Broj: Gž-140/17

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Zadru, po sucu Željku Đerđu, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice S.Ž.-B. iz M., V…, OIB: …, koju zastupa punomoćnik H.K., odvjetnik u D., protiv tuženice R.H., OIB: … koju zastupa O.D.O. -G.U.O. D., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužiteljice S.Ž.B. izjavljene protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku, poslovni broj P-573/10 od 8. prosinca 2016., dana 29. siječnja 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tužiteljice S.Ž.B. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Dubrovniku, poslovni broj P-573/10 od 8. prosinca 2016.

 

Obrazloženje

            

Uvodno citiranom presudom prvostupanjskog suda, presuđeno je:

 

„I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

 

Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužiteljici iznos od 35.291,55 kn sa zateznom kamatom po eskontnoj stopi HNB od 9% uvećanoj za 5 postotnih poena od dana 22. siječnja 2010.godine do naplate te joj naknaditi troškove parničnog postupka do dana presuđenja do naplate." 

 

II. Nalaže se tužiteljici platiti tuženici parnični trošak u iznosu od 4.000,00 kuna u roku od 8 dana.“

 

Protiv citirane presude žalbu je izjavila tužiteljica S.Ž.B. zbog apsolutno bitne povrede odredaba postupka i pogrešne primjene materijalnog prava navodeći da je izreka pobijane presude proturječna razlozima, a razlozi navedeni u presudi su nejasni i proturječni sadržaju odlučnih činjenica a čime je počinjena apsolutno bitna povreda odredaba čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku. Žaliteljica ističe da je neprihvatljiv zaključak prvostupanjskog suda kada isti, unatoč tome što je utvrdio da Ministarstvo graditeljstva nije pristupilo rušenju bespravne građevine, zaključuje da kod tuženice nema nezakonitog ili nepravilnog rada i ne postoji odgovornost prema odredbi čl. 13. Zakona o sustavu državne uprave. Žaliteljica ukazuje da prvostupanjski sud u obrazloženju presude pojašnjava pojam nezakonitog rada kao postupanje suprotno zakonu ili propuštanje primjene zakonskih odredbi s voljom ili pristankom da se trećem nanese šteta, a pojam nepravilnog rada definira kao činjenje ili nečinjenje suprotno uobičajenom ili propisanom načinu obavljanja djelatnosti, te prvostupanjski sud smatra da žaliteljica nije dokazala štetnu radnju tuženice, što je pogrešno jer drugačije proizlazi iz sadržaja spisa, odnosno provedenih dokaza. Po mišljenju žaliteljice, neprihvatljiv je zaključak prvostupanjskog suda, da činjenica da je žaliteljica samo dva puta objavila oglas za iznajmljivanje svoga stana, ukazuje da je žaliteljica odgovorna što joj je nepostupanjem tijela državne uprave, nastala imovinska šteta u vidu izmakle koristi od iznajmljivanja, čime prvostupanjski sud stavlja u neravnopravan položaj stranke u postupku. Žaliteljica ističe da su tijela tuženice donijele rješenje o uklanjanju bespravne građevine, a po tom rješenju nisu postupile, čime postaje jasno i dokazano njeno postupanje suprotno zakonu u smislu čl. 13. Zakona o sustavu državne uprave, jer se njeno nepostupanje po konačnom i ovršnom rješenju ne može opravdati uobičajenom načinu obavljanja djelatnosti, pa kada je to prvostupanjski sud  tako protumačio i tako primijenio odredbu čl. 13. Zakona o sustavu državne uprave i odredbu čl. 1045. Zakona o obveznim odnosima, tada je isti pogrešno primijenio materijalno pravo. Žaliteljica predlaže pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

Na žalbu nije odgovoreno.

 

Žalba nije osnovana.

 

Nije prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč.11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - dalje ZPP), na koju ukazuje žaliteljica, jer je izreka presude razumljiva, nije u suprotnosti sama sa sobom niti sa obrazloženjem, u obrazloženju su izneseni jasni razlozi o bitnim činjenicama tako da se pobijana presuda može valjano ispitati.

 

Nije prvostupanjski sud počinio ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP,  niti je pogrešno primijenio materijalno pravo, na što ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbi čl. 365. st. 2. ZPP.

 

Prvostupanjski sud  svoju odluku temelji na utvrđenjima:

 

- da je na fotografijama lica mjesta vidljiva izgrađena nadstrešnica sa kupama;

 

- da iz rješenja M.z.o., - P.J. u D., (dalje: Ministarstva) od 21. prosinca 2007., proizlazi da je pod točkom 1. izreke naređeno investitoru M.M. iz N.M. uklanjanje dijela građevine namjene nadstrešnice tlocrtnih dimenzija 3,03 x 4,73 m dograđene uz postojeću stambenu zgradu označenu kao čest. zgr. 98, na k.č. 1040, sve k.o. O. i to u roku od 10 dana od zaprimanja tog rješenja, točkom 2. izreke je određeno da će, u slučaju nepostupanja investitora po točki 1., uklanjanje biti provedeno putem druge osobe na trošak investitora, a točkom 3. je određeno da će se o izvršenju tog rješenja donijeti poseban zaključak;

- da iz podneska Ministarstva od 23. listopada 2009. proizlazi da je investitor M.M. protiv rješenja podnio žalbu koja je odbijena rješenjem od 2. rujna 2008.;

 

-  da iz Ugovora o podstanarskom odnosu zaključenog između tužiteljice S. Ž.B. kao stanodavatelja i M.i T.P. kao najmoprimatelja od 3. siječnja 2008. proizlazi da je stan tužiteljice S.Ž.B. izdan u najam na neodređeno vrijeme za mjesečni iznos od 2.100,00 kuna;

 

- da iz poreznog rješenja od 9. veljače 2008. proizlazi da je tužiteljici S.Ž.B. za najam poslovnog prostora utvrđen mjesečni predujam poreza za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. prosinca 2011.;

 

- da iz preslika uplatnica proizlazi da je tužiteljica S. Ž. B. po poreznom rješenju platila predujam poreza za mjesece ožujak, svibanj, srpanj, kolovoz i listopad 2008.;

 

- da iz preslike računa objave oglasa u Dubrovačkom vjesniku d.o.o. broj 10466 i 8598 proizlazi da je plaćen mali oglas za iznajmljivanje do 15 riječi 1. listopada 2009. i 19. studenog 2009.;

 

- da svjedokinja T.P. u bitnom iskazuje da je u spornom stanu živjela sa suprugom otprilike od siječnja 2008., pa do svibnja ili lipnja 2009., da je u međuvremenu u ljeto 2008. rodila, da nije bilo nekih posebnih razloga zbog čega su se iselili iz navedenog stana, ističe da je u neposrednoj blizini bila trgovina gdje bi se znali okupljati ljudi i piti, da bi vidjela djecu (starosti 9 do 10 godina), koja bi se ponekad penjala na strehe, no nikad nije nitko preko strehe ulazio u stan, a iako je imala ugovor na neodređeno vrijeme, sva ta događanja su pomalo utjecala između ostalog da potraži novi stan u najam;

 

- da tužiteljica S. Ž. B. u bitnom iskazuje da je u tom stanu živjela dvije godine prije nego je sagrađena sporna streha koja joj je promijenila kvalitetu života, jer je ista gotovo spojena sa javnim putem, tako da svatko može preskočiti ogradu i doći preko nje do njezinog stana, a također je tu viđala djecu  kako preskaču ogradu, čak i miševe na strehi, a što je bio razlog da preseli u stan (garsonjeru) koju ja imala u gradu, a ovaj stan iznajmi s obzirom na malu mirovinu, no, podstanari T. i M. P. su se brzo odselili, a nakon njih više nikome nije uspjela stan iznajmiti, iako ga je oglašavala, pokušala ga je i prodati, ali bez uspjeha, jer kada bi zainteresirani došli do balkona, počeli bi osjećati nekakvu nesigurnost i odustajali bi, gradnju je prijavila građevinskoj inspekciji, pisala Ministarstvu i državnom odvjetništvu, no, iako je izdano rješenje o uklanjanju te građevine, do toga nikad nije došlo, htjela je oglasiti prodaju preko IMB, vodila je njihovog zaposlenika da pogleda stan, ali oglašavanje nije nikada dogovoreno, niti je određena cijena, pa prvostupanjski sud, primjenjujući odredbu čl. 13. Zakona os ustavu državne uprave („Narodne novine“, broj 73/93, 92/96, 148/99, 15/00, 59/01, 199/03, 79/07-dalje ZSDU), te odredbe čl. 1045. i 1046.  Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08. - dalje ZOO), prihvaćajući iskaz svjedokinje T. P., koja je istaknula da nisu imali nekih posebnih razloga za promjenu stana, a da tužiteljica S.Ž.B.nakon preseljenja samo dva puta objavila oglas za najam, prvostupanjski sud zaključuje da, iako je vjerojatno tužiteljici promijenjena kvaliteta života izgradnjom sporne nadstrešnice, ona nije dokazala da joj je nastala šteta, umanjenjem njene imovine, a niti spriječeno njeno povećanje, posebice što je Ugovor o najmu bio sklopljen na neodređeno vrijeme s otkaznim rokom, pa tužiteljica S.Ž.B. nije niti mogla očekivati dobit kroz sve to vrijeme, a niti je dokazala da je sama izgradnja sporne nadstrešnice bio razlog otkaza najma stanara, a niti razlog nemogućnosti primanja drugih stanara, pa prvostupanjski sud zaključuje da tužiteljica S.Ž.B. nije dokazala nastanak niti visinu štete, kao ni uzročnu vezu između izgradnje sporne nadstrešnice i nastanka štete, pa prvostupanjski sud tužbeni zahtjev tužiteljice ne nalazi osnovanim, te ga odbija, a odluku o trošku donosi temelje  odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP, te odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15. - dalje: Tarife).

 

Sa ovakvom ocjenom provedenih dokaza, utvrđenjima i zaključcima prvostupanjskog suda, suglasan je u cijelosti i ovaj drugostupanjski sud.

 

Neosnovano tužiteljica S.Ž.B. u žalbi upire da je pogrešno prvostupanjski sud primijenio odredbu čl. 13. ZSDU, jer je istom odredbom propisano da štetu koja građaninu, pravnoj osobi ili drugoj stranci, nastane nezakonitim ili nepravilnim radom tijela državne uprave, tijela jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave, odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u povjerenim im poslovima državne uprave,            nadoknađuje Republika Hrvatska, pa je tužiteljica S. Z.B. trebala u ovom postupku dokazati da su tijela tuženice Republike Hrvatske u konkretnom slučaju postupale suprotno zakonu ili nepravilno, te da je takvo postupanje izazvalo kod nje štetu u utuženoj visini, kao i uzročno posljedičnu vezu između postupanja tijela tuženice Republike Hrvatske i nastanka štete.

 

Po stavu ovog suda pravilno prvostupanjski sud zaključuje da bi, u smislu odredbe čl. 13. ZSDU, nezakoniti rad bilo postupanje suprotno zakonu ili propuštanje primjene zakonskih odredbi s voljom ili pristankom da se trećem nanese štete, a nepravilan rad, činjenje ili nečinjenje suprotno uobičajenom ili propisanom načinu obavljanja djelatnosti.

 

Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da sama činjenica da Ministarstvo, nakon što je donijelo rješenje o uklanjanju bespravnog sagrađenog objekta i uklanjanje naložilo investitoru, nakon što on to nije u ostavljenom roku sam uklonio, nije postupilo sukladno točki 2. i 3. svoga rješenja i po drugoj osobi, a na trošak investitora, uklonilo spornu nadstrešnicu, ne predstavlja nezakonit rad u smislu odredbe čl. 13. ZSDU, zbog kojeg bi, sve da i je, a nije, takvom radnjom propuštanja tužiteljici S.Ž.B. nastala imovinska šteta u vidu izmakle koristi, za koju bi tuženica po toj odredbi odgovarala.

 

Neosnovano tužiteljica S.Ž.B. u žalbi upire da je pogrešno prvostupanjski sud zaključio da ona nije dokazala nastanak i visinu materijalne štete, odnosno izmakle koristi.

 

Odredbom čl. 1089. st. 1. ZOO je propisano da oštećenik ima pravo, kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi, a stavkom 3. istog članka je propisano da pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovitom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.

 

Pravilno je prvostupanjski sud iz iskaza saslušane svjedokinje T. P. zaključio da postojanje sporne nadstrešnice nije bio razlog niti je postojanje istog utjecalo na njihovu odluku da otkažu Ugovor o najmu i nađu drugi stan, jer ista svjedokinja izričito navodi da nije bilo posebnog razloga, a niti da bi ova nadstrešnica bio razlog zbog čega su iselili, pa dakle, njihov otkaz ugovora o najmu i napuštanje stana u vlasništvu tužiteljice S. Ž. B., nije bila posljedica bespravne izgradnje sporne nadstrešnice, a niti izostanak provedbe rješenja Ministarstva o rušenju tog objekta, pa nema niti uzročno-posljedične veze zbog gubitka zarade tužiteljice S. Ž. B. u vidu najma za period nakon lipnja 2009., odnosno nakon iseljenja obitelji P. iz tog stana.

 

Treba reći i to da je obitelj P. Ugovor sa tužiteljicom S. Ž.B. zaključila u siječnju 2008., kada je sporna nadstrešnica već bila postojala, odnosno bila izgrađena, da je ova obitelj bila u najmu spornog stana godinu i pol dana i da njeno postojanje nije bio razlog preseljenja, kako to u svom iskazu navodi svjedokinja T.P.

 

Stoga, po stavu ovoga suda, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda  da tužiteljica S. Ž. B. nije dokazala svoju tvrdnju da upravo zbog postojanja ove nadstrešnice, dakle, nepostupanja tijela tuženice Republike Hrvatske po rješenju Ministarstva, nije mogla taj stan ponovno nikome iznajmiti, niti ga prodati, jer osim svojih tvrdnji i uplate dva oglašavanja u jednom tisku, tužiteljica S. Ž.B. nije o tome dala niti jedan valjani dokaz, niti je dala imena osoba koji, i koliko njih, bi bili potencijalni najmoprimci, ili kupci, niti je predložila saslušanje bilo koga od takvih osoba, a teret dokaza u tom dijelu je bio na njoj, jer kako to proizlazi iz odredbe čl. 1089. st. 3. ZOO, tužiteljica S.Ž.B.je morala dokazati da bi prema redovitom tijeku stvari, da je sporna nadstrešnica srušena, ista osnovano mogla očekivati da bi našla najmoprimce, odnosno da bi cijelo to vrijeme utuženog perioda u njenom stanu netko živio i plaćao najam, a da je isključivo razlog da to nije uspjela ostvariti, činjenica da Ministarstvo nije postupilo po točkama 2. i 3. izreke rješenja, odnosno da nije uklonilo bespravno izgrađeni objekt po trećoj osobi na teret troška investitora.

 

Dakle, po stavu ovog suda, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da tužiteljica nije dokazala samu štetu, odnosno izmaklu korist, a niti uzročno-posljedičnu vezu, pa time ni odgovornost tuženice Republike Hrvatske za utuženu štetu.

 

Tužiteljica S.Ž.B. žalbom pobija i odluku prvostupanjskog suda o troškovima postupka, no međutim, iz sadržaja žalbe, ne proizlazi koje konkretno troškove i iz kojih razloga pobija, a ispitujući pobijanu presudu u tom dijelu, ovaj sud nije našao da je pogrešno prvostupanjski sud primijenio odredbu čl. 154. st. 1. ZPP, jer je trošak postupka dosudio tuženici Republici Hrvatskoj, koja je u cijelosti uspjela u sporu, a također nije našao niti da bi prvostupanjski sud  pogrešno primijenio odredbu čl. 155. ZPP i odredbe Tarife, kada je tuženici Republici Hrvatskoj priznavao parnične troškove za pojedine procesne radnje, kao i njihovu visinu, pa stoga, da se ne ponavlja, u tom dijelu se tužiteljicu S. Ž.-B. upućuje na sadržaj obrazloženja pobijane presude, sukladno odredbi čl. 375. st. 5. ZPP.

 

S obzirom da se nisu ispunili žalbeni razlozi tužiteljice S. Ž.B., a da ovaj sud nije našao razloga na koje pazi po službenoj dužnosti, to je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP, trebalo njenu žalbu odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu prvostupanjskog suda. 

 

S obzirom na navedeno, odlučeno je kao u izreci.

 

U Zadru 29. siječnja 2018.