Broj: Gž-1891/2016

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

                               Županijski sud u Slavonskom Brodu, u vijeću sastavljenom od sudaca Irene Dikanović Terzić predsjednice vijeća, mr. sc. Zlatka Pirca člana vijeća i suca izvjestitelja i Dubravke Šimić članice vijeća, u parničnom postupku tužitelja V. S. (OIB:…) iz S., zastupanog po punomoćnici L. S. J., odvjetnici iz R., protiv tužene Republike Hrvatske (OIB:…), zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u R., radi naknade štete, rješavajući žalbu tužitelja protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Crikvenici od 23. svibnja 2016., poslovni broj: 62 Pn-360/2015., 1. veljače 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

 

                            I. Odbija se žalba tužitelja V. S. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Crikvenici od 23. svibnja 2016., poslovni broj: 62 Pn-360/2015.

 

                            II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova podnesene žalbe.

 

Obrazloženje

 

                            Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se nalaži tuženoj da mu isplati naknadu štete u iznosu od 261.870,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od dana utuženja do isplate, kao i da mu naknadi troškove spora sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja do isplate, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe (stavak I. izreke).

 

                            Istom presudom naloženo je tužitelju da naknadi tuženoj parnični trošak u iznosu od 25.000,00 kn (stavak II. izreke).

 

                            Pravodobno izjavljenom žalbom prvostupanjsku presudu pobija tužitelj zbog žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. točke 1-3. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, dalje u tekstu: ZPP).

 

                            Predlaže da se prvostupanjska presuda preinači i usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti uz obvezu tužene da naknadi troškove postupka podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

                            Traži troškove podnesene žalbe.

             

                            Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

                            Žalba nije osnovana.

 

                            Ispitujući prvostupanjsku presudu u pravcu žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a koju u žalbi ističe tužitelj ovaj sud je stajališta da prvostupanjski sud nije počinio navedenu bitnu povredu.

 

                            Prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, sadrži valjane razloge kao i razloge i o odlučnim činjenicama.

 

                            Ne nalazi se ni da bi prvostupanjski sud počinio koju od ostalih bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a od onih na koje se sukladno odredbi članka 365. stavka 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti.

 

                            Neosnovan je i žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja na koji se u žalbi također poziva tužitelj.

 

                            Činjenično stanje odlučno za ocjenu osnovanosti osnove tužbe potpuno je i pravilno utvrđeno i ono se navodima žalbe ne dovodi u sumnju tim više što žalitelj u žalbi ne ističe činjenice i dokaze koji bi upućivali na drugačije činjenično stanje od onoga kojeg je utvrdio prvostupanjski sud i na temelju kojega je donio pobijanu presudu.

 

                            Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu imovinske i neimovinske štete koja mu je nastala postavljanjem eksploziva u dvorištu kuće koje je suvlasnik sa suprugom M., dana 24. rujna 1991., kojom prilikom su uz osobni automobil, oštećeni prodavaonica i skladište u prizemlju kuće, uništen frizerski salon na prvom katu, te znatno oštećen stambeni prostor u preostalom dijelu zgrade, te da je kao posljedica štetne radnje pretrpio veliku neimovinsku štetu u vidu intenzivnog straha i preneraženosti zatečenim stanjem, opustošene imovine, duševnih bolova i što je na kraju dovelo do pogoršavanja zdravstvenog stanja, te amputacije desne noge i stopostotne invalidnosti.

 

                            Prvostupanjski sud je utvrdio da je doista 24. rujna 1991. došlo do eksplozije u dvorištu kuće na adresi T. i to na betonskom platou do ceste, a koja kuća je bila vlasništvo tužitelja i njegove supruge.

 

                            Utvrđeno je da je prilikom očevida na betonskom platou dvorišta bilo zatečeno osobno vozilo marke VW Golf-JGL vlasništvo zeta tužitelja, da je eksplozivna naprava bila postavljena ispod vozila sa desne strane na sredini, da su na vozilu bila vidljiva oštećenja kao i da su pukla stakla na izlogu frizerskog salona koji se nalazi u sklopu kuće.

 

                            Prvostupanjski sud je utvrđenja da je šteta na obiteljskoj kući tužitelja 91.870,00 dinara, a da je osobno vozilo vlasništvo tužiteljeva zeta.

 

                            Nadalje, da tužitelj i članovi njegove obitelji prilikom predmetne eksplozije nisu bili ozlijeđeni, a da su svi u vrijeme eksplozije bili u krevetu.

 

                            Nije utvrđen počinitelj niti je vođen kazneni postupak.

 

                            Prvostupanjski sud je stajališta da ne postoji neposredna uzročno-posljedična veza između predmetne eksplozije kao štetnog događaja i posljedica koje je tužitelj pretrpio u vidu amputacije lijeve noge što obrazlaže i samim iskazom tužitelja koji je naveo da je nakon eksplozije prilikom silaska niz stepenice pao i ozlijedio nogu tj. slomio nogu u predjelu lijevog stopala, što je utvrdio tek peti dan nakon toga pada, odnosno štetnog događaja, a što dovelo do djelomičnih amputacija, prvo prstiju, pa dijelove stopala, osim pete, lijeve noge, od 27. ožujka 1992. do 1993., da bi mu tijekom 1997. amputirali nogu iznad koljena, a da je do amputacije došlo jer rana nije zarastala budući je imao gangrenu.

 

                            Ovakovo činjenična utvrđenja tužitelja u žalbi ne osporava već izričito osporava pravilnu primjenu materijalnog prava odnosno navodi razloge zbog kojih bi se trebao primijeniti Zakon o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija (NN 117/03, dalje u tekstu: ZOŠTA).

 

                            U odnosu na primjenu zakona koji regulira naknadu štete u konkretnom slučaju valja istači da se štetni događaj dogodio u vrijeme dok je na snazi bila odredba članka 180. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 149/09, 61/11, 78/15, dalje u tekstu: ZOO) prema kojoj za štetu nastalu smrću, tjelesnom povredom ili oštećenjem, uništenjem imovine fizičkih osoba uslijed akata nasilja ili terora, te prilikom javnih demonstracija ili manifestacije, odgovara društveno-politička zajednica čiji su organi po važećim propisima bili dužni spriječiti takvu štetu.

 

                            Odredba članka 180. ZOO-a brisana je Zakonom o izmjenama Zakona o obveznim odnosima (NN 7/96), a svi postupci za naknadu štete koji su pokrenuti po odredbi članka 180. ZOO-a bili su prekinuti i nastavljeni su nakon što je donesen propis koji je regulirao odgovornost za štetu nastalu uslijed terorističkih akata.

 

                            Prema odredbi članka 2. ZOŠTA odgovora Republika Hrvatska prema načelima društvene solidarnosti, ravnomjernog snošenja pravnog tereta te pravičnog i brzog obeštećenja.

 

                            Odredbom članka 8. Zakona materijalne štete nastale uslijed uzroka navedenih u tom Zakonu nadoknađuju se na teritoriju cijele Republike Hrvatske u obliku obnove oštećenih ili uništenih materijalnih dobra sukladno odredbama Zakona o obnovi i taj posebni Zakon u odnosu na Zakon o obveznim odnosima ne propisuje naknadu materijalne štete za uništeno materijalno dobro, koje je počinjeno aktom terora, u novčanom iznosu, već u obliku naturalne restitucije (obnove), a što se odnosi na štetu koju tužitelj potražuje na oštećenjima nastalima na obiteljskoj kući dok za štetu na vozilu prvostupanjski sud pravilno zaključuje da, kako je osobno vozilo u vlasništvu tužiteljeva zeta nije aktivno legitimiran za potraživanje naknade.

 

                            U odnosu na neimovinsku štetu, pravilno prvostupanjski sud također zaključuje da između šetnog događaja i pogoršanja zdravstvenog stanja tužitelja, a što proizlazi i iz iskaza samog tužitelja, ne postoji adekvatno uzročno-posljedična veza dakle, da bi u konkretnom slučaju eksplozija tipičan uzrok dovela do neimovinske štete, niti je tužitelj takvu uzročnu vezu dokazao, te da bi zbog posljedica eksplozije koja se dogodila u noći, sljedeće jutro pao na stepenicama i ozlijedio se, slomio nogu, nakon čega je došlo do daljnjih komplikacija, kao ni da bi zbog toga imao intenzivni strah i općenito povredu prava osobnosti.

 

                            Osim toga, pravilno prvostupanjski sud zaključuje da je nastupila u konkretnom slučaju zastara, sukladno odredbi članka 376. ZOO-a, te da se ne primjenjuje članak 377. ZOO-a prema kojoj odredbi, kada je šteta prouzročena kaznenim djelom, a za kazneno djelo je predviđen dulji rok zastare, zahtjev za naknadu štete prema odgovornoj osobi zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastaru kaznenog gonjenja.

 

                            Citirana zakonska odredba, a time i dulji rok zastare, primjenjuju se samo u slučaju da je protiv počinitelja kaznenog djela vođen kazneni postupak i dovršen osuđujućem presudom.

 

                            Parnični sud je samo iznimno ovlašten kao prethodno pitanje utvrđivati je li šteta uzrokovana kaznenim djelom ukoliko su postojale određene procesne smetnje zbog kojih se protiv poznatog počinitelja nije mogao provesti kazneni postupak, a ako počinitelj kaznenog djela nije uopće poznat parnični sud nije ovlašten raspraviti kao prethodno pitanje je li šteta uzrokovana kaznenim djelom, te potraživanje naknade štete zastarijeva po odredbama članka 376. ZOO-a prema kojoj zahtjev zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu počinila, a u svakom slučaju za pet godina od kada je šteta nastala.

 

                            Dakle, i u konkretnom slučaju kada se odgovornost ocjenjuje prema odredbama ZOŠTA-a prema kojem se radi o posebnom slučaju odgovornosti za štetu – odgovornosti po kriteriju pretpostavljene odgovornosti za drugoga, početak zastarnog roka u smislu članka 376. stavka 1. ZOO-a ima se smatrati vrijeme kada je oštećenik saznao za onu osobu koja odgovara za drugoga ili zajedno s njim, osnovanost za štetu znači saznati za opseg i visinu štete, a saznanje za osobu podrazumijeva saznanje za osobu koja je za štetu odgovorna, a to je sukladno ZOŠTU-u, Republika Hrvatska.

 

                            Kako je šteta nastala (imovinska) 24. rujna 1991., odnosno 15. travnja 1997. (neimovinska) što se osporava, uvažavajući rokove te prekide postupka, očigledno je da je sukladno odredbi članka 376. stavka 1. ZOO-a nastupila zastara.

 

                            Zbog svega iznesenog proizlazi da je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo odbijajući tužitelja sa zahtjevom za naknadu štete uslijed čega se žalba ukazuje neosnovanom, pa je valjalo potvrditi prvostupanjsku presudu, te sukladno odredbi članka 368. ZPP-a presuditi kao u izreci.

 

                            Odluka o zatraženim troškovima žalbe temelji se na odredbi članka 166. stavka 1. ZPP-a.

 

Slavonski Brod, 1. veljače 2018.