog prostrijelne rane lijevog toraksa i abdomena, a koje je prouzročio prednik tuženice kaznenim djelom ubojstva u pokušaju, protiv koga je vođen kazneni postupak pred Županijskim sudom u Velikoj Gorici pod brojem K-15/08 iz kojeg slijedi da je pok. V. C. počinio kazneno djelo ubojstva u pokušaju u neubrojivom stanju.

 

              Tužitelj je od prvotno označenog tuženika zatražio naknadu štete u visini od 190.000,00 kuna, a nakon što je tuženica preuzela postupak kao nasljednica pok. V. C. precizirao je tužbeni zahtjev na visinu od 27.718,97 kuna, koliko iznosi vrijednost naslijeđene imovine. 

 

Odlučujući o tužbenom zahtjevu tužitelja sud prvog stupnja je isti prihvatio jer je zaključio da su se u konkretnom slučaju ispunili uvjeti iz čl. 1060. st. 1. ZOO kojim je propisano da kada je štetu prouzročila osoba koja za nju nije bila odgovorna, a naknada se ne može dobiti od osobe koja je bila dužna voditi nadzor nad njom, sud može kada to pravičnost zahtijeva, a osobito s obzirom na materijalno stanje štetnika i oštećenika, osuditi štetnika da naknadi štetu potpuno ili djelomično.    

 

Dakle, sud prvog stupnja zaključuje da bez obzira na činjenicu što je prednik tuženice kazneno djelo počinio u neubrojivom stanju odnosno u stanju paranoidne psihoze da je tuženica dužna kao njegova nasljednica tužitelju naknaditi štetu u utuženom iznosu.

 

Međutim, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda sud prvog stupnja je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je o tužbenom zahtjevu tužitelja odlučio sukladno čl. 1060. ZOO, jer u konkretnom slučaju nisu dokazane pretpostavke iz te odredbe jer iz spisa predmeta ne slijedi da je prednik tuženice bio lišen poslovne sposobnosti odnosno bio pod skrbništvom, pa je trebao primijeniti odredbu čl. 1050. st. 1. ZOO kojom  je propisano da osoba koja zbog duševne bolesti ili zaostalog umnog razvoja ili kojih drugih razloga nije bila sposobna za rasuđivanje ne odgovora za štetu što je drugome prouzroči.

 

Naime, iz nalaza i mišljenja vještaka P. bolnice V., C. za forenzičku psihijatriju koji prileži spisu broj K-15/08 Županijskog suda u Velikoj Gorici, slijedi da se kod ispitanika mogla potvrditi ranije postavljena dijagnoza endogene psihoze, perzistentnog sumanutog poremećaja (Psycshosis paranoides)  koja se prema međunarodnoj klasifikaciji mentalnih poremećaja i poremećaja ponašanja šifrira kao F 22.0. Taj je poremećaj karakteriziran postojanjem jedne sumanute misli ili skupa sistematiziranih sumanutih ideja koje su trajne i koje dominiraju misaonim sklopom neke osobe i često su doživotne, odnosno tvrdokorne su i teško korigiraju. Kod ispitanika se radi o persekutornim idejama koje traju više godina i predstavljaju osnovnu misao kojom je preokupiran, sasvim nekritičan i bez uvida. Prve naznake paranoidne psihoze kod ispitanika se nalaze već tijekom njegovog boravka u N. u razdoblju između 1968. i 1970. kada je okolinu optuživao da ga pokušava otrovati, ugušiti plinom i sl. i osjećao da mu je život ugrožen. Iz istih je razloga 1992. nanio drugoj osobi tjelesne ozljede u vidu ubodnih rana zbog čega je vještačen u tom C.. Ocijenjeno je da se radi o osobi koja boluje od paranoidne psihoze, da je djelo psihopatološki motivirano zbog čega je bio neubrojiv. Zbog daljnje opasnosti za okolinu upućen je na mjeru obveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja gdje je proveo tri godine. Kod ispitanika se nalaze znakovi uznapredovalog organskog psihosindroma, odnosno organskih oštećenja psihičkih funkcija uzrokovanih organskim oštećenjima središnjeg živčanog sustava, odnosno mozga, koji je prouzročen višegodišnjim prekomjernim konzumiranjem alkohola i preboljenim moždanim udarom. S ispitanikom se teško uspostavlja i održava kontakt, a unatoč poteškoćama iz sadržaja koje producira može se zaključiti da je kod njega i dalje prisutna paranoidna simptomatika nesmanjenog intenziteta, primarno usmjerena prema oštećenicima. Dakle, u razdoblju počinjenja djela za koje je okrivljen nije uzimao antipsihotičnu terapiju, a ista je primijenjena prilikom hospitalizacije u zatvorskoj bolnici. S obzirom na specifičnu prirodu i intenzitet bolesti simptomanima i na ispitanikovu potpunu nekritičnost prema svim aspektima sudskog postupka zaključuju da je raspravno nesposoban, da nije u stanju odgovarati na postavljena pitanja niti dogovarati sa svojim braniteljem način obrane. Prema tome, da isti boluje od trajne duševne bolesti uz naznake uznapredovalog psihosindroma, da je opasan za okolinu te ga je potrebno liječiti prema čl. 44. Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama ("Narodne novine", broj 111/97, 27/98, 128/99, 79/02 i 76/14).         

 

Dakle, u postupku je nesporno utvrđeno da prednik tuženice nije odgovoran za kazneno djelo jer ga je počinio u stanju paranoidne psihoze odnosno u neubrojivom stanju zbog čega mu je izrečena mjera prisilnog smještaja u psihijatrijsku ustanovu prema odredbama Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama i to što posljedično znači da tuženica kao njegova nasljednica nije dužna tužitelju naknaditi štetu kao posljedicu počinjenja kaznenog djela.

 

Stoga je žalbu tuženice valjalo uvažiti i temeljem čl. 373. toč. 3. preinačiti prvostupanjsku presudu i odbiti tužbeni zahtjev  tužitelja u toč. I. izreke, a odbiti žalbu tužitelja i potvrditi prvostupanjsku presudu u toč. II. i IV. izreke, temeljem čl. 368. st. 1. ZPP.

 

Budući je preinačena prvostupanjska presuda, o troškovima postupka valjalo je odlučiti sukladno čl. 166. st. 2. ZPP i odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 69/93, 87/93, 16/94, 11/96, 91/04, 37/05 i 59/07 - dalje Tarife), te tuženici koja je zastupana po punomoćniku iz reda odvjetnika priznati za sastav odgovora na tužbu 250 bodova (Tbr. 8./1. Tarife); za ročišta održana 13. rujna 2012.; 10. rujna 2013.; 18. veljače 2014. i 13. svibnja 2014., po 125 bodova (Tbr. 9./2. Tarife), za ročište održano 16. rujna 2014., 250 bodova (Tbr. 9./1. Tarife); za ročišta održana 21. travnja 2015. i 7. srpnja 2015., po 50 bodova (Tbr. 9./2. Tarife); za ročišta održana 5. travnja 2016. i 4. prosinca 2016., po 100 bodova (Tbr. 9./1. Tarife); za obrazloženi podnesak od 23. svibnja 2012., 50 bodova (Tbr. 8./1. Tarife); za obrazloženi podnesak od 7. listopada 2016., 100 bodova (Tbr. 8./1. Tarife), uvećano za trošak žalbe od 125 bodova (Tbr. 10./1. Tarife) ili ukupno 15.750,00 kuna. Kako je sud prvog stupnja tuženici priznao parnični trošak u visini  od 12.040,00 kuna, to je istoj trebalo dosuditi i daljnji trošak od 3.710,00 kuna i preinačiti prvostupanjsku presudu u toč. III. izreke i odlučiti kao u toč. 3. izreke ove drugostupanjske presude.    

 

U Zadru, 26. siječnja 2018.