Broj: Gž-389/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

                                                                                                                                                         

                                Županijski sud u Slavonskom Brodu, po sutkinji Ireni Dikanović Terzić u pravnoj stvari tužitelja I. P. iz S., (OIB:…) zastupan po O. D. K. i partneri iz Z., protiv tuženika  G. H. d.d. Zagreb, (OIB: …) zastupan po punomoćnici G. V. odvjetnici iz Z., radi naknade štete, rješavajući žalbe tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 28. prosinca 2016., poslovni broj: 65 Pn-3150/15., i dopunskog rješenja tog suda od 9. siječnja 2017., poslovni broj: 65 Pn-3150/15., 15. ožujka 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

 

                            I. Žalba tužitelja I. P. protiv presude djelomično se odbija kao  neosnovana, a djelomično prihvaća, dok se žalba tužitelja protiv dopunskog rješenja prihvaća, te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 28. prosinca 2016., poslovni broj: Pn-3150/15. potvrđuje, u pobijanom odbijajućem dijelu (točka II.  izreke), a ova presuda i dopunsko rješenje prvostupanjskog suda od 9. siječnja 2017. poslovni broj: 65 Pn-3150/15. preinačuju u odluci o troškovima postupka tako da se nalaže tuženiku G. H. d.d. Z. da tužitelju I. P. nadoknade troškove parničnog postupka u iznosu od 1.664,19 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28. prosinca 2016. do isplate, po stopi propisanoj člankom 29. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08 i 78/15)

 

                            II. Odbija se tužitelj s zahtjevom za naknadu troška sastava žalbi, a tuženik sa zahtjevom za naknadu troška sastava odgovora na žalbu.                                                                                   

 

Obrazloženje

 

                            Presudom prvostupanjskog suda naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 2.712,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 2. lipnja 2015. do isplate, te da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.781,37 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 28. prosinca 2016. do isplate (točka I. izreke); dok je tužitelj odbijen sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 2.500,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom računajući od 2. lipnja 2015., te sa zahtjevom za plaćanje zatezne kamate na iznos plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 500,00 kn za razdoblje od 27. kolovoza 2015. do 27. prosinca 2016. i sa zahtjevom za isplatu zatezne kamate na iznos plaćenog predujma za medicinsko vještačenje od 2.500,00 kn za razdoblje od 8. prosinca 2016. do 27. prosinca 2016. (točka II. izreke); te je tužitelju naloženo da nadoknadi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 3.496,87 kn sa zateznim kamatama tekućim od 28. prosinca 2016. do isplate (točka III. izreke).

                           

                            Dopunskim rješenjem suda prvog stupnja od 9. siječnja 2017. tužitelj je odbijen sa zahtjevom da mu se nadoknade troškovi pristupa ročištu za objavu presude u iznosu od 468,75 kn.

                             

                            Protiv odbijajućeg dijela presude i odluke o troškovima postupka sadržanim u presudi, te protiv dopunskog rješenja prvostupanjskog suda od 9. siječnja 2017., tužitelj je pravovremeno podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se presuda i dopunsko rješenje od 9. siječnja 2017. preinače u pobijanom dijelu na način da se tužbeni zahtjev usvoji u cijelosti i da mu se u cijelosti nadoknade troškovi parničnog postupka ili ukine u pobijanom dijelu i predmet vrati na ponovno suđenje. Traži trošak sastava žalbi.

 

Tuženik se u odgovoru na žalbu koju je tužitelj uložio na presudu protivi navodima žalbe i predlaže da se žalba odbije, a presuda potvrdi u pobijanom dijelu. Traži trošak sastava odgovora na žalbu.              

             

                            Žalba na presudu je djelomično osnovana.

 

                            Žalba na dopunsko rješenje je osnovana.              

 

Prvostupanjski sud je utvrdio za ovaj spor sve odlučne činjenice nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno, pa tako i nalaza i mišljenja liječnika vještaka Dr. sc. D. P., dr. med., spec. neurologije i Prof. dr. sc. V. B., dr. med. spec, neurokirurgije kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

 

Suprotno navodima žalbe, okolnost što prvostupanjski sud  u razlozima presude nije naveo visinu iznosa koji tužitelju pripada za svaku od kvalifikatornih okolnosti, odnosno strah, fizičke bolove, smanjenje opće životne aktivnosti ne čine razloge presude nejasnima, niti to dovodi do mogućnosti da je prvostupanjski sud bez prethodnog utvrđenja činjenica, prema potpuno slobodnoj ocjeni do područja arbitrarnosti i samovolje, odredio pravičnu novčanu naknadu neimovinske štete  povrede prava osobnosti na duševno i tjelesno zdravlje.

 

Naime, u razlozima pobijane presude prvostupanjski sud je jasno naveo jačinu i trajanje povredama izazvanih fizičkih bolova i straha tužitelja, postotak smanjenja njegove opće životne aktivnosti, te je jasno opisao u čemu se smanjenje opće životne aktivnosti sastoji i naveo je koje sve poteškoće je tužitelj imao tijekom liječenja, te je u skladu sa navedenim kvalifikatornim okolnostima utvrdio visinu štete koja nije u suprotnosti sa visinom štete prema Orijentacijskim kriterijima i iznosima za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 29. studenog 2002. (dalje: Orijentacijski kriteriji VSRH). Dakle, pravilnost dosuđene visine neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na duševno i tjelesno zdravlje moguće je ocijeniti, a time i provjeriti pravilnost prvostupanjske presude na osnovu detaljno utvrđenih kvalifikatornih okolnosti i postojećih Orijentacijskih kriterija VSRH.  

 

Obzirom na navedeno treba još dodati da po ocjeni ovog suda u konkretnom slučaju to što nisu navedene visine iznosa za svaku od kvalifikatornih okolnosti pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade štete ne čini presudu nerazumljivom. Jasno je da nema razloga za napuštanje smisla i sadržaja Orijentacijskih kriterija Vrhovnog suda RH u smislu značenja kvantifikacije i ocjene okolnosti koje utječu na dosuđenje visine neimovinske štete za povredu prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje, međutim, one u smislu njihove primjene, ne moraju biti obrazlagane, kako je već navedeno, u smislu ocjene svake pojedine „kvalifikatorne okolnosti“. 

 

                            Stoga ne stoji žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi članka 8. ZPP-a i članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a, na koje se ukazuje u žalbi, a nisu počinjene ni bitne povrede postupka iz članka 354. stavka 2. točki 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, na koje se pazi po službenoj dužnosti prema članku , 365. stavku 2. ZPP-a.

 

                            Prvostupanjski sud je potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje na kojem se temelji donesena presuda. Utvrđeno činjenično stanje navodima žalbe nije osporavano.

 

                            Imajući u vidu da je u štetnom događaju tužitelj zadobio trzajnu ozljedu vrata, nelagodnosti tijekom liječenja (uzimanje analgetika, liječničke kontrole, imobilizacija Schanzovim ovratnikom, mirovanje), jačinu i trajanje fizičkih bolova      (jaki bolovi 3 dana, srednji bolovi 4 dana i laki bolovi 15dana) i straha (primarni strah jakog intenziteta u trenutku prometne nezgode, sekundarni strah jakog intenziteta 2 dana, srednjeg intenziteta 3 dana i slabog intenziteta 5 dana), te da je kod tužitelja došlo do smanjenja opće životne aktivnosti za oko 5% zbog recidivirajućeg cervikocefalnog sindroma i ograničene pokretljivosti što je utvrđeno provedenim medicinskim vještačenjem, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio pravičnu novčanu naknadu zbog povredu pravna osobnosti na duševno i tjelesno zdravlje u iznosu od 11.500,00 kn, sukladno članku 19. stavku 1. u vezi članka 1100. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08 i 78/15 – dalje: ZOO).

 

Kod odlučivanja o visini pravične novčane naknade za navedene povrede prava osobnosti prvostupanjski sud je vodio računa o cilju kojem ona služi, da se ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom naravi i društvenom svrhom, kao i o Orijentacijskim kriterijima VSRH.

 

Tužitelju je po osnovi tuđe pomoći i njege priznata naknada štete u iznosu od 612,00 kn, koliko je tužbom i traženo.             

 

                            Obzirom da je u prvostupanjskom postupku pravilno utvrđeno, a navodima žalbe se ne osporava da je tuženik prije podnošenja tužbe tužitelju isplatio po osnovi naknade štete iznos od 9.400,00 kn, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je tužitelju po osnovi neisplaćenog iznosa štete isplatio još iznos od 2.712,00 kn, te ga odbio sa tužbenim zahtjevom za iznos od 2.500,00 kn kao previsoko postavljenim.

 

                            Zbog navedenih razloga žalba je djelomično odbijena i prvostupanjska presuda potvrđena u odbijajućem dijelu (točka II. izreke), sukladno članku 368. stavku 1. ZPP-a.

 

                            Tužitelj žalbom osporava i odluku o troškovima postupka koja je sadržana u presudi i dopunskom rješenju od 9. siječnja 2017.

 

                            Suprotno navodima žalbe prvostupanjski sud je pravilno priznao materijalno pravo kada je o troškovima postupka odlučio prema vrijednosti predmeta spora koja se tijekom prvostupanjskog postupka mijenjala i uspjehu parničnih stranaka postignutom u pojedinom dijelu spora.

 

Naime, prema zauzetom pravnom shvaćanju u predmetima             Revt 35/2004, Rev 402/2004, Rev 521/2005 i dr. proizlazi da kod odlučivanja o parničnim troškovima treba voditi računa o vrijednosti predmeta spora u vrijeme poduzimanja svake parnične radnje, te da smanjenje zahtjeva predstavlja djelomično povlačenje tužbe, a povlačenje tužbe je, makar bilo i djelomično, neuspjeh tužitelja -  članak 158. stavak 1. ZPP-a.

 

                            Tužitelj je dio tužbenog zahtjeva povukao nakon provedenog medicinskog vještačenja.

 

                            Slijedom navedenog proizlazi da je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je sukladno članku 154. stavku 2. u vezi s člankom 158. stavkom 1. ZPP-a priznao tužitelju troškove parničnog postupka do zaključenja glavne rasprave u iznosu od 4.781,37 kn, a tuženiku u iznosu od 3.496,87 kn.

 

Međutim, osnovano se u žalbi navodi da je tužitelju trebalo priznati i trošak pristupa na ročište za objavu presude razmjerno uspjehu postignutom u sporu nakon 9. kolovoza 2016. od 81%. Naime, trošak pristupa punomoćnika na ročište za objavu presude je po ocjeni ovog suda bio trošak koji je potreban za vođenje parnice, sukladno članku 155. stavku 1. ZPP-a, jer se na ročištu za objavu, pisano izrađena presuda uručuje stranci, odnosno njezinom punomoćniku, te od toga dana teče rok za žalbu, pa ukoliko stranka odnosno njezin punomoćnik nisu pristupili na to ročište, a uredno su pozvani smatrati će se da im je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište za objavu presude, sukladno članku 335. stavku 7., 8. i 9. ZPP-a.

 

Slijedom navedenog tužitelju pripada i trošak pristupa punomoćnika na ročište za objavu presude u iznosu od 375,00 kn, prema Tbr. 11. točka 3. Tarife  o nagradama i naknadi troška za rad odvjetnika („Narodne novine broj 142/12., 103/14, 118/14, 107/15 - dalje: Tarifa), te PDV na taj iznos od 93,75 kn, prema Tbr. 42. Tarife, što prema uspjehu postignutom u tom dijelu spora iznosi 379,69 kn.

 

Slijedom navedenog proizlazi da je prvostupanjski sud pravilnom primjenom materijalnog prava trebao tužitelju priznati troškove parničnog postupka u iznosu od 5.161,06 kn.

 

Međutim, prema članku 154. stavku 2. ZPP-a troškovi parničnog postupka se ne mogu namirivati na način da se u izreci presude tuženiku naloži da tužitelju isplati iznos od 5.161,06 kn, a tužitelju da tuženiku namiri iznos od 3.496,87 kn.

 

Naime, članak 154. stavak 2. ZPP-a izričito navodi da ako stranka djelomično uspije u parnici, sud može s obzirom na postignuti uspjeh odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove ili da jedna stranka nadoknadi drugoj razmjeran dio troškova, što u konkretnom slučaju znači da su se troškovi parničnog postupka tužitelja i tuženika trebali prebiti.

 

Slijedom navedenog nakon prijeboja parničnog troška tužitelja i tuženika ostala je obaveza tuženika da tužitelju namiri troškove parničnog postupka u iznosu od 1.664,19 kn.

 

                            Stoga je, u tom dijelu, žalba prihvaćena i rješenje o troškovima u presudi (članak 129. stavak 5. ZPP-a), kao i dopunsko rješenje od 9. siječnja 2017. preinačeno, te je pravilnom primjenom materijalnog prava tuženik obvezan tužitelju naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.664,19 kn, sukladno članku 166. stavku 1. u vezi članka 154. stavka 2. ZPP-a.               

             

                            Tužitelj je odbijen s zahtjevom za naknadu troškova sastava žalbe jer sa njom nije uspio u pogledu glavnog zahtjeva, a tuženik sa zahtjevom za naknadu troška sastava odgovora na žalbu jer ova postupovna radnja nije bila potrebna.

 

                            U nepobijanom dosuđujućem dijelu za naknadu štete (dio točke I. izreke), prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena.

 

Slavonski Brod, 15. ožujak 2018.