Broj: Gž-2082/2016

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljanom od sutkinja Amare Trgo, predsjednice vijeća, Blaženke Rilov Ćurin, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te dr. sc. Lidije Vojković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja G. K. iz I., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik S. J., odvjetnik u R., protiv tužene LJ. K. iz R., OIB: ..., koju zastupa punomoćnik Z. Š., odvjetnik u R., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Rijeci broj P-2580/2014 od 15. siječnja 2016., u sjednici vijeća održanoj 15. ožujka 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja G. K. pa se potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci broj P-2580/2014 od 15. siječnja 2016.,

              1) u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosu od 60.000,00 kuna sa zatraženom zateznom kamatom, te

              2) u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu mjesečnih iznosa od po 1.000,00 kuna za razdoblje od 20. prosinca 2014. do predaje u suposjed nekretnine 4. etaže 231/1000, stan broj 4, na prvom katu, koji se sastoji od predprostora, dnevnog boravka, dvije sobe, kuhinje, kupaonice i WC-a, otvorene terase i stepeništa, u ukupnoj površini od 102,19 m2, upisane u podulošku 4, koja etaža se nalazi u zgradi izgrađenoj na k.č. br. 1241/5, oznake zemljišta kuća br. 19 i dvorište, površine 251 čhv. upisane Z.U. 507 k.o. P.

            

r i j e š i o   j e

 

              Ukida se presuda Općinskog suda u Rijeci broj P-2580/2014 od 15. siječnja 2016.,

              1) u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu mjesečnog iznosa od po 1.000,00 kuna sa plaćanjem počev od podnošenja tužbe do 19. prosinca 2014., za stan koji se nalazi u zgradi izgrađenoj na k.č. br. 1241/5, oznake zemljišta br. 19 i dvorište, površine 251 čhv., upisane u Z.U. 507 k.o. P., te

              2) u odluci o parničnom trošku kojom je tužitelj G. K. obvezan naknaditi tuženoj LJ. K. parnični trošak u iznosu od 5.575,00 kuna,

pa se u tom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Obrazloženje

 

              Presudom i presudom na temelju priznanja Općinskog suda u Rijeci broj P-2580/2014 od 15. siječnja 2016. je suđeno:

              " I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

              1.Nalaže se tuženoj da tužitelju isplati iznos od 60.000,00 kuna s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, tekućom od dana podnošenja tužbe pa do isplate, u roku od 15 dana.

              3.Nalaže se tuženoj da tužitelju isplaćuje mjesečni iznos od 1.000,00 kuna i to počev od dana podnošenja tužbe do časa predaje u suposjed nekretnine 4. etaže 231/1000, stan br. 4-na I. katu –koji se sastoji od predprostora, dnevnog boravka, dvije sobe, kuhinje, kupaonice i wc-a, otvorene terase i stepeništa, u ukupnoj površini od 102,19 m2, upisanu u podul. 4. koja etaža se nalazi u zgradi izgrađenoj na k.č.br. 1241/5, oznake zemljišta kuća br. 19 i dvorište, površine 251 čhv, upisane u zk.ul. 507, k.o. P., time da je iznose dospjele do pravomoćnosti presude dužna platiti odjednom u roku od 15 dana, a ostale dospijevajuće iznose najkasnije do svakog 10-og u mjesecu, za tekući mjesec.

              II. Tužitelj je dužan naknaditi tuženoj prouzročeni parnični trošak u iznosu od 5.575,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

              III. Usvaja se tužbeni zahtjev koji glasi:

              2.Tužena je dužna tužitelju predati nekretninu 4. etažu 231/1000, stan br. 4-na I. katu –koji se sastoji od predprostora, dnevnog boravka, dvije sobe, kuhinje, kupaonice i wc-a, otvorene terase i stepeništa, u ukupnoj površini od 102,19 m2, upisanu u podul. 4. koja etaža se nalazi u zgradi izgrađenoj na k.č.br. 1241/5, oznake zemljišta kuća br. 19 i dvorište, površine 251 čhv, upisane u zk.ul. 507, k.o. P. u suposjed, u roku od 15 dana."

 

              Protiv onog dijela prvostupanjske presude u kojemu u postupku nije uspio, žalio se tužitelj, pobijajući istu zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), s prijedlogom da se presuda prvostupanjskog suda u pobijanom dijelu preinači u korist tužitelja, a podredno, da se ista u napadnutom dijelu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

              Žalba je djelomično osnovana.

 

              Ispitujući pobijanu presudu, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju upućuje žalba tužitelja, jer presuda nije nejasna, a niti kontradiktorna kako se navodi u žalbi, a nisu počinjene ni ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a na koje, uz bitnu povredu iz članka 354. stavka 2. točke 11. istog Zakona, ovaj drugostupanjski suda pazi po službenoj dužnosti.

 

              U tužbi kojom je pokrenuta ova parnica, tužitelj je naveo da je suvlasnik za 1/4 dijela stana koji se nalazi u Rijeci u zgradi sagrađenoj na k.č. br. 1241/5 Z.U. 507 k.o. P., a tužena da je suvlasnica za preostale 3/4 dijela, a sve temeljem pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju iza smrti djeda tužitelja, odnosno supruga tužene, I. K. Međutim, u posjedu predmetne nekretnine da se nalazi tužena, pa da se korištenjem suvlasničkog dijela tužitelja, neosnovano obogaćuje i to za 1.000,00 kuna mjesečno. Stoga je tužitelj zatražio od tužene isplatu iznosa od 60.000,00 kuna za dospjelo potraživanje iz ovog osnova do podnošenja tužbe (za proteklih pet godina), a od podnošenja tužbe do predaje u suposjed, isplatu je zatražio u mjesečnom iznosu od po 1.000,00 kuna. Zatražio je i predaju u suposjed predmetnog stana.

 

              Tužena se usprotivila novčanom potraživanju tužitelja, a na ročištu održanom kod prvostupanjsko suda 4. prosinca 2014. je navela da ne osporava zahtjev tužitelja za predaju stana u suposjed, pa je u odnosu na ovaj dio tužbenog zahtjeva donesena presuda na temelju priznanja.

 

              Prvostupanjski sud je u odnosu na novčano potraživanje tužitelja, smatrao nespornim da je tužena isključiva posjednica predmetne nekretnine, jer u posjedu drži suvlasnički dio tužitelja nakon uspostavljanja suvlasničke zajednice temeljem pravomoćnog i ovršnog rješenja o nasljeđivanju broj O-1191/01 od 18. ožujka 2003.

 

              Na temelju iskaza tužene, prvostupanjski sud je utvrdio da tužena ne pozna svog unuka, ovdje tužitelja, a niti s njim kontaktira, jer da ga nije vidjela punih trideset godina, a tužitelj da nikada nije bio u stanu koji je predmet spora, niti da se pojavio na ostavinskoj raspravi iza smrti njegovog djeda. Prema njenom kazivanju, ona se ne sjeća da je dobila dopise tužiteljevih odvjetnika u kojima bi se pozivala na predaju stana u posjed, a tužitelj da nikada nije izrazio želju da bi u predmetnom stanu živio te da nije ni zahtijevao predaju ključeva stana. Saslušanjem svjedokinje Ž. K. prvostupanjski sud je utvrdio da tužena čitavo vrijeme živi u predmetnom stanu, a da tužitelj živi u Americi te da stranke uopće ne komuniciraju i da se ne poznaju.

 

              Iz dopisa kojeg su tužiteljevi odvjetnici upućivali tuženoj, a za koje nije dokazano da ih je tužena primila, prvostupanjski sud je smatrao da je tužitelj od tužene zahtijevao razvrgnuće suvlasničke zajednice, a ne i predaju u posjed.

 

              Stoga je prvostupanjski sud zaključio da je neosnovano tužiteljevo potraživanje s naslova najamnine "budući tužena kao idealni vlasnik u 3/4 dijela iste ima pravo na suposjed cijele nekretnine", te da "tužena vršeći svoja vlasnička ovlaštenja na stanu nije ništa stekla bez osnova, jer bi na isti način posjedovala i upotrebljavala stan i u situaciji da je tužitelj imao suposjed istog".

 

              Naprijed izneseno pravno shvaćanje prvostupanjskog suda je pogrešno, jer je prvostupanjski sud tuženu kao suvlasnicu predmetnog stana za 3/4 dijela izjednačio s vlasnicom, što tužena nije. Tužena kao suvlasnica predmetnog stana za 3/4 dijela je vlasnica samo onog idealnog dijela koji odgovara njenom suvlasničkom dijelu, pa glede njega ima sve ovlasti kakve pripadaju vlasniku, ali ne i glede suvlasničkog dijela tužitelja.

 

              Nadalje, prvostupanjski sud je iz sadržaja dopisa kojeg su tužiteljevi odvjetnici upućivali tuženoj, a za koje je prvostupanjski sud smatrao da nije dokazano da ih je tužena primila, zaključio da je od tužene zahtijevano razvrgnuće suvlasničke zajednice, a ne predaja predmetnog stana u suposjed tužitelju.

 

              U žalbi tužitelja je prigovoreno da prvostupanjski sud nije uzeo u obzir prilikom donošenja pobijane presude, da je iz dopisa odvjetnika N. N. od 26. srpnja 2006., primitak kojega tužena nije osporila, vidljivo kako je od tužene prvenstveno traženo da omogući tužitelju nesmetan ulazak u predmetnu nekretninu, odnosno suposjed.

 

              U odnosu na ovaj žalbeni navod, za odgovoriti je da je tužena prilikom saslušanja, posebno upitana da li je dobila dopise odvjetnika N. N. i Đ. P. u kojim bi bila zatražena predaja u posjed stana, navela "… da ne zna, da se ne sjeća da je dobila te dopise".

 

              Imajući u vidu sadržaj označenog kazivanja tužene, kao i njezine daljnje navode kako tužitelj od nje nikada nije tražio predaju ključeva, a to da nije ni tražila tužiteljeva majka, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, pravilno je prvostupanjski sud smatrao kako tužitelj nije dokazao da je tužena zaprimila dopise njegovih punomoćnika kojima se poziva tuženu da tužitelju omogući nesmetan ulazak u predmetnu nekretninu, odnosno suposjed. Ovo tim više, što uz priložene dopise odvjetnika N. N. i Đ. P., tužitelj nije dostavio dokaze da su dopisi označenih odvjetnika predani pošti, kako je to uobičajeno postupanje odvjetnika radi pribavljanja potvrde o upućenim pošiljkama.

 

              Tužitelj je u žalbi, nadalje, prigovorio da u pobijanoj presudi prvostupanjski sud nije pojasnio zašto je formalno traženje posjeda nekretnine u konkretnom slučaju, od odlučne važnosti za presuđenje.

 

              Za dogovoriti je u odnosu na ovaj žalbeni prigovor da, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, nezahtjevanje predaje u suposjed predmetne nekretnine treba smatrati da je tužitelj, kao suvlasnik nekretnine, konkludentnim činom pristao da tužena koristi  i upotrebljava cijeli predmetni stan, što znači, i tužiteljev suvlasnički dio.

 

              Radi izloženog, prvostupanjski sud je na pravilno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev kojim je tužitelj u smislu odredbe članka 1120. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15) tražio isplatu iznosa od 60.000,00 kuna s naslova naknade koristi koju je tužena imala korištenjem tužiteljevog suvlasničkog dijela stana, bez plaćanja naknade, za razdoblje od pet godina proteklih prije podnošenja tužbe.

 

              Zato je, temeljem odredbe članka 368. stavka 2. ZPP-a, trebalo odbiti kao neosnovanu žalbu tužitelja i potvrditi presudu prvostupanjskog suda u ovom odbijajućem dijelu.

 

              Međutim, osnovano se u žalbi tužitelja navodi da je tužitelj nesporno, predaju u posjed stana zatražio danom podnošenja tužbe, pa da je tužena tada nesporno saznala za svoju obvezu predaje predmetne nekretnine u posjed tužitelju.

 

              Naime, tužitelj je u tužbi, pored zahtjeva za isplatu u iznosu od 60.000,00 kuna te isplatu u mjesečnom iznosu od po 1.000,00 kuna počev od podnošenja tužbe do predaje u suposjed nekretnine, zahtijevao da mu tužena preda u suposjed predmetnu nekretninu.

 

              Kako je tužena u ovom potonjem dijelu, priznala tužbeni zahtjev na ročištu koje je kod prvostupanjskog suda održano 4. prosinca 2014. (a radi čega je prvostupanjski sud donio presudu na temelju priznanja), zahtjev za naknadu koristi koje je tužena imala koristeći i upotrebljavajući tužiteljev suvlasnički dio stana, bio bi osnovan samo za razdoblje od podnošenja tužbe do proteka roka od 15 dana od priznanja tužbenog zahtjeva u dijelu koji se odnosi na predaju u suposjed, a ne i na razdoblje poslije toga. Priznanjem tužbenog zahtjeva u dijelu koji se odnosi na zahtjev na predaju stana u suposjed, smatrati je da je tužena iskazala spremnost predati tužitelju suposjed stana u roku od 15 dana kako je tužitelj i zahtijevao u tužbi, pa, shodno tome, po proteku toga roka od priznanja tužbenog zahtjeva pa nadalje, neosnovan je i tužbeni zahtjev za isplatu naknade koristi koju je tužena imala koristeći i upotrebljavajući tužiteljev suvlasnički dio predmetnog stana. Zato je, temeljem odredbe članka 368. stavka 2. ZPP-a i ovom dijelu odbijena žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjskog suda.

 

              Stoga je odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske presude.

 

              Međutim, kako prvostupanjski sud u pobijanoj presudi nije utvrdio visinu najamnine za predmetni stan za razdoblje od podnošenja tužbe do 19. prosinca 2014., pa na taj način nije utvrđena ni visina naknade za korist koju je tužena ostvarila, u vremenu za koje tužitelj osnovano zahtjeva isplatu, time su ostale neutvrđene i činjenice relevantne za odluku o visini novčanog potraživanja tužitelja, pa je, osnovom odredbe članka 370. ZPP-a u tom dijelu ukinuta presuda prvostupanjskog suda i predmet je vraćen istom sudu na ponovno suđenje.

 

              Kako se za sada ne može ocijeniti uspjeh stranaka u ovom postupku, ukinuta je i odluka o parničnom trošku.

 

              Zato je odlučeno kao u izreci ovog drugostupanjskog rješenja.

 

U Splitu 15. ožujka 2018.