Broj: Gž-1667/2015

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, OIB: 11748694684 po sucu tog suda Marku Pribisaliću, kao sucu pojedincu,  u građanskopravnoj stvari tužiteljice B. m. H. d.o.o., Z., G. S., G., OIB …, kojeg zastupa punomoćnica G. P. D., odvjetnica u Z. odvjetničkom uredu G. P. D. i Z. Š. u Z., protiv tuženika 1. Ž. V. iz S., OIB …, koju zastupa punomoćnica A. R., odvjetnica u S. i 2. B. F. iz N., OIB …, koju zastupa punomoćnik S. E., odvjetnik u S., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pi-763/13 od 28. svibnja 2015., dana 22. veljače 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pi-763/13 od 28. svibnja 2015.

 

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja i odlučeno kako slijedi:

 

"I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

"I. Tužena Ž. V. iz S., OIB … i tužena B. F. iz N., OIB …, solidarno su dužne isplatiti tužitelju iznos od 54.656,15 kuna, sa zakonskim zateznim kamatama tekućima kako slijedi:

 

-          na iznos od 8.085,03 kn od 01. 09. 2010. g. pa do isplate,

-          na iznos od 12.142,60 kn od 20. 09. 2010. g. pa do isplate,

-          na iznos od 6.609,28 kn od 03. 10. 2010. g. pa do isplate,

-          na iznos od 6.841,67 kn od 10. 10. 2010. g. pa do isplate,

-          na iznos od 4.948,41 kn od 10. 10. 2010. g. pa do isplate,

-          na iznos od 7.266,69 kn od 13. 10. 2010. g. pa do isplate,

-          na iznos od 8.762,47 kn od 18. 10. 2010. g. pa do isplate.

 

II. Tuženica Ž. V. iz S., M. G., OIB … i tuženica B. F. iz N., P. M., OIB …, solidarno su dužne tužitelju isplatiti novčani iznos od 5.215,63 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 04. 07. 2011. g. pa do isplate, sve u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe.

 

III. Tuženica Ž. V. iz S., M. G., OIB … i tuženica B. F. iz N., P. M., OIB …, solidarno su dužne tužitelju naknaditi i parnični trošak, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana presuđenja pa do isplate, sve u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe."

 

II. Nalaže se tužitelju u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tuženoj 1. Ž. V. parnični trošak u iznosu od 6.250,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja teče počam od 28. svibnja 2015. pa do isplate po stopi od 12% godišnje, a u slučaju promjene stope zateznih kamata, po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske Narodne Banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena.

 

III. Nalaže se tužitelju u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tuženoj 2. B. F. parnični trošak u iznosu od 7.500,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja teče počam od 28. svibnja 2015. pa do isplate po stopi od 12% godišnje, a u slučaju promjene stope zateznih kamata, po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske Narodne Banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena."

 

Protiv prvostupanjske presude žali se tužitelj pobijajući odluku u cijelosti zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14, dalje: ZPP), predlažući prvostupanjsku presudu preinačiti i tužbeni zahtjev prihvatiti, odnosno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. 

 

Na žalbu nije odgovoreno.

 

Žalba nije osnovana.

 

I u ovom stadiju postupka predmet spora je zahtjev tužitelja na isplatu iznosa od 54.656,15 kuna, sa zateznim kamatama temeljem jamstva koje je pravni prednik tuženika, sada pokojni Ž. V., dao tužitelju za ispunjenje obveze tvrtke M. L. d.o.o., potpisujući tri bjanko zadužnice dana 3. prosinca 2008.

 

Ispitujući pobijanu prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi te pazeći o službenoj dužnosti na određene bitne povrede odredaba postupka u smislu članka 365. stavka 2. ZPP-a, ovaj sud utvrđuje kako u prvostupanjskom postupku nije počinjena bitna povreda odredaba postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, na koju ukazuje žalitelj, kao niti koja druga povreda na koju sud pazi po službenoj dužnosti pa se zakonitost i pravilnost prvostupanjske presude može ispitati.

 

Prema stanju u spisu premeta, u bitnom proizlaze sljedeća utvrđenja:

 

- kako je dana 3. prosinca 2008. trgovačko društvo M. L. d.o.o. S. izdalo tužitelju tri Bjanko zadužnice radi naplate tražbine po 50.000,00 kuna, odnosno ukupno visine 150.000,00 kuna, a koje je kao jamac platac potpisao i ovjerio sada pokojni Ž. V., pravni prednik tuženika,

 

-kako je Ž. V. umro 5. rujna 2010., a iza njegove smrti da je Javni bilježnik E. K. u S. donio rješenje o nasljeđivanju dana 24. studenog 2010. poslovni broj O 241/10, prema kojem su tužene utvrđene kao isključive zakonske nasljednice svog pokojnog oca i naslijedile imovinu kako je utvrđeno u rješenju o nasljeđivanju,

 

-kako je Ž. V. bio direktor spomenutoga trgovačkog društva M. L. d.o.o. S., da je tužitelj podnio prijedlog za ovrhu protiv društva M. L. d.o.o. radi naplate iznosa od 108.034,50 kuna dana 17. svibnja 2011., kao i da je Javni bilježnik Ž. M. u Z. donio dana 17. svibnja 2011. rješenje o ovrsi poslovni broj Ovrv-1022/11,

 

-kako iz iskaza tužene Ž. V. proizlazi da nije imala nikakvih saznanja u svezi s predmetnim dugovanjem, da je njezin otac bio vlasnik i direktor spomenute tvrtke, da se bavio trgovinom građevinskog materijala i tužena nije znala o njegovim poslovima za razliku od sestre, tužene B. F., koja da je s ocem radila i imala puno više saznanja, kao i da nema saznanja da bi otac potpisao bjanko zadužnice,

 

-kako je prema izvodu otvorenih stavki tužitelja od 5. srpnja 2013. dugovanje tvrtke M. L. d.o.o. prema tužitelju iznosilo 54.656,15 kuna, a prema zaduženjima iz srpnja i kolovoza 2010. koja su obuhvaćena prijedlogom za ovrhu od 17. svibnja 2011.,

 

-kako je pregledom računa broj MB 366/14 utvrđeno da je prvotužena prodala dionice HT za iznos od 11.688,82 kuna, a prema podatcima OTP banke tuženoj da je s računa Ž. V. isplaćen iznos od 4.320,00 EUR-a, ostatak novca u iznosu od 101.719,55 EUR-a je upotrijebljen za plaćanje depozita jer je novac bio založen kao kolateral,

 

-kako je pregledom ugovora o kupoprodaji utvrđeno da je stan kojeg je naslijedila navedena tužena prema rješenju o nasljeđivanju prodan T. J. 2004.godine, ali uknjižba prava vlasništva nije provedena u zemljišnoj knjizi.

 

Temeljem navedenih utvrđenja prvostupanjski sud je pravilno smatrao kako prema tužitelj predmetno potraživanje prema tuženima kao zakonskim nasljednicima pokojnoga Ž. V., temelji na činjenici što je njihov prednik potpisao, kao jamac platac za tvrtku M. L. d.o.o., tri Bjanko zadužnice ukupne vrijednosti 150.000,00 kuna, da tužitelj potražuje iznos prema svom izvodu otvorenih stavki za M. L. d.o.o. od 5. srpnja 2013. te potražuje troškove ovršnog postupka pred Javnim bilježnikom, da su tužene osporile osnovu i visinu potraživanja, ali da izvod otvorenih stavki ne predstavlja dostatan dokaz da bi sud mogao nedvojbeno zaključiti o postojanju duga prema navedenoj tvrtki, odnosno kako tužitelj nije dokazao navedene odlučne činjenice postojanja duga. Osim toga, prvostupanjski sud je smatrao i kako se obveza jamca gasi njegovom smrću pa da se ne radi o dugu ostavitelja, pravnog prednika tuženih, nego o dugu glavnog dužnika te je tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen kao neosnovan.

 

Naprijed navedena činjenična utvrđenja kao pravilna u potpunosti prihvaća i ovaj sud drugog stupnja jer se ta utvrđenja temelje na rezultatima provedenog dokaznog postupka, a koje dokaze je prvostupanjski sud pravilno cijenio u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a, o čemu prvostupanjska presuda sadrži valjane i prihvatljive razloge koje prihvaća i ovaj sud.

 

Člankom 9. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05,41/08 i 103/15, dalje: ZOO) propisano je kako je sudionik u obveznom odnosu dužan ispuniti svoju obvezu i odgovoran je za njezino ispunjenje.

 

Člankom 104. ZOO-a propisano je kako se ugovorom o jamstvu jamac obvezuje prema vjerovniku da će ispuniti valjanu i dospjelu obvezu dužnika, ako ovaj to ne učini. U smislu članka 109. ZOO-a jamčeva obveza ne može biti veća od obveze glavnog dužnika.

 

Prije svega valja navesti kako tužitelj osporava činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda tvrdeći da je dokazao postojanje i visinu duga, ali u tom pogledu treba imati u vidu kako teret dokaza svih odlučnih, a među strankama prijepornih činjenica koje se odnose na postojanje i visinu predmetnog potraživanja, leži na tužitelju, a tužitelj te činjenice u postupku nije dokazao. Naime, tuženici su osporili osnovu i visinu potraživanja, a tužitelj nije predložio izvođenje dokaza na te okolnosti pa niti izvođenje dokaza pregledom spisa predmeta u postupku u kojemu je donijeto spomenuto rješenje o ovrsi poslovni broj Ovrv-1022/11. Na glavnoj raspravi tužitelj u tom smislu nije imao daljnjih prijedloga za izvođenje dokaza pa stoga prvostupanjski sud nije niti mogao drukčije utvrditi činjenično stanje, a slijedom toga nije mogao niti izvesti drukčije zaključke od onih koje je izveo i koje, kako je već i rečeno, kao pravilne prihvaća i ovaj sud drugog stupnja.

 

Osim toga, tužitelj i u žalbi navodi kako su predmetne Bjanko zadužnice ovršne isprave u odnosu na Ž. V. te da je rješenje o nasljeđivanju iza njegove smrti dostatno u smislu utvrđivanja odgovornosti nasljednika za podmirenje duga ostavitelja. Međutim, prema stajalištu ovog drugostupanjskog suda, pravni prednik tuženika je u predmetnim Bjanko zadužnicama bio u pravnom položaju jamca platca, ali ne i u položaju glavnog dužnika, kako to pravilno utvrđuje i prvostupanjski sud pa se i obveza tuženika kao nasljednika može odnositi isključivo na obvezu podmirivanja dugova njihova pravnog prednika, odnosno ostavitelja. Drugim riječima, jamstvo prestaje smrću osobe koja je jamčila za podmirenje obveze dužnika pa možebitna obveza jamca na ispunjenje dospjele obveze dužnika mora biti utvrđena prema jamcu za života, da bi potom ta obveza jamca predstavljala obvezu za koju odgovaraju nasljednici jamca nakon njegove smrti, sukladno članku 139. Zakona o nasljeđivanu ("Narodne novine", broj 48/03, 163/03, 127/13 i 33/15), a što ovdje nije slučaj.

Dakle, iz svega navedenog proizlazi kako je na pravilno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo u smislu naprijed citiranih  odredaba kada je tužbeni zahtjev odbio. Tužitelj žalbenim navodima nije doveo u sumnju pravilnost utvrđenja prvostupanjskog suda.

 

Prvostupanjska odluka o troškovima postupka donijeta je pravilnom primjenom odredaba članka 154. stavka 1. ZPP-a te članka 155. ZPP-a.

 

Zbog navedenog, trebalo je primjenom odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a odbiti žalbu  tužitelja kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

 

Zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka trebalo je odbiti temeljem članka 166. stavka 1. ZPP-a u svezi s člankom 155. ZPP-a jer tužitelj nije uspio u žalbenom stadiju postupka.

 

Stoga je odlučeno kao u izreci ove presude.

 

U Splitu 22. veljače 2018.