Broj: Gž-670/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sutkinja ovoga suda Mirjane Macure, predsjednice vijeća, Sanje Prosenice, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Sanje Dujmović, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice E. & Steiermärkische Bank d.d. Rijeka, J. … OIB: …, zastupane po zakonskom zastupniku, a ovaj po punomoćnicima - odvjetnicima iz Odvjetničkog društva M. i Partneri iz Rijeke, P…, protiv tuženice T. O. iz P., …, OIB: …. zastupane po punomoćniku S. V., odvjetniku iz R., … radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Pagu poslovni broj Pn-209/15 od 14. ožujka 2016., u sjednici vijeća održanoj dana 7. veljače 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              1. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Pagu poslovni broj Pn-209/15 od 14. ožujka 2016. tako da se odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice E. & S. B. d.d. R… koji glasi:

              "Nalaže se tuženici T. O. P. starog grada 4, 23 250 Pag, da tužiteljici E. & S. B. d.d. R…, isplati po osnovi naknade štete iznos od 7.473.425,84 kuna sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od podnošenja tužbe do 31. srpnja 2015. po stopi zateznih kamata, određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena."

              2. Nalaže se tužiteljici E. & S. B. d.d. … da tuženici T. O. naknadi parnični trošak u visini od 434.787,50 kuna, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tuženice T. O. za naknadom parničnog troška odbija kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

Uvodno označenom presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

              "Nalaže se tuženoj T. O. P. starog grada 4, 23 250 Pag, da tužitelju E. & S. B. d.d. R… J … isplati po osnovi naknade štete iznos od 7.473.425,84 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od podnošenja tužbe do 31.7.2015. po stopi zateznih kamata, određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1.8.2015. do isplate prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena

              Nalaže se tuženoj T. O. P. staroga grada 4, 23 250 Pag, da tužitelju E. & S. B. d.d. Rijeka J. …, 51 000 R…, OIB: 23057039320 naknadi parnične troškove ovog postupka u iznosu od 896.736,25 kn, sve u roku od 15 dana."

              Protiv navedene presude žalbu je izjavila tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se pobijana presuda preinači, podredno da se ista ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

              U žalbi ističe da su ostvarene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 8. te čl. 221. a, kao i ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku. Sud prvog stupnja da je u potpunosti prihvatio tužiteljev opis pričinjene mu štete kao gubitak njegovog založnog prava na određenim nekretninama u vlasništvu njegovog kreditnog dužnika te se sud nije upuštao u ocjenu da li je u konkretnom slučaju činjenica brisanja založnog prava u zemljišnoj knjizi doista dovela do nemogućnosti naplate tužiteljevog dospjelog potraživanja. Založno pravo na nekretnini jest oblik osiguranja potraživanja koje vjerovnik ima prema dužniku, no gubitak takvog prava ne znači neminovno i nemogućnost naplate takvog potraživanja jer je tužiteljica mogla pokrenuti ovršni postupak u pogledu nekretnina na kojima je dužnik upisan kao vlasnik i koje nisu opterećene hipotekom. Poznato je da banke radi osiguranja svog potraživanja upisuju založno pravo na nekretninama koje višestruko premašuje kreditni dug. Samo brisanje takvog založnog prava svakako ne može predstavljati štetu u nekom apstraktnom obujmu vrijednosti izbrisanih hipoteka jer bi štetu u ovom slučaju predstavljao iznos koji tužitelj ne bi uspio naplatiti od svog kreditnog dužnika ni na jedan način. Tako je očigledno da takva imovina postoji, a tužiteljica nije dokazala da bi pokušala naplatu na istoj što znači da je njezin zahtjev neutemeljen. Ove odlučne činjenice sud prvog stupnja ne nalazi bitnima za donošenje odluke u ovom postupku iako je i sama tužiteljica obrazlagala što je učinila po određenim ovršnim postupcima i s tim u skladu smanjila svoj tužbeni zahtjev koji je uvodno bio naveden u visini od 4.000,000,00 kuna više od onoga koji je predmet ovog postupka. Propušteno je od strane suda uočiti očiglednu proturječnost između elaborata i postavljenog tužbenog zahtjeva koji je, kako sama tužiteljica navodi u svom podnesku od 17. lipnja 2013. postavljen orijentacijski te u cijelosti prihvaćen, iako tijekom postupka tužiteljica niti jednom riječju nije dokazala stvarnu visinu štete već postavlja tužbeni zahtjev temeljem procjene drugih nekretnina, a ne onih za koje joj je navodna šteta pričinjena. Zaključak prvostupanjskog suda kako je tuženica prouzročila štetu brisanjem založnog prava za korist tužiteljice nije ispravan jer sud prvog stupnja pritom propušta uvidjeti da su preostali još brojni upisi takvog prava. Od tužiteljičinog izbora zavisi na kojoj bi nekretnini bio proveden postupak radi namirenja pri čemu može slobodno birati između više nekretnina s upisanim založnim pravom, ali svakako mora najprije pokušati namirenje na takvim nekretninama, a tek kasnije se pozvati na to da se ne može namiriti zbog brisanja hipoteke na drugoj nekretnini. Elaborat revizije procjene vrijednosti nekretnine sud prihvaća smatrajući ga opravdanim i stručnim budući ga izrađuje sama tužiteljica za svoje poslovanje pogrešno navodeći da tuženica nije osporila navedeni elaborat i pogrešno navodeći da se odnosi na predmetne nekretnine. Iz podneska tužiteljice proizlazi da se radi o nekretninama koje se nalaze na istoj lokaciji kao i nekretnine na kojima je brisana hipoteka tužiteljice te da se isti elaborat dostavlja radi orijentacije. Sud da ne uočava razliku procijenjene tržišne vrijednosti nekretnina iz elaborata i visine postavljenog tužbenog zahtjeva, a koju neusklađenost tužiteljica tijekom postupka ne obrazlaže. Stoga da pobijana presuda nema razloga o odlučnoj činjenici visine prouzročene štete, razlozi su nejasni i proturječni te postoji nesuglasnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprave (elaborata i same te isprave). Odlučnu činjenicu visine pričinjene štete tužiteljici sud je trebao utvrditi sukladno odredbi čl. 221. a Zakona o parničnom postupku. Uvidom u zemljišnoknjižne predmete sud je utvrdio da isti nisu pravomoćno okončani, koji postupci se odnose na uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja, koju činjenicu je također trebalo uzeti u obzir prilikom odluke o tužbenom zahtjevu s obzirom da ista ima izravan utjecaj kako na osnovu, tako i na visinu tužbenog zahtjeva. Iako je tuženica prigovorila i osnovi i visini tužiteljica da u prilog svojim navodima o počinjenoj joj šteti nije predložila odgovarajuće dokazne, osobito u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva. Prvostupanjski sud smatra da je visina dostatno dokazana elaboratom revizije procjene vrijednosti nekretnine iako je potpuno nemoguće visinu tužbenog zahtjeva dokazati opisanim elaboratom stoga što tužiteljica svoju štetu definira kao gubitak upisa založnog prava, a ne realno postojeće nemogućnosti naplate svog potraživanja prema kreditnom dužniku. Neophodno da je bilo provesti odgovarajuća financijsko-knjigovodstvena te druga građevinska vještačenja koja bi dala podataka o eventualnoj pretrpljenoj šteti tužiteljice. Tuženica da je tijekom postupka bezuspješno ukazivala sudu kako je tužiteljica i dalje u mogućnosti naplatiti svoje potraživanje temeljem i dalje postojećih upisanih hipoteka na različitim nekretninama u vlasništvu, odnosno prodajom nekretnina koje su upisane kao vlasništvo kreditnog dužnika, a bez ikakvog tereta. Kako nisu provedeni dokazi u tom pravcu tužiteljici da je dosuđena neka apstraktna šteta koja bi se ogledala u vrijednosti brisane hipoteke, a ne u stvarnom umanjenu imovine tužiteljice. Propustom tužiteljice da predloži odgovarajuće dokaze sud nije mogao pravilno i potpuno utvrditi činjenično stanje, a svoj fokus glede utvrđivanja pravno odlučnih činjenica u ovom sporu potpuno je pogrešno usmjerio prema utvrđivanju tržišne vrijednosti nekretnina navedenih u elaboratu. S obzirom na obrazloženje prvostupanjskog suda iz kojeg proizlazi da je tuženica štetu počinila iz obične nepažnje te imajući u vidu odredbe čl. 1045. st. 1. u svezi s čl. 1061. Zakona o obveznim odnosima tužbeni zahtjev da je trebalo odbiti kao neosnovan jer je tuženica bila zaposlenica Zemljišnoknjižnog odjela Općinskog suda u Pagu, odnosno Republike Hrvatske te sukladno pravilnom utvrđenju prvostupanjskog suda da je tuženica štetu prouzročila iz obične nepažnje, a ne iz namjere kako to pokušava prikazati tužiteljica proizlazi nemogućnost da tužiteljica naknadu štete potražuje od zaposlenice već je trebala isto uputiti prema poslodavcu.

              Na žalbu nije odgovoreno. 

              Žalba je osnovana.

              S pravom žalba tuženice ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - dalje ZPP), a na koju ovaj drugostupanjski sud pazi i po službenoj dužnosti po čl. 365. st. 2. istog Zakona.

              Naime, iz obrazloženja pobijane prvostupanjske presude proizlazi da je prvostupanjski sud reproducirao dokaze koji su provedeni tijekom ovog postupka te se obrazloženje iste svodi na slijedeće:

              "Tijekom postupka tužitelj jeste dokazao da mu je nastala šteta upisom brisovnog očitovanja izdanog za jednu nekretninu, a brisalo se za više nekretnina, a nije se smjelo. Tužena se poziva na grešku, ali da je ista izdala rješenje grešku bi odmah primijetila i ispravila, a tijekom postupka niti jednim dokazom nije dokazala da iznos koji potražuje tužitelj nije istinit.

              Sud nalazi da je šteta počinjena tužitelju, da jeste bila nepažnja tužene, ali obična nepažnja, a prema čl. 1045. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11-dalje ZOO) tko drugome prouzroči štetu dužan je naknaditi, osim ako dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, što tužena u ovom postupku nije dokazala da šteta nije nastala bez njene krivnje, jer je bila obvezna izdati rješenje o upisu brisovnog očitovanja strankama, a što nije, te je sud tužbeni zahtjev usvojio u cijelosti."

              Pored toga, kada reproducira dokumentaciju priloženu u spisu predmeta u pogledu zaključenih Ugovora i pokretanja ovršnih postupaka protiv ZT Gradnje d.o.o., Z. H., T. Š. i K. Đ. (l.s. 257-296) prvostupanjski sud te dokaze ne nalazi bitnim za donošenje odluke smatrajući da se radi o drugim osobama, drugim nekretninama i drugim katastarskim općinama.

              U odnosu na elaborat revizije procjene vrijednosti čest. 1074/546, čest. 1074/547, čest. 1074/548, čest. 1074/549, čest. 1074/550 i čest. 1074/551, sve k.o. Novalja (l.s. 338-360) izrađenog od strane Sektora upravljanja rizicima tužiteljice, sud isti prihvaća smatrajući ga opravdanim i stručnim budući da ga izrađuje sama tužiteljica za svoje poslovanje i u nedostatku drugih dokaza, a tuženica da ga nije niti jednim dokazom osporila tijekom postupka, sud prvog stupnja u pogledu visine tužbenog zahtjeva ne daje jasne i obrazložene razloge zašto ne prihvaća činjenicu da je postojala mogućnost da je tužiteljica svoje potraživanje realizirala pokretanjem ovršnih postupaka upravo u odnosu na treće osobe tj. ZT G. d.o.o., Z. H., T. Š. i K. Đ. ne uočavajući pritom činjenicu temeljem čega su ti ovršni postupci pokrenuti, a u pogledu elaborata tužiteljice iz spisa predmeta proizlazi da je tuženica tijekom postupka osporila navedeni dokaz pa stoga prvostupanjski sud u obrazloženju presude pogrešno navodi da ga ista niti jednim dokazom nije osporila što znači da su razlozi presude u pogledu odlučnih činjenica nejasni i proturječni te su proturječni sadržaju spisa predmeta.

              Dakle, postupajući na prethodno opisani način prvostupanjski sud je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

              Predmet spora je zahtjev tužiteljice da joj tuženica naknadi štetu u visini od 7.473.425,84 kune zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od podnošenja tužbe 11. kolovoza 2011. pa do isplate.

              U činjeničnim navodima tužbe te tijekom postupka tužiteljica navodi da se šteta ogleda u gubitku zaloga (hipoteke) na nekretninama kojim je, temeljem Ugovora o okvirnom iznosu zaduženja i osiguranja hipotekom na nekretnini broj ES 914/04 od 16. studenoga 2004. bilo osigurano potraživanje tužiteljice iz Ugovora o dugoročnom kreditu broj 5102117171 od 16. studenoga 2004. i pripadajućih Aneksa broj 1 od 29. studenoga 2004. i Aneksa broj 2 od 10. studenoga 2008. na navedenim nekretninama pa da gubitak hipoteke za posljedicu ima nemogućnost tužiteljice da svoju dospjelu tražbinu namiri iz vrijednosti nekretnina na kojima je hipoteka bila upisana.

              U ovoj fazi postupka nisu prijeporne slijedeće činjenice:

              - da je tužiteljica dana 16. studenoga 2004. s dužnikom ZT G. d.o.o. Zagreb zaključila Ugovor o okvirnom iznosu zaduženja i osiguranju hipotekom na nekretnini broj ES 914/04 u visini od 2.000.000,00 EUR-a (l.s. 6-11) te da je sukladno čl. 5. ugovoreno, a radi osiguranja pravovremenog i urednog izvršavanja obveza iz Ugovora, kao i pojedinačnih Ugovora iz čl. 1., da dužnik daje banci tri vlastite bianco mjenice, založno pravo (simultanu hipoteku) na nekretninama iz čl. 6. Ugovora (čest. 1074/547, čest. 1074/548, čest. 1074/549 i čest. 1074/550, sve upisane u zk. ul. 2113 k.o. Novalja I i to kao glavnu hipoteku te sporednu hipoteku na nekretninama upisanim u zk. ul. 537 k.o. Novalja I i to čest. 1074/310, čest. 1074/544, čest. 1074/545, čest. 1074/546 i čest. 1074/551 na kojima su kao suvlasnici upisani E. K., Z. H., T. A. i D. Š.),

              - da je dana 29. studenoga 2004. zaključen Aneks broj 1 Ugovoru o dugoročnom kreditu broj 2402006-1031262160 (l.s. 55),

              - da je dana 10. studenoga 2008. zaključen Aneks broj 2 Ugovora o dugoročnom kreditu broj 2402006-1031262160 (l.s. 57 i 58),

              - da je tužiteljica dana 23. studenoga 2004. izdala brisovno očitovanje (l.s. 59) i to u pogledu nekretnine upisane u zk. ul. 537 k.o. Novalja I oznake čest. 1074/544, u naravi pašnjak površine 566 m2 kao sporedne hipoteke upisane radi osiguranja tražbine dužnika ZT G. d.o.o. Zagreb u iznosu od 2.000.000,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti uvećano za ugovorne kamate i ostale uvjete prema Okvirnom ugovoru broj 914/04,

              - da je tuženica na temelju pravomoćne presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj K-210/09 od 14. svibnja 2010. (l.s. 60-67) proglašena krivom jer je dana 31. siječnja 2005. u Pagu u svojstvu službenice Zemljišnoknjižnog odjela Općinskog suda u Pagu, u zemljišnoknjižnom predmetu poslovni broj Z-2841/04 temeljem brisovnog očitovanja E. & S. B. d.d. Rijeka radi brisanja založnog prava glede osiguranja tražbine od 2.000.000,00 EUR-a na čest. 1074/544, zk. ul. 537 k.o. Novalja I suvlasnika E. K., Z. H., T. A. i D. Š., umjesto upisa brisanja založnog prava samo na čest. 1074/544 k.o. Novalja I protivno odredbama čl. 106. i čl. 121. Zakona o zemljišnim knjigama (Narodne novine, broj 91/96, 68/98, 137/99, 114/01 i 100/04), bez donošenja rješenja o upisu brisanja tereta i dostavljanja istoga svim osobama kako to nalaže citirani Zakon, u zemljišnim knjigama upisala brisanje založnog prava i na svim preostalim zalogom opterećenim česticama upisanim u istom zk. ul. 537 i to čest. 1074/310, čest. 1074/545, čest. 1074/546 i čest. 1074/551, sve k.o. Novalja I, a potom na omotu sudskog spisa upisala da je rješenje o upisu brisanja tereta napisano i otpremljeno iako je znala da to nije učinila te time oštećenici E. & S. B. d.d. … uskratila pravo zaloga na rečenim nekretninama čime je počinila kazneno djelo protiv službene dužnosti nesavjesnim radom u službi opisano i kažnjivo po čl. 339. Kaznenog zakona (Narodne novine, broj 110/97, 27/98, 129/00, 51/01, 111/03, 105/04 i 84/05) te joj je izrečena kazna zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci i to uvjetno na način da se izrečena kazna zatvora neće izvršiti ukoliko okrivljenica u roku od dvije godine ne počini novo kazneno djelo i

              - da iz obrazloženja presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj K-210/09 od 14. svibnja 2010., a koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Kž-579/10 od 20. listopada 2010. (l.s. 68-71), slijedi da je u pogledu subjektivnog elementa utvrđeno da je okrivljenica postupala s izravnom namjerom.

              Međutim, u ovoj fazi postupka još uvijek je prijeporno da li je tuženica pasivno legitimirana te da li je tužiteljica dokazala da bi joj doista nastala šteta u utuženom iznosu.

              Što se tiče istaknutog prigovora promašene pasivne legitimacije ovaj drugostupanjski sud nalazi da taj prigovor tuženice nije osnovan stoga što nije prijeporno da je ista u trenutku nastanka štetnog događaja bila službenica Zemljišnoknjižnog odjela tadašnjeg Općinskog suda u Pagu.

              Člankom 13. Zakona o sustavu državne uprave (Narodne novine, broj 75/93, 92/96, 48/99, 15/00, 127/00, 59/01 i 199/03 – dalje ZSDU) propisano je da štetu koju građaninu, pravnoj osobi ili drugoj stranci nastane nezakonitim ili nepravilnim radom tijela državne uprave, tijela jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave, odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u povjerenim im poslovima državne uprave, naknađuje Republika Hrvatska.

              Međutim, navedena zakonska odredba ne može se primijeniti na konkretni slučaj jer je tuženica oglašena krivom za kazneno djelo nesavjesnog rada u službi koje je u pogledu subjektivnog elementa počinila s izravnom namjerom pa se u tom slučaju pasivna legitimacija tuženice temelji na odredbi čl. 170. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 - dalje ZOO), a koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 – dalje ZOO/05) budući da je do štetne radnje tuženice došlo 31. siječnja 2005. tj. prije stupanja na snagu ZOO/05.

              Odredbom čl. 170. st. 2. ZOO propisano je da oštećenik ima pravo zahtijevati naknadu štete i neposredno od radnika ako je štetu uzrokovao namjerno.

              S tim u vezi, a u pogledu stajališta prvostupanjskog suda kako je tuženica štetnu radnju u pogledu subjektivnog elementa počinila običnom nepažnjom, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je isto potpuno pogrešno budući da je odredbom čl. 12. st. 3. ZPP propisano da je u parničnom postupku sud u pogledu postojanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti učinioca vezan za pravomoćnu presudu kaznenog suda kojom se optuženik oglašava krivim.

              S obzirom da je tuženica temeljem pravomoćne kaznene presude proglašena krivom za kazneno djelo nesavjesnog rada u službi te je u pogledu subjektivnog elementa ostvarena namjera, to znači da je sud prvog stupnja vezan stupnjem odgovornosti tuženice koja je utvrđena u pravomoćno okončanom kaznenom postupku.

              Posljedično tome, neutemeljeni su navodi tuženice u žalbi da je počinila štetu običnom nepažnjom.

              Dakle, iz navedenog proizlazi da je tuženica u konkretnom slučaju pasivno legitimirana jer je do štetne radnje došlo u obavljanju njezinog posla u svojstvu službenice Zemljišnoknjižnog odjela tadašnjeg Općinskog suda u Pagu i to namjerno pa se njezina pasivna legitimacija temelji na odredbi čl. 170. st. 2. ZOO. Međutim, s obzirom na odredbu čl. 13. ZSDU, pored tuženice T. O., pasivno bi bila legitimirana i Republika Hrvatska kao poslodavac tuženice.

              Nadalje, a kao što to s pravom žaliteljica ističe, prvostupanjski sud je pogrešno zaključio da bi teret dokazivanja odlučnih činjenica u pogledu nastale štete bio na tuženici, a ne na tužiteljici.

              Naime, elaborat revizije procjene vrijednosti nekretnina tuženica je osporila s obrazloženjem da se taj elaborat ne odnosi na predmetne nekretnine, pri čemu da sud ne uočava razliku procijenjene tržišne vrijednosti nekretnina iz elaborata i visine postavljenog tužbenog zahtjeva.

              Pravilno tuženica u žalbi ukazuje da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio pravila o teretu dokazivanja iz čl. 221.a ZPP budući da je sukladno odredbi čl. 219. st. 1. ZPP propisano da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

              To nadalje znači da je na tužiteljici teret dokazivanja odlučnih činjenica da joj je nastala stvarna, a ne buduća i neizvjesna šteta, kao i da je nastala šteta u uzročno-posljedičnoj vezi s postupanjem tuženice kao djelatnice Zemljišnoknjižnog odjela tadašnjeg Općinskog suda u Pagu.

              Po stajalištu ovog drugostupanjskog suda tužiteljica nije dokazala naprijed navedene odlučne činjenice.

              Ovo stoga što iz spisa predmeta proizlazi da je u Ugovoru o dugoročnom kreditu od 16. studenoga 2004. ugovoreno više instrumenata osiguranja tražbine tužiteljice, pa između ostalih, i izdavanje tri vlastite bianco mjenice Z. H., kao i izjava istog sukladno čl. 183. Ovršnog zakona (Narodne novine, broj 57/96, 29/99, 42/00 i 173/03).

              Nadalje, iz spisa predmeta proizlazi da je tužiteljica pokrenula i postupak za ispravak pogrešnog zemljišnoknjižnog upisa, da je na ročištu od 11. veljače 2016. (l.s. 378-381) konstatirano da spis poslovni broj Z-2720/07 nije pravomoćno okončan, kao i da je na temelju uvida u spis prvostupanjskog suda poslovni broj Z-3262/15 utvrđeno da je dana 9. studenoga 2015. izvršena uknjižba prava vlasništva Z. H. u korist tužiteljice Erste & S. B. d.d. Rijeka te zabilježba brisanja založnog prava na šestoj etaži, stan broj 6 na drugom katu koji postupak nije pravomoćno okončan.

              Pored toga, iz spisa predmeta slijedi da je tužiteljica dana 2. rujna 2011. Općinskom građanskom sudu u Zagrebu u svojstvu ovrhovoditeljice podnijela prijedlog za ovrhu protiv ovršenika Z. H. i T. Š. temeljem Ugovora o dugoročnom kreditu od 16. studenoga 2004. broj partije 5102117171, Aneksa broj 1 Ugovora o dugoročnom kreditu od 29. studenoga 2004., kao i Aneksa broj 2 Ugovora o dugoročnom kreditu od 10. studenoga 2008. s tim što je čl. 2. Aneksa broj 2 utvrđeno da se Ugovor o kreditu, Aneks broj 1 i Aneks broj 2 smatraju sastavnim dijelom Ugovora o okvirnom iznosu zaduženja (l.s. 281-285), a u kojem predmetu je doneseno rješenje o ovrsi pod poslovnim brojem Ovr-1705/11 od 27. rujna 2011.

              Osim toga, tužiteljica je u svojstvu ovrhovoditeljice protiv ovršenika Z. H. podnijela prijedlog za ovrhu temeljem istih isprava, pod poslovnim brojem Ovr-175/11 od 16. studenoga 2011. doneseno je rješenje o ovrsi te je iz prijedloga za ovrhu od 31. svibnja 2011. upućenog tadašnjem Općinskom sudu u Bujama (l.s. 292-296) razvidno da je ista također pokrenula ovršni postupak protiv ovršenice K. Đ. temeljem istih isprava, a u kojem je dana 31. srpnja 2011. doneseno rješenje o ovrsi poslovni broj Ovr-610/11.

              U odnosu na navedene ovršne postupke tuženica je, iako je teret dokazivanja na tužiteljici, predlagala da se sasluša svjedok Z. H. na okolnost visine dugovanja koje ima prema tužiteljici, kojem dokaznom prijedlogu se tužiteljica protivila pa je tuženica na ročištu od 11. veljače 2016. (l.s. 378-381) odustala od navedenog dokaznog prijedloga te je u procesnoj situaciji kada su provedeni svi dokazi predloženi tijekom prvostupanjskog postupka zaključena glavna rasprava pri čemu valja istaći i to da je tuženica predlagala da se izvrši uvid u navedene ovršne predmete, a od kojeg dokaznog prijedloga je također odustala.

              S druge strane, tužiteljica tvrdi da upis brisanja založnog prava ima za posljedicu nemogućnost iste da svoju dospjelu tražbinu namiri iz vrijednosti nekretnina na kojima je hipoteka bila upisana.

              Iako je u konkretnom slučaju ispunjena zakonska pretpostavka za odgovornost tuženice zbog nezakonitog rada ipak ovaj drugostupanjski sud nalazi da tužiteljici, bez obzira na navedeno, nije nastala šteta.

              Naime, po Ugovoru o dugoročnom kreditu od 16. studenoga 2004. tužiteljica za svoje potraživanje prema dužniku ZT G. d.o.o. Zagreb ima više instrumenata osiguranja, a ne samo pravo zaloga na nekretninama upisanim u zk. ul. 537 k.o. Novalja I. Tužiteljica, a kao što to s pravom ističe žalba tuženice, nije iznijela činjenice niti priložila dokaze o tome da se pokušala naplatiti iz drugih instrumenata osiguranja i da joj to nije uspjelo.

              Što se tiče pokrenutih ovršnih postupaka koji se temelje i na Ugovoru o okvirnom iznosu zaduženja i osiguranja broj ES 846/08 od 10. rujna 2008. tužiteljica nije dala nikakvo očitovanje u pogledu toga u kojoj su fazi ti postupci te se čak i protivila dokaznom prijedlogu tuženice, a od kojeg je ova u konačnici i odustala, da se izvrši uvid u navedene ovršne predmete.

              Nadalje, uzimajući u obzir činjenicu da je u Ugovoru o dugoročnom kreditu od 16. studenoga 2004. (l.s. 50-54) kao instrument osiguranja navedeno pet bianco mjenica ZT G. d.o.o. i jedna osobna mjenica na ime Z. H. to imajući u vidu sve prethodno navedeno slijedi da tužiteljica nije dokazala da je pretrpjela štetu zbog nezakonitog rada tuženice, a posebno ne u utuženom iznosu pri čemu elaborat procjene koji je tužiteljica priložila u spis ne bi predstavljao adekvatan dokaz kojim bi se moglo dokazati da je na strani tužiteljice nastala šteta upravo u visini utuženog iznosa. Naime, iz čl. 9. Ugovora o okvirnom iznosu zaduženja i osiguranju hipotekom na nekretnini br. ES 914/14 od 16. studenoga 2004. (l.s. 91-96) slijedi kako stranke sporazumno utvrđuju da ukupna vrijednost nekretnina iznosi 400.000,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti. Imajući u vidu da se elaborat procjene tužiteljice odnosi na daleko veći novčani iznos, a tužiteljica nije pojasnila od kuda razlika između vrijednosti navedene u čl. 9. Ugovora od 16. studenoga 2004. te one navedene u elaboratu procjene, to znači da taj dokaz nikako ne može biti valjani dokaz u pogledu kolika je eventualno šteta tužiteljici nastala. Taj elaborat procjene ne može se ni prihvatiti iz razloga što se isti ne odnosi na nekretnine na kojima je nezakonito brisano založno pravo tužiteljice, već se isti odnosi na druge nekretnine i to na njihovu procjenu tržišne vrijednosti. Dakle, tužiteljica je, po mišljenju ovog drugostupanjskog suda, trebala dokazati da se nije mogla naplatiti putem svih raspoloživih sredstava osiguranja koje je imala sukladno zaključenim Ugovorima i Aneksima sa svojim dužnicima, a to tužiteljica nije učinila pa time nije dokazala ni postojanje kauzalne veze između štetne radnje tuženice i nastale štete, kao ni visinu eventualne štete.

              Osim toga, kada se uzme u obzir sadržaj očitovanja tužiteljice na listu spisa 336 tj. da gubitak hipoteke ima za posljedicu nemogućnost iste da svoju dospjelu tražbinu namiri iz vrijednosti nekretnina na kojima je hipoteka bila upisana te kada se uzme u obzir činjenica da tužiteljica nije konkretno navela što je s navedenim ovršnim postupcima, da li je aktivirala mjenice koje su joj bile na raspolaganju, upisana založna prava koja nezakonitom radnjom tuženice nisu izbrisana, to bi zapravo proizlazilo da tužiteljica, s obzirom na stanje spisa predmeta, ne traži naknadu štete koja je odredbom čl. 155. ZOO definirana kao umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta), već da ista traži eventualnu buduću štetu.

              Budući da tužiteljica u ovom konkretnom sporu nije dokazala da bi na njezinoj strani došlo do umanjenja imovine niti konkretizira u kojem bi to točno iznosu bilo to znači da je s obzirom na odredbu čl. 155. ZOO trebalo dokazati da bi usvajanjem tužbenog zahtjeva došlo do vraćanja materijalne situacije tužiteljice u istu onu poziciju u kojoj bi ona bila da nije bilo štetne radnje tuženice.

              Kako tužiteljica tu odlučnu činjenicu nije dokazala to iz navedenog nedvojbeno slijedi da ona u konkretnom slučaju ne traži otklanjanje već nastale štete već traži eventualnu buduću štetu pa je i iz tog razloga tužbeni zahtjev neutemeljen jer nije dokazala kauzalnu vezu između nezakonite radnje tuženice i štete koju eventualno trpi što znači da nije dokazala bitne elemente ovog izvanugovornog odnosa.

              Slijedom iznesenog, valjalo je temeljem odredbe čl. 373.a st. 3. ZPP preinačiti prvostupanjsku presudu (toč. 1. izreke ove drugostupanjske presude).

              Također je po odredbi čl. 166. st. 2. ZPP valjalo odlučiti o troškovima cjelokupnog postupka.

              U pravilnoj primjeni odredbe čl. 154. st. 1. u svezi s čl. 155. ZPP te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15- dalje Tarifa) tuženici je na ime zastupanja po punomoćniku iz redova odvjetnika priznato:

              - u vrijeme kada je vrijednost predmeta spora iznosila 11.682.112,05 kuna po 7.836 bodova za zastupanje na ročištima od 17. rujna 2012. i 4. ožujka 2013. te

              - u vrijeme kada je vrijednost predmeta spora iznosila 7.473.425,84 kune po 6.237 bodova za zastupanje na ročištima od 5. srpnja 2013. i 11. veljače 2016., kao i za sastav obrazloženog podneska od 24. prosinca 2015. (l.s. 372).

              Dakle, uz vrijednost boda od 10,00 kuna tuženici je priznato 343.830,00 kuna, što uz pripadajući PDV sveukupno daje iznos od 429.787,50 kuna uz koji trošak je tuženici priznato i 5.000,00 kuna na ime sudske pristojbe odgovora na tužbu koja u skladu s čl. 4. st. 2. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine, broj 74/95, 57/96, 137/02, 125/11, 112/12, 157/13 i 110/15) dospijeva po pravomoćnom završetku postupka za svaku stranku razmjerno uspjehu u parnici tako da je tužiteljica u obvezi naknaditi tuženici parnični trošak u visini od 434.787,50 kuna.

              U odnosu na preostali zatraženi trošak istaći je da tuženici ne pripada jednaki broj bodova za sve radnje poduzete po punomoćniku iz redova odvjetnika jer je tijekom postupka došlo do promjene vrijednosti predmeta spora radi čega je zahtjev tuženice za naknadom parničnog troška preko iznosa od 434.787,50 kuna valjalo odbiti kao neosnovan.

 

Zadar, 7. veljače 2018.