Broj: Gž R-211/18

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, po sutkinji ovog suda Svjetlani Vidović, u pravnoj stvari tužitelja: 1. M. R., iz Z., P. 33A, 2. D. S., iz O., V. A.. C. 34, i 3. V. V., iz N. G., P. 58, svi zastupani po punomoćnicima N. P. i D. V. P., odvjetnicima u O. društvu P., V. P. j.t.d., Z., U. P. Š. 12, protiv tuženice C. osiguranje d.d., Z., M. 22, zastupane po punomoćnici V. H., dipl. pravnici kod tuženice, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu broj 2 Pr-2047/17-11 od 22. prosinca 2017., dana 19. veljače 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženice i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj 2 Pr-2047/17-11 od 22. prosinca 2017.

 

II. Odbijaju se zahtjevi tužitelja i tuženice za naknadom troškova žalbenog postupka.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom prvostupanjskom presudom obvezana je tuženica isplatiti tužiteljima iznose od po 2.400,00 kn s pripadajućom zateznom kamatom na pojedine iznose kako je to specificirano u točki I., II. i III. izreke presude.

 

Ujedno je tuženica obvezana naknaditi tužiteljima parnični trošak u iznosu od 2.700,00 kn (točka IV. izreke).

 

Žalbu pravovremeno podnosi tuženica zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13  i 89/14 - dalje: ZPP) s prijedlogom da se presuda preinači podredno, ukine.

 

U odgovoru na žalbu tužitelji osporavaju navode iste u cijelosti i predlažu žalbu odbiti.

 

Žalba je neosnovana.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu blagdanskih prigodnica i to božićnice za 2012. godinu a isti svoje pravo temelje na odredbi članka 83. stavak 2. Kolektivnog ugovora tuženice od 26. studenog 2010. (dalje: KU/10) i uskrsnice za 2013. godinu koje pravo temelje na odredbi članka 83. stavak 1. Kolektivnog ugovora tuženice od 31. siječnja 2013. (dalje: KU/13), te na odredbama Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09, 61/11 82/12 i 73/13 - dalje: ZR) i odredbama članka 173. i 203. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje - ZOO).

 

Imajući na umu vrijednost predmeta spora u konkretnom slučaju, to se u ovom postupku radi se o sporu male vrijednosti u smislu odredbe članka 458. stavak 1. ZPP, radi čega se pobijana presuda može pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavak 2. točke 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava, a sve u skladu s odredbom članka 467. stavak. 1. ZPP.

 

Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi:

 

- da su tužitelji u utuženom razdoblju bili zaposleni kod tuženice;

 

- da temeljem članka 83. stavak 1. KU/13 radnicima pripada pravo na prigodnu isplatu za Uskrs u visini neoporezivog iznosa dara u naravi u skladu s poreznim propisima a najmanje u iznosu od 400,00 kn neto;

 

- da temeljem odredbe članka 83. stavak 2. KU/10 radnicima pripada pravo na prigodnu isplatu za Božić u visini neoporezivog iznosa prigodnih nagrada u skladu s poreznim propisima a najmanje u visini od 2.000,00 kn neto;

 

- da su Granski sindikat zaposlenih u osiguranju Hrvatske i tuženica dana 28. prosinca 2012. sklopili Dodatak I KU kojim je u članku 2. ugovoreno da se članak 83. stavak 2. KU/10 neće primjenjivati u 2012. godini;

 

- da su Granski sindikat zaposlenih u osiguranju Hrvatske i tuženica dana 3. lipnja 2013. sklopili Dodatak II KU kojim je u članku 2. ugovoreno da se članak 83. stavak 1. KU neće primjenjivati u 2013. godini;

 

- da je 2013. godine Uskrs bio 31. ožujka;

 

- da KU/10 i KU/13 nije ugovoren datum dospijeća blagdanskih prigodnica;

 

- da tuženica navedene iznose nije isplatila tužiteljima.

 

Ovaj sud je kod odlučivanja o žalbi dužan respektirati činjenično stanje utvrđeno od strane prvostupanjskog suda.

 

S obzirom na utvrđeno činjenično stanje, pravilno je taj sud ocijenio da tužiteljima pripada pravo na isplatu blagdanskih prigodnica i to uskrsnice za 2013. godinu u iznosu od 400,00 kn i božićnice za 2012. godinu u iznosu od 2.000,00 kn.

 

Naime, prvostupanjski sud je naveo da su sva potraživanja tužitelja nastala prije sklapanja Dodatka I. i Dodatka II. KU, a što da znači da se sindikat nije mogao odreći tih tražbina u ime i za račun tužitelja.

 

Ovo stoga jer, iako KU/10 i KU/13 ne sadrži datume dospijeća utuženih tražbina, sud prvog stupnja pravilno primjenjuje materijalno pravo i to odredbu članka 173. ZOO kojom je propisano da je dužnik dužan ispuniti obvezu u roku predviđenom ugovorom (stavak 1.) ili zakonom (stavak 2.) a ako rok nije predviđen ni ugovorom ni zakonom a cilj posla, narav obveze i ostale okolnosti ne zahtijevaju stanovit rok za ispunjenje, vjerovnik može zahtijevati odmah ispunjenje obveze, a dužnik sa svoje strane može zahtijevati od vjerovnika da odmah primi ispunjenje (stavak 3.).

 

Svrha isplate blagdanskih prigodnica jeste da radnik sam ili sa svojom obitelji blagdane - Uskrs i Božić, koji podrazumijevaju povećane izdatke (a to je notorno), dostojno provede (u koju svrhu zasigurno jest i određena novčana potpora), pa je jasno da je narav obveze tuženice takva da ista dospijeva upravo na blagdan odnosno dan pred blagdan.

 

Općenito, dospijeće prava na božićnicu i uskrsnicu reguliraju pravni izvori koji predviđaju to pravo a to su u pravilu, a tako je i ovdje slučaj, kolektivni ugovori. Iako nerijetko pitanje dospijeća istih u praksi ostavlja dvojbe, dugogodišnja sudska praksa se izjasnila da pravo na isplatu božićnice i uskrsnice dospijeva najkasnije dan uoči tih blagdana, jer to odgovara svrsi tih naknada - pomoći pri podmirenju po­većanih troškova za tu prigodu.

 

U odnosu na žalbene navode da se u Republici Hrvatskoj kao blagdan slave i pravoslavni božić i uskrs, a zbog sporne činjenice dospijeća utuženih tražbina, za odgovoriti je da je odredbom članka 1. Zakona o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine", broj 33/1996, 96/2001, 13/2002, 112/2005, 59/2006, 55/2008, 74/2011, 130/2011; dalje: Zakon o blagdanima) propisano, među ostalim, da su blagdani Uskrs i Uskrsni ponedjeljak i 25. prosinca - Božić; dok je odredbom članka 3. istog zakona propisano da građani Republike Hrvatske koji Božić slave na dan 7. siječnja u taj dan, islamske vjeroispovjedi u dane Ramazanskog bajrama i Kurban bajrama, te židovske vjeroispovjedi u dane Roš Hašane i Jom Kipura imaju pravo ne raditi.

 

Kako su utužene naknade u KU/10 i KU/13 definirane kao "blagdanske prigodnice", to jasno proizlazi da je dan dospijeća istih pravilno utvrđen od strane suda prvog stupnja upravo na blagdan odnosno dan pred blagdan, sve imajući u vidu odredbe Zakona o blagdanima.

 

Ustav Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 6/90, 135/97, 8/98,  113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 5/14; dalje Ustav) jamči svakom zaposlenom pravo na zaradu kojom može osigurati sebi i obitelji slobodan i dostojan život (članak 55. stavak 1. Ustava). To ustavno jamstvo razrađuje zakon ali i kolektivni ugovor.

 

Pravo na blagdanske prigodnice nije ustavna kategorija već povlastica koja ovisi o suglasnoj volji ugovornih strana.

 

Pri tome, nedvojbeno je da su kolektivni ugovori pisani sporazumi u svezi radnih i materijalnih uvjeta koji su zaključeni između poslodavca i sindikata kao udruge radnika, te su time rezultat sporazuma i slobodne volje ugovornih strana.

 

Stoga Dodatak I. i Dodatak II. KU nisu a priori ništetni; međutim, dodacima se ne može odlučivati o pravima radnika koja su već dospjela na isplatu jer se nakon dospijeća tražbine može govoriti o pravu isključivo vjerovnika (dakle, radnika), na odreknuće (otpust duga).

 

Spisu predmeta nije priložen Statut ili neki drugi akt Sindikata ili punomoć tužitelja iz kojih bi proizlazilo takovo pravo na odreknuće odn. otpust duga.

 

ZR nema posebnih odredaba o odricanju od novčanog potraživanja radnika prema poslodavcu pa sukladno odredbi članka 6. stavak 4. ZR dolazi do supsidijarne primjene propisa obveznog prava.

 

Prema odredbi članka 203. stavak 1. ZOO obveza prestaje kad vjerovnik izjavi dužniku da neće zahtijevati njezino ispunjenje, a dužnik se s tim suglasi.

 

Kako tužitelji nisu izjavili tuženici da neće zahtijevati isplatu uskrsnice za 2013. godinu i božićnice za 2012. godinu, to obveza tuženice nije prestala.

 

U odnosu na ostale žalbene navode pa tako da bi tužiteljima božićnica za 2012. bila isplaćena kroz stimulaciju za ostvareni rad a uskrsnica za 2013. kroz poklon bon na ime financijske potpore Društva za sudjelovanje na XXXIV. sportskim igrama tuženice predstavljaju nonsens jer već iz samih odluka o tim isplatama proizlazi sasma druga svrha navedenih isplata (također s naslova prava iz KU).

 

Nadalje, navedene isplate ukazuju da nije bilo mjesta sklapanju Dodatka I. i II. KU zbog navodne loše financijske situacije tuženice jer je stimulacija isplaćena temeljem godišnje ocjene uspješnosti rezultata poslovanja a poklon bon za sudjelovanje na sportskim igrama.

 

Tuženica nije tijekom postupka, a niti u žalbi istakla nijedan opravdani razlog, motiv ili pobudu zbog čega bi svoju obvezu isplate božićnice i uskrsnice ispunila pod izlikom isplate stimulacije i sudjelovanja na sportskim igrama. Takvo eventualno postupanje tuženice protivilo bi se imperativnim poreznim propisima, pravilima ponašanja dobrog gospodarstvenika i u konačnici načelu savjesnosti i poštenja.

 

Osim toga, kontradiktorna je tvrdnja tuženice da su se radnici Dodatkom I. i II. odrekli tih prava, tvrdnji da im je to isplaćeno ali pod drugim nazivnikom.

 

Pogrešno tuženica u žalbi ističe da KU predstavlja ugovaranje u korist trećeg jer sindikat jeste udruga radnika (pa tako i tužitelja). Ovo stoga jer, radnici imaju pravo, po svojem slobodnom izboru, utemeljiti sindikat te se u njega učlaniti, uz uvjete koji mogu biti propisani samo statutom ili pravilima toga sindikata.

 

Slijedom navedenog, sud je prvog stupnja na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev u cijelosti.

 

Pravilna je i odluka o parničnom trošku jer je ispravno utemeljena na odredbi članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP i jer je parnični trošak pravilno obračunat.

 

Kako nisu ostvareni razlozi zbog kojih se prvostupanjska presuda pobija, kao ni oni na koje ovaj žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP, to je žalbu tuženice valjalo odbiti, a prvostupanjsku presudu potvrditi u cijelosti temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP.

 

Temeljem odredbe članka 155. ZPP odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava odgovora na žalbu jer isti nije bio potreban za vođenje postupka, kao i zahtjev tuženice jer ista nije uspjela u žalbi.

 

U Splitu, 19. veljače 2018.