Broj: P-2579/2012

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Trgovački sud u Rijeci, u ime Republike Hrvatske, po sucu pojedincu Nataši Malvich, u pravnoj stvari tužitelja R. - 19 d.o.o. R., S. k. 8, (OIB: …), kojeg zastupa punomoćnik V. M., odvjetnik u R., I. G. 1, protiv tuženika R. d.o.o. R., Ž. f. 1, (OIB: …), kojeg zastupa punomoćnica N. Š., odvjetnica u R., K. 32/III, radi utvrđenja raskida, isplate iznosa od 10.528,82 kuna s kamatama i predaje dokumentacije, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 2. listopada 2013. godine u prisutnosti punomoćnika tužitelja i u prisutnosti zamjenika punomoćnika tuženika, 15. studenog 2013. godine

 

p r e s u d i o   j e

 

I.              Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

              „I. Utvrđuje se da je raskinut ugovor o upravljanju stambenom zgradom od dana 26. siječnja 1998. godine sklopljen između suvlasnika stambene zgrade u R., A. B. 3b s jedne strane i tuženika s druge strane.

 

II. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 10.528,82 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 3. svibnja 2011. godine do isplate u roku od 15 dana.

 

              III. Nalaže se tuženiku da tužitelju preda svu dokumentaciju vezanu uz upravljanje stambenom zgradom u R., A. B. 3b u roku od 15 dana.

 

              IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 8.112,50 kuna u roku od 15 dana zajedno s kamatama koje teku na iznos tog troška od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.“

 

II.              Nalaže se tužitelju da isplati tuženiku iznos od 5.200,00 kuna na ime naknade prouzročenog parničnog troška u roku od osam (8) dana.

 

Obrazloženje

 

Tužitelj je 14. lipnja 2012. godine podnio tužbu s prijedlogom za donošenje privremene mjere Općinskom sudu u R.. Tužitelj je naveo da je temeljem Međuvlasničkog ugovora od 19. siječnja 1998. godine, koji su sklopili suvlasnici stambene zgrade u R., A. B. 3b, sklopljen Ugovor o upravljanju zgradom 26. siječnja 1998. godine između suvlasnika navedene zgrade i tuženika kao upravitelja. Naveo je da je odlukom natpolovične većine suvlasnika predmetne stambene zgrade od 19. siječnja 2011. godine raskinut Ugovor o upravljanju stambenom zgradom od 26. siječnja 1998. godine, a temeljem članka 31. tog ugovora. Tuženik je dopisom koji je uputio suvlasnicima 15. veljače 2011. godine osporio da je izjavu o otkazu ugovora o upravljanju stambenom zgradom potpisala natpolovična većina suvlasnika. Suvlasnici su tuženiku uputili dopis od 18. ožujka 2011. godine u kojem su potvrdili svoju odluku o otkazu ugovora uz poštivanje otkaznog roka od tri mjeseca. U istom dopisu tuženik je obaviješten da su suvlasnici za novog upravitelja odabrali tužitelja. Dopisom od 19. travnja 2011. godine, odnosno nakon isteka tromjesječnog otkaznog roka, suvlasnici su tuženika uputili na sadržaj čl. 31. ugovora o upravljanju zgradom, te o isteku otkaznog roka. Nakon toga, tužitelj je kao ovlašteni upravitelj zgrade u R., A. B. 3b, a temeljem Međuvlasničkog ugovora sklopljenog sa suvlasnicima zgrade od 1. svibnja 2011. godine i temeljem ugovora o upravljanju zgradom od 1. svibnja 2011. godine, uputio tuženiku dopis od 7. rujna 2011. godine kojim ga je upozorio na sve propuste koje je učinio i na otkazanu suradnju suvlasnika. Tuženik je osporio i izjavu suvlasnika o raskidu ugovora s tuženikom i novi međuvlasnički ugovor suvlasnika kojim je tužitelj imenovan upraviteljem zgrade. Sukladno navedenom, tuženik nije postupio prema svojoj dužnosti predaje tužitelju cjelokupne relevantne dokumentacije, uplate novčanih sredstava na novi žiro račun zgrade kao ni na dužnost poduzimanja svih drugih potrebnih radnji. Iako su suvlasnici tuženiku otkazali ugovor o upravljanju 19. siječnja 2011. godine s otkaznim rokom od tri mjeseca, i iako su suvlasnici zgrade sklopili ugovor o upravljanju s tužiteljem od 1. svibnja 2011. godine, tuženik je i dalje nastavio raspolagati novčanim sredstvima na dotadašnjem žiro računu, umjesto da ta sredstava prebaci na novi žiro račun. Kako se tuženik oglušio na obavijest suvlasnika zgrade o raskidu ugovora te kako nije postupio na način da je novčana sredstva prenio sa dotadašnjeg žiro-računa na novi žiro-račun, te kako nije predao cjelokupnu relevantnu dokumentaciju o upravljanju zgradom tužitelju, tužitelj je predložio da sud donese presudu kojom će utvrditi da je raskinut ugovor sklopljen između suvlasnika stambene zgrade i tuženika, te obvezati tuženika na isplatu iznosa od 10.528,82 kuna sa kamatama, te na predaju cjelokupne dokumenacije vezane za upravljanje stambenom zgradom. Tužitelj je predložio i da sud odredi privremenu mjeru kojom će zabraniti tuženiku da na bilo koji način raspolaže novčanim sredstvima sa žiro - računa stambene zgrade u R., A. B. 3b, a koja će trajati do pravomoćnog okončanja ovog postupka.

 

Tuženik je pravovremeno podnio odgovor na tužbu u kojem je u cijelosti osporio tužbu i tužbeni zahtjev. Tuženik je osporio aktivnu legitimaciju i pravni interes tužitelja za podnošenje tužbe u ovom predmetu. Tuženik je naveo da je ugovor o upravljanju stambenom zgradom od 26. siječnja 1998. godine sklopljen između tuženika i suvlasnika predmetne zgrade, pa da su stranke tog ugovora jedine ovlaštene isti ugovor i raskinuti, bilo jednostrano, sporazumno ili sudskim putem. Tuženik je naveo da suvlasnici nisu opunomoćili tužitelja na podnošenje predmetne tužbe, niti je tužba podnesena u ime i za račun suvlasnika. Tuženik je naveo da tužitelj nije upravitelj zgrade u R., A. B. 3b. Sve i da tužitelj jest novi upravitelj, isti nije ovlašten pokretati postupak pred sudom radi utvrđenja raskida ugovora o upravljanju zgradom s prethodnim upraviteljem. Tuženik je priznao činjenicu da je zaprimio dopis suvlasnika od 19. siječnja 2011. godine kojim dopisom je zatražen raskid ugovora o upravljanju. Međutim, tuženik je naveo da navedeni dopis nije potpisan od strane dovoljnog broja suvlasnika da bi bio valjan za raskid ugovora. Sukladno odredbi čl. 85. st. 1., a u vezi s odredbom čl. 40. st. 1. i 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, o poslovima koji se tiču redovitog upravljanja, odlučuju suvlasnici većinom glasova, s time da se većina glasova računa po suvlasničkim dijelovima a ne po broju suvlasnika. Tuženik je naveo kako je provjerom potpisa utvrdio da je isti dopis potpisan od strane šest pokojnika, a da pet suvlasnika nisu osobno potpisali dopis. S obzirom da suvlasnici nisu raskinuli ugovor o upravljanju s tuženikom iz razloga što se nisu ispunile zakonske pretpostavke, tuženik je naveo da je neosnovan zahtjev tužitelja za predajom dokumentacije i za isplatom iznosa od 10.528,82 kuna. Prijedlogu za određivanje privremene mjere tuženik se u cijelosti protivio iz razloga što nisu ispunjene zakonske pretpostavke određene Ovršnim zakonom, odnosno nisu ispunjene pretpostavke vjerojatnosti postojanja tužiteljeve tražbine niti opasnost da će bez određivanja privremene mjere tuženik spriječiti ili znatno otežati naplatu tražbine time što će imovinu otuđiti, prikriti ili na drugi način njome raspolagati.

 

Rješenjem Općinskog suda u R. posl. br. P-1658/2012 od 29. lipnja 2012. godine isti se sud oglasio stvarno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari te je po pravomoćnosti tog rješenja predmet ustupljen stvarno i mjesno nadležnom Trgovačkom sudu u R..

 

Rješenjem Trgovačkog suda u R. posl. br. P - 2579/2012 - 2 od 3. siječnja 2013. godine odlučeno je odvojeno raspravljanje o prijedlogu tužitelja – predlagatelja osiguranja za određivanje privremene mjere prema tuženiku – protivniku osiguranja, te se po tom prijedlogu postupak nastavio pod posl. br. R1-8/13.

 

              U daljnjem tijeku postupka tužitelj je ustrajao kod tužbe i tužbenog zahtjeva te je dostavio relevantnu dokumentaciju na kojoj temelji svoj tužbeni zahtjev i iz koje proizlazi da od sklapanja ugovora suvlasnika stambene zgrade u R., A. B. 3b s tužiteljem, upravo tužitelj obavlja sve poslove vezane za upravljanje zgradom. Pojasnio je razliku između pojma raskida ugovora i pojma utvrđenja da je ugovor raskinut. Naveo je da raskidati ugovor mogu samo stranke ugovora i njihovi sljednici, dok utvrđivati činjenicu da je neki ugovor raskinut može svatko tko dokaže svoj pravni interes. Tužitelj drži da je svoj pravni interes za utvrđenje da je sporni ugovor raskinut u ovom postupku dokazao.

 

U daljnjem tijeku postupka tuženik je ustrajao kod prigovora nedostatka aktivne legitimacije tužitelja, te je dostavio relevantnu dokumentaciju iz koje proizlazi osnovanost njegovih prigovora. Pojasnio je da u predmetnom postupku osporava raskid ugovora o upravljanju zgradom sklopljenog između tuženika i suvlasnika zgrade u R., A. B. 3b i pravnu valjanost ugovora o upravljanju zgradom od 1. svibnja 2011. godine, koji ugovor je tužitelj dostavio uz tužbu. Naveo je da tužitelj samoinicijativno vodi ovaj postupak unatoč izraženoj volji suvlasnika da se u predmetnom postupku tužba povuče. Naveo je da samo suvlasnici pojedinačno imaju pravo raskinuti ugovor s tuženikom, i podnijeti tužbu radi utvrđenja da je ugovor raskinut. Sukladno odredbama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima može postojati samo jedan međuvlasnički ugovor, a da bi se zaključio novi međuvlasnički ugovor, mora postojati raskid prethodnog. Tuženik je naveo da je upravitelj zgrade ovlašten zastupati suvlasnike sukladno zakonu i odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske jedino ako postoji valjani zakoniti ugovor o upravljanju zgradom, što u ovom predmetu nije slučaj.

 

U predmetnoj pravnoj stvari nesporno je da su suvlasnici stambene zgrade u R., A. B. 3b (dalje: suvlasnici), 19. siječnja 1998. godine zaključili Međuvlasnički ugovor (list 5 – 13 spisa). Nesporno je da su suvlasnici 26. siječnja 1998. godine zaključili s tuženikom Ugovor o upravljanju stambenom zgradom (list 14 – 21 spisa). Nesporno je da su suvlasnici tuženiku dopisom od 19. siječnja 2011. godine izjavili da raskidaju Ugovor o upravljanju stambenom zgradom (list 22 spisa) i da je tuženik taj dopis zaprimio. Nesporno je da su suvlasnici 1. svibnja 2011. godine sklopili (novi) Međuvlasnički ugovor (list 35 – 45 spisa). Nesporno je da su suvlasnici i tužitelj 1. svibnja 2011. godine sklopili Ugovor o upravljanju (list 46 – 52 spisa).     

 

Kako navedene činjenice među strankama nisu sporne, i kako te činjenice proizlaze iz isprava priležećih spisu, ne treba ih dokazivati sukladno odredbi čl. 221. st. 1. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP-a, Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13).

 

Među strankama je sporno da li tužitelj ima aktivnu legitimaciju za podnošenje tužbe u predmetnoj stvari. Sporno je da li je došlo do raskida Ugovora o upravljanju stambenom zgradom u R., A. B. 3b sklopljenog između tuženika i suvlasnika 26. siječnja 1998. godine. Sporna je pravna valjanost Ugovora o upravljanju zgradom koji je sklopljen 1. svibnja 2011. godine između tužitelja i suvlasnika.

 

Radi utvrđivanja spornih činjenica sud je izveo dokazni postupak uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu utvrđujući odlučne činjenice savjesnom i brižljivom ocjenom svakog dokaza posebno te svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sve sukladno članku 8. ZPP-a.

 

              Sud je izvršio uvid u: međuvlasnički ugovor od 19. siječnja 1998. godine (list 5-13 spisa), ugovor o upravljanju stambenom zgradom br. 498 od 26. siječnja 1998. godine (list 14-21 spisa), dopis suvlasnika od 19. siječnja 2011. godine s potpisima suvlasnika (list 22-28 spisa), dopis suvlasnika od 18. ožujka 2011. godine i 19. travnja 2011. godine (list 33-34 spisa), međuvlasnički ugovor od 1. svibnja 2011. godine (list 35-45 spisa), ugovor o upravljanju zgradom od 1. svibnja 2011. godine (list 46-52 spisa), međusobnu prepisku tužitelja i tuženika (list 53-64 spisa), te preostalu dokumentaciju (list 81-211 spisa).

 

Na temelju izvedenog dokaznog postupka sud utvrđuje slijedeće:

 

              Tužbeni zahtjev je u cijelosti neosnovan.

 

              Predmet spora je zahtjev tužitelja da sud utvrdi da je raskinut ugovor o upravljanju stambenom zgradom u R., A. B. 3b od 26. siječnja 1998. godine koji je sklopljen između suvlasnika s jedne strane i tuženika s druge strane. Predmet spora je i zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati iznos od 10.528,82 kuna s kamatama i da mu preda svu dokumentaciju koja se odnosi na upravljanje stambenom zgradom u R., A. B. 3b.

             

              Tužitelj je podneskom od 26. rujna 2013. godine sukladno čl. 191. st. 3 ZPP – a ispravio točku I. tužbe koja sadržajno odgovara točki I. (podtočki I.) presude na način da je naveo kako umjesto datuma ugovora 19. siječnja 1998. godine čije utvrđenje raskida traži, treba ispravno stajati 26. siječnja 1998. godine.

 

Iz Međuvlasničkog ugovora (list 5 – 13 spisa) proizlazi da su suvlasnici isti sklopili 19. siječnja 1998. godine i da su uredili uzajamne odnose u vezi s upravljanjem i korištenjem zgrade u R., A. B. 3b, te da su uredili uzajamne odnose u vezi s izvršavanjem prava i obveza koji s tim nastaju. Tim ugovorom određeno je što se smatra zajedničkim dijelovima zgrade, koje odluke se donose u okviru redovnog upravljanja, a koje u okviru izvanrednog upravljanja. Istim ugovorom određen je ovlašteni predstavnik suvlasnika zgrade i pobliže su određena njegova ovlaštenja i dužnosti. Upravljanje zgradom povjereno je trgovačkom društvu R. d.o.o. R. (ovdje tuženiku), te je određena cijena pričuve.

 

Iz Ugovora o upravljanju stambenom zgradom (list 14 – 21 spisa) proizlazi da su isti sklopili suvlasnici s tuženikom 26. siječnja 1998. godine. Navedenim ugovorom pobliže su određena ovlaštenja i obveze upravitelja odnosno tuženika i obveze suvlasnika. Određen je način korištenja sredstava zajedničke pričuve. Određeno je da navedeni ugovor može svaka stranka jednostrano raskinuti u svako doba te da u slučaju raskida ugovora otkazni rok iznosi tri mjeseca u kojem su stranke dužne izvršavati svoje obveze. Također je određeno da ugovor može prestati i sporazumom obje ugovorne stranke.

 

Iz dopisa od 19. siječnja 2011. godine proizlazi da su suvlasnici izjavili tuženiku raskid Ugovora o upravljanju stambenom zgradom (list 22 spisa). Sam tuženik je podneskom od 4. srpnja 2012. godine priznao činjenicu da je navedeni dopis i zaprimio. Međutim, osporio je da bi navedeni dopis potpisao dovoljan broj suvlasnika da bi raskid ugovora bio valjan.

 

Iz dopisa od 18. ožujka 2011. godine i 19. travnja 2011. godine (list 33 - 34 spisa) proizlazi da je ovlaštena osoba suvlasnika N. K. iste dopise dostavila tuženiku, u kojima je tuženika obavijestila o raskidu ugovora od 26. siječnja 1998. godine, te o izboru novog upravitelja R. - 19 d.o.o. R. (ovdje tužitelja).

 

Iz Međuvlasničkog ugovora (list 35 – 45 spisa) proizlazi da su suvlasnici 1. svibnja 2011. godine sklopili (novi) ugovor kojim su uredili uzajamne odnose u svezi upravljanja i korištenja zgrade u R., A. B. 3b. U ugovoru su popisani svi suvlasnici zgrade sa veličinom svojih suvlasničkih dijelova. Odredili su koji su poslovi redovite uprave a koji poslovi su izvanredne uprave. Upravljanje zgradom povjerili su upravitelju R. - 19 d.o.o. R. (ovdje tužitelju). Odredili su cijenu pričuve i zastupnika suvlasnika N. K. koja je ovlaštena predstavljati suvlasnike prema upravitelju i prema trećim osobama.

 

Iz  Ugovora o upravljanju (list 46 – 52 spisa)  proizlazi da su suvlasnici 1. svibnja 2011. godine isti sklopili s tužiteljem, odnosno da su temeljem ugovora o međuvlasničkim odnosima koji je sklopljen 1. svibnja 2011. godine upravljanje zgradom povjerili tužitelju. U ugovoru su popisani svi suvlasnici sa veličinom svojih suvlasničkih dijelova. Ugovorom je određeno koje poslove obavlja upravitelj u ime i za račun suvlasnika, te dužnosti i ovlasti upravitelja. Ugovorom je određen mogući način prestanka ugovora. Navedeno je da upravitelja koji postupa suprotno obvezama iz tog ugovora, suvlasnici mogu razriješiti dužnosti, u kojem slučaju se ugovor smatra raskinutim u trenutku razrješenja upravitelja. Također je određeno da se ugovor može raskinuti suglasnom voljom ugovornih strana, kao i voljom jedne strane, s tim da u oba slučaja ugovor prestaje važiti 31. prosinca tekuće godine.

 

Iz međusobne prepiske tužitelja i tuženika (list 53 – 64 spisa) proizlazi da je tužitelj obavijestio tuženika o raskidu ugovora, a da je tuženik osporavao takav raskid ugovora nedovoljnim potpisima suvlasnika.

 

Konkretan pravni odnos valja sagledati kroz odredbe Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (dalje: ZV-a, NN broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10 i 143/12), kroz odredbe Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO-a, NN broj 35/05 i 41/08), kroz odredbe Ugovora o upravljanju stambenom zgradom od 26. siječnja 1998. godine i kroz odredbe Ugovora o upravljanju stambenom zgradom od 1. svibnja 2011. godine.

 

U odnosu na aktivnu legitimaciju tužitelja

 

Ovaj sud je mišljenja da tužitelj nije aktivno legitimiran za podnošenje tužbe u predmetnoj pravnoj stvari.

 

Temeljem odredbi čl. 375. st. 1. ZV - a uzajamni odnosi suvlasnika u svezi s upravljanjem i korištenjem nekretnine utvrđuju se ugovorom koji mora biti sklopljen u pisanom obliku (međuvlasnički ugovor). Postupajući po navedenoj odredbi suvlasnici su sklopili 19. siječnja 1998. godine međuvlasnički ugovor kojim su uredili uzajamne odnose i kojim su upravljanje zgradom povjerili trgovačkom društvu R. d.o.o. R., odnosno tuženiku. Jednako tako postupajući sukladno navedenoj odredbi, suvlasnici su sklopili 1. svibnja 2011. godine (novi) međuvlasnički ugovor kojim su uredili uzajamne odnose i kojim su upravljanje zgradom povjerili trgovačkom društvu R. – 19 d.o.o. R., odnosno tužitelju.

 

Odredbe čl. 375. st. 1. ZV-a propisuju i što sve međuvlasnički ugovor osobito sadržava. Odredbom čl. 378. ZV-a propisano je da su suvlasnici nekretnine dužni poslove upravljanja nekretninom povjeriti upravitelju u skladu s ugovorom kojeg s tim upraviteljem sklapaju. Odredbom st. 3 istog članka propisano je da upravitelj upravlja nekretninom u ime i za račun suvlasnika u granicama ovlasti utvrđenih ugovorom. Odredbom st. 5. istog članka propisano je da upravitelj zastupa suvlasnike u svezi s upravljanjem nekretninom u postupcima pred državnim tijelima, ako ugovorom nije drukčije određeno.

 

Postupajući po navedenim odredbama, suvlasnici su s trgovačkim društvom R. d.o.o. R. 26. siječnja 1998. godine sklopili ugovor o upravljanju stambenom zagradom. Također su i s trgovačkim društvom R. - 19 d.o.o. R. sklopili ugovor o upravljanju istom zgradom 1. svibnja 2011. godine. U navedenim ugovorima pobliže su opisana prava i dužnosti i jednog i drugog upravitelja i obveze suvlasnika zgrade. 

 

Nadalje, a temeljem odredbi čl. 45. st. 1. i odredbi čl. 93. st. 3. ZV - a upravitelj ima prema suvlasnicima poziciju punomoćnika i nalogoprimca. Odredbom čl. 45. ZV - a propisano je da je upravitelj nalogoprimac suvlasnika, pa se glede njegovih prava dužnosti i prestanka odnosa s njim, ako nije drugo određeno, primjenjuju odgovarajuća pravila o nalogu. Odredba čl. 93. ZV - a koja određuje upraviteljeve dužnosti i ovlasti, u st. 3. propisuje da se upraviteljev odnos sa suvlasnicima glede njegova upravljanja nekretninama ravna po općim pravilima o zastupanju i po posebnim pravilima o upravitelju kojeg postavljaju suvlasnici, ako što drugo ne proizlazi iz odredbe glave 4. trećeg dijela ZV-a. Odredbom čl. 379. ZV - a propisane su upraviteljeve dužnosti i ovlasti. Međutim, nijedna od spomenutih zakonskih odredbi ne predviđa ovlaštenje jednog upravitelja kao nalogoprimca suvlasnika osporavati ugovor, odnosno zahtijevati da sud utvrdi raskid ugovora o nalogu sklopljenog između suvlasnika s drugim upraviteljem kao nalogoprimcem suvlasnika.  

 

Kako odnos suvlasnika i upravitelja valja sagledati i kroz odredbe ZOO - a koje uređuju ugovor o nalogu i punomoć (čl. 763 i čl. 313), proizlazi da u predmetnoj pravnoj stvari suvlasnici kao nalogodavci imaju dva sklopljena ugovora o upravljanju sa dva različita upravitelja kao nalogoprimca. Za utvrđivanje raskida ugovora sklopljenog između suvlasnika i jednog od nalogoprimaca, u ovom slučaju tuženika, ovlašteni su, odnosno aktivno legitimirani jedino suvlasnici koji su takav ugovor s nalogoprimcem, odnosno tuženikom i sklopili. Nijedna odredba zakona i nijedna odredba ugovora sklopljenog između suvlasnika i tužitelja, ne daje tužitelju ovlaštenje za pokretanje postupka utvrđivanja raskida ugovora između suvlasnika i njihova nalogoprimca odnosno tuženika. Kako tužitelj nema takvo ovlaštenje koje bi proizlazilo iz odredbi ZOO - a koje uređuju odnose između nalogoprimca i nalogodavca i koje uređuju prava i dužnosti opunomoćitelja i opunomoćnika, te kako takvo ovlaštenje tužitelja ne proizlazi niti iz odredbi ZV – a, a niti iz ugovora sklopljenog između suvlasnika i tužitelja, to ovaj sud drži da tužitelj nema aktivnu legitimaciju za podnošenje tužbe u ovom postupku.

 

Kako tužitelj nema aktivnu legitimaciju utvrđivati da je došlo do raskida ugovora sklopljenog između suvlasnika i tuženika 26. siječnja 1998. godine, to tužitelj nema niti aktivnu legitimaciju zahtijevati isplatu iznosa od 10.528,82 kuna s kamatama niti zahtijevati predaju dokumentacije vezane za upravljanje stambenom zgradom u R., A. B. 3b od tuženika.

 

Suvlasnici kao nalogodavci jedini su ovlašteni i dužni temeljem ranije citiranih odredbi ZV –a sklapati ugovore o upravljanju stambenom zgradom s upraviteljima kao nalogoprimcima i takve sklopljene ugovore, sukladno odredbama ZOO – a i sukladno odredbama samih ugovora, raskidati. Da li je došlo do raskida ugovora o upravljanju stambenom zgradom koji je sklopljen 26. siječnja 1998. godine između suvlasnika i tuženika mogu utvrđivati samo suvlasnici i tuženik kao aktivno (ili pasivno) legitimirani u sudskom postupku. Da li je međuvlasnički ugovor sklopljen između suvlasnika i tužitelja 1. svibnja 2011. godine pravovaljan također mogu utvrđivati samo suvlasnici i tužitelj. Niti jedan upravitelj kao nalogoprimac nema ovlaštenje niti temeljem odredbi ZV –a koje uređuju upraviteljeve dužnosti i ovlasti niti temeljem odredbi ZOO –a koje uređuju odnose iz ugovora o nalogu i punomoći ex lege pokretati postupke protiv drugog upravitelja kao nalogoprimca.

 

Kako u predmetnoj pravnoj stvari postoji spor o tome tko je upravitelj zgrade, aktivna legitimacija za utvrđivanje raskida ugovora s prvim upraviteljem odnosno tuženikom, te zahtjevanje isplate i predaje dokumenacije, pripada samo suvlasnicima.

 

Iz dokumentacije (list 81-211 spisa), koju je tužitelj dostavio, a koja u bitnome sadrži zapisnik o preuzimanju zajedničkih dijelova stambene zgrade na upravljanje od strane tužitelja; ponude i police osiguranja koje je sklopio tuženik kao ugovaratelj osiguranja s osigurateljem C. o. d.d. Z. za osiguranika odnosno suvlasnika; police osiguranja imovine koje je kao ugovaratelj osiguranja i u svojstvu osiguranika sklopila stambena zgrada u R., A. B. 3b s osigurateljem U. o. d.d. Z.; razne dopise upućene od strane tužitelja društvima za održavanje pojedinih dijelova zgrade u kojima tužitelj izjavljuje da se odlukom suvlasnika zgrade neopozivo raskidaju ugovori koji su prethodno bili sklopljeni s tim društvima za održavanje; te neslužbene preslike vlasničkih listova za sve suvlasnike sporne stambene zgrade, ne proizlazi aktivna legitimacija tužitelja za podnošenje tužbe u ovom postupku.  

 

Osim uvida u ranije citiranu dokumentaciju, tužitelj je predlagao da se provede dokaz saslušanjem svjedoka N. K. kao ovlaštene osobe suvlasnika i saslušanjem kao svjedoka svih suvlasnika zgrade u R., A. B. 3b na okolnost raskida ugovora o upravljanju s tuženikom, dok tuženik, osim uvida u dokumentaciju koju je dostavio u spis, nije predlagao provođenje drugih dokaza.

 

Sud je odbio dokazni prijedlog tužitelja da se u postupku provede dokaz saslušanjem svjedoka N. K. i svih suvlasnika na okolnost raskida ugovora o upravljanju s tuženikom. Navedeno iz razloga što ovaj sud smatra da tužitelj nije aktivno legitimiran utvrđivati činjenicu raskida ugovora o upravljanju suvlasnika s tuženikom. Na okolnost svoje aktivne legitimacije, odnosno na okolnost svog ovlaštenja za vođenje ovog postupka kao nalogoprimac odnosno opunomoćitelj suvlasnika, tužitelj nije predlagao provođenje nikakvih dokaza. Ovaj sud drži da je bespredmetno provoditi dokaze na okolnost utvrđivanja činjenice raskida ugovora, dok istovremeno nije predložen niti jedan dokaz na okolnost utvrđivanja aktivne legitimacije tužitelja.

 

              Tužitelju valja navesti da je sukladno odredbama čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a kao stranka dužna iznijeti činjenice na kojima temelji svoj zahtjev i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a u svezi s odredbama čl. 299. st. 1. i čl. 286. st. 3. ZPP-a.

 

              Teret dokaza da je od suvlasnika ovlašten u svoje ime podnijeti  predmetnu tužbu je na tužitelju. Kako tužitelj do zaključenja glavne rasprave nije dostavio niti predložio dokaze iz kojih bi proizlazilo ovlaštenje tužitelja za vođenje ovog postupka, to je sud primjenom pravila o teretu dokazivanja na temelju odredbi čl. 221.a. ZPP - a mogao jedino zaključiti da tužitelj nije dokazao da ima ovlaštenje suvlasnika u svoje ime podnijeti tužbu na utvrđenje da je ugovor o upravljanju sklopljen s tuženikom raskinut, kao i na zahtjev za isplatom i predajom dokumentacije.

 

S obzirom da tužitelj u ovom postupku nije dokazao svoju aktivnu legitimaciju, ovaj sud se nije upuštao u utvrđivanje činjenice da li je ili nije ugovor o upravljanju koji je sklopljen između suvlasnika i tuženika 26. siječnja 1998. godine raskinut temeljem odredbe čl. 31. istog ugovora, odnosno da li je odluku o raskidu potpisalo dovoljno suvlasnika temeljem odredbe čl. 5. međuvlasničkog ugovora od 19. siječnja 1998. godine. Kako se radi o sporu između dva upravitelja između kojih je sporno tko je uopće upravitelj, to će eventualni raskid ugovora s jednim od njih biti dužni i ovlašteni pokrenuti suvlasnici, koji će tada biti i ovlašteni, od upravitelja s kojim je ugovor raskinut zatražiti isplatu sredstava zgrade i predaju dokumentacije.

 

Slijedom navedenog, sud je odbio tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži od suda da utvrdi da je raskinut ugovor o upravljanju stambenom zgradom od 26. siječnja 1998. godine koji je sklopljen između suvlasnika stambene zgrade u R., A. B. 3b s jedne strane i tuženika s druge strane te zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati iznos od 10.528,82 kuna s kamatama te zahtjev tužitelja da mu tuženik dostavi svu dokumentaciju vezanu uz upravljanje stambenom zgradom u R., A. B. 3b, odnosno donio je odluku kao u točki I. izreke presude.

 

Tužitelju valja podredno navesti da, sve i da je aktivno legitimiran na podnošenje tužbe u ovom postupku, te da po bilo kojem osnovu ima pravni interes za podnošenje ove tužbe na utvrđenje, ovaj sud smatra da na pasivnoj strani ne bi mogao biti samo tuženik kao jedina stranka sklopljenog ugovora čije se utvrđenje raskida traži, već bi na pasivnoj strani trebali biti i suvlasnici koji su s tuženikom taj ugovor i sklopili. Utvrditi raskid ugovora prema jednoj ugovornoj stranki, a koji je sklopljen između dviju strana, ne zahvaćajući tužbom i drugu stranku ugovora kao nužnog suparničara, nije dopušteno sukladno odredbama čl. 201. i 187. ZPP-a.

 

Odluku o parničnom trošku sud je donio na temelju odredbe čl. 154. st. 1. i odredbe čl. 155. ZPP-a. Odredbe propisuju da stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci nadoknaditi troškove. Pri odlučivanju koji će se troškovi stranci nadoknaditi, sud će uzeti u obzir samo troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice, a sve na temelju brižljive ocijene svih okolnosti. Tuženik je potraživao naknadu parničnog troška u visini od 5.200,00 kuna. Tuženik je u postupku u cijelosti uspio u sporu. Kako je vrijednost predmeta spora tijekom cijelog postupka iznosila 10.528,82 kuna, to su pojedine radnje u postupku odmjerene prema navedenoj vrijednosti predmeta spora, a koju vrijednost predmeta spora je tužitelj označio u tužbi, dok tuženik istoj označenoj vrijednosti nije prigovorio tijekom postupka.

 

Tuženik je u postupku zastupan po punomoćniku odvjetniku, pa je tuženiku priznati trošak sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje: Tarifa, NN 148/09, NN 142/12) i to za slijedeće radnje u postupku: za odgovor na tužbu od 4. srpnja 2011. godine iznos od 1.000,00 kuna (Tbr. 8. t. 1.), za sastav obrazloženog podneska od 17. srpnja 2013. godine iznos od 1.000,00 kn (Tbr. 8. t. 1.), te za pristupe na ročišta 16. svibnja 2013. godine i 2. listopada 2013. godine iznose od 1.000,00 kuna za svako (Tbr. 9. t. 1.), što ukupno iznosi 4.000,00 kuna, na koji je iznos valjalo priznati PDV u iznosu od 1.000,00 kuna (Tbr. 42.). Tuženiku je priznat i trošak sudske pristojbe za odgovor na tužbu u iznosu od 200,00 kuna sukladno Zakonu o sudskim pristojbama Republike Hrvatske (NN broj 26/03 - pročišćeni tekst i 125/11).

 

Slijedom navedenog, tuženiku je valjalo priznati ukupni parnični trošak u iznosu od 5.200,00 kuna, te tužitelja obvezati na isplatu tog troška tuženiku, sukladno točki II. izreke presude.

 

Kako je tužitelj u cijelosti izgubio spor, sud je odbio njegov zahtjev da mu tuženik isplati iznos od 8.112,50 kuna na ime naknade parničnog troška, odnosno donio je odluku kao u točki I. (podtočki IV.) izreke presude.

 

Slijedom svega iznijetoga sud je donio odluke kao u izreci presude.

 

Rijeka, 15. studenog 2013. godine