Broj: Gž-3382/2014

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Bjelovaru kao drugostupanjski sud u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to Antuna Dominka,  kao predsjednika vijeća, te Davorke Hudoletnjak  kao suca izvjestitelja i  Smiljke Premužić  kao člana vijeća, u pravnoj stvari prvo tužitelja A. M., OIB … i drugo tužiteljice L. M., OIB…, oboje iz R., , oboje zastupani po punomoćnicima, odvjetnicima Z. odvjetničkog ureda R. B. i D. N. iz V., protiv tuženika M. V. iz R. OIB…, zastupan po punomoćniku Ž. P., odvjetniku iz V.,  zbog sprječavanja prekomjernih imisija, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Virovitici broj P-911/13-36 od 6. studenoga 2014. godine, u nejavnoj sjednici vijeća održanoj dana  03. prosinca   2015. godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje prvostupanjska presuda Općinskog suda u Virovitici broj P-911/13-36 od 6. studenoga 2014. godine.

 

              Trošak žalbe tužiteljima se ne dosuđuje.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev koji glasi:

              „I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

"Nalaže se tuženiku M. V. iz R., OIB…, da sa svoje nekretnine upisane  u zk.ul.br. …k.o., a koju čine kčbr….kuća, zgrada, dvor i livada u površini 1605 m2, i kčbr. …oranica u površini 3284 m2, poduzme radnje kojima će spriječiti svako istjecanje vode iz položene cijevi na naznačenoj nekretnini na nekretninu tužitelja A. M., OIB…  i drugo tužiteljice L. M., OIB…, oboje iz R., upisanu u z.k.ul.br….k.o., a koju čini kčbr….kuća, dvor i livada u površini 1113 m2, te da im nadoknadi trošak postupka sve u roku od 15 dana".

 

II. Nalaže se tužiteljima da tuženiku namire parnični trošak u iznosu od 4.887,50 kuna, u roku od 15 dana.“ 

 

              Protiv prvostupanjske presude žalbe se tužitelji i žalbu podnose iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 148/11- Pročišćeni tekst  i 25/13 - dalje ZPP), te predlažu da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu tako da prihvati tužbeni zahtjev ili da ju ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

 

              Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

              Žalba nije osnovana. 

 

              Predmet spora u ovoj parnici je zahtjev tužitelja da se tuženiku naloži poduzimanje radnji kojima će spriječiti svako isticanje vode sa nekretnine  tuženika   iz   cijevi  položene na nekretninu  tužitelja.

 

              Neosnovano tužitelji u žalbi tvrde da prvostupanjski sud nije postupio sukladno čl. 8. ZPP-a, dakle, nije izvedene dokaze pravilno ocijenio, a zbog toga nije pravilno utvrdio činjenično stanje.

 

              Suprotno žalbenim tvrdnjama pravilno je prvostupanjski sud utvrdio odlučne, a sporne činjenice o kojima ovisi primjena materijalnog prava u ovom predmetu, time da je pravilno ocijenio nalaz i mišljenje građevinskog vještaka koji je i po ocjeni ovoga suda dan stručno, obrazložen je, te ničim nije doveden u sumnju i unatoč prigovorima koje su iznosili tužitelji tijekom postupka, ali na koje je vještak odgovorio, pa je nalaz vještaka potpun, nema proturječnosti, a konačno tužitelji nisu predlagali nikakve dokaze na okolnosti koje bi dovodile u pitanje nalaz vještaka.

 

              Iz činjeničnog utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da je tuženik vlasnik čk.br. … kuća, zgrada, dvor i livada sa 1605 m2 i čkbr…. oranica sa 3284 m2, te da se iste nalaze topografski gledano na višem dijelu od nekretnine tužitelja čkbr….kuća, dvor i livada sa 1113 m2.

 

              Na nekretnini tuženika iskopana su dva bazena za prihvaćanje izvorske vode, a iz njih se voda prelijeva pomoću cijevi postavljenih na nekretnini tuženika u otvoreni kanal iskopan na nekretnini tužitelja.

 

              Osim izvorske vode koja se sakuplja u bazenima tuženika, po njegovoj čkbr..., a na kojoj je izgrađena stambena građevina, nalazi se iskopan kanal za odvodnju oborinskih voda, te oborinske vode i izvorske vode spajaju se u kanal  koji se nalazi na zemljištu tužitelja.

 

              Do sakupljanja izvorskih voda na nekretnini tuženika dolazi iz razloga što na toj nekretnini izviru podzemne vode što je utvrđeno provedenim građevinskim vještačenjem, (kao i naprijed opisani položaj nekretnina stranaka, te način odvodnje izvorske i oborinske vode sa nekretnine tuženika).

 

              Tužitelj je u tužbi tvrdio da na njegovu nekretninu putem postavljene cijevi na nekretnini tuženika dolaze sanitarne i otpadne vode, a prvostupanjski sud utvrđuje da vode koje putem cijevi dolaze u kanal iskopan po nekretnini tužitelja nisu niti sanitarne niti otpadne vode, jer je kuća tuženika priključena na kanalizaciju, a što je i provjereno provedenom analizom vode iz cijevi i kanalića, koji se nalaze na nekretnini tuženika.

 

              Točan položaj kanala po nekretnini tužitelja bio je sporan, jer je tužitelj tvrdio da se kanal koji se nalazi u smjeru sjever – jug i istok – zapad u cijelosti na nekretnini tužitelja dok bi iz nalaza mjerničkog vještaka proizlazilo da se otvoreni kanal koji počinje od zatrpane cijevi na nekretnini tuženika, a nalazi se na sjevernoj strani i spušta se prema jugu preko nekretnine tuženika spušta se istočno prema uličnom otvorenom kanalu, iz čega proizlazi da je prema nalazu mjerničkog vještaka sporni otvoreni kanal  na nekretnini tužitelja, a što se tiče zatvorenog uličnog kanala isti nije na nekretnini tužitelja. Prema ocjeni ovoga suda neodlučan je položaj zatvorenog kanala, jer u zatvoreni kanal dolaze oborinske vode sa nekretnine tuženika,  a tužbenim zahtjevom nije traženo otklanjanje štetnih imisija koje dolaze na nekretninu tužitelja iz tog kanala, već je   za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva odlučno da li je tuženik svoje vode putem cijevi iz bazena usmjerio na nekretninu tužitelja, a između stranka nije niti sporno da se otvoreni kanal u koji se ulijevaju vode iz cijevi  nalazi na nekretnini tužitelja.

 

              Zbog navedenog neosnovane su žalbene tvrdnje da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda o položaju kanala koji se kreće pravcem jug- sjever i zapad – istok, te da podzemna cijev nije pravilno ucrtana na skici izmjere, time da valja naglasiti da predmet ovog postupka nije odvodnja oborinskih voda sa nekretnina tuženika, a koje dolaze sa stambenog objekta tuženika kanalom sa zapadne strane kuće, jer vode iz tog kanala se ne ulijevaju u bazene izgrađene na nekretnini tuženika, a iz kojih tuženik putem cijevi odvodi vodu na nekretninu tužitelja, pa je potpuno neodlučno za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtijeva kojim pravcem teku oborinske vode i na koji način dolaze na nekretninu tužitelja, jer tužitelj nije zahtijevao otklanjanje tih štetnih imisija, obzirom da je i tužbenim zahtjevom zahtijevao da se tuženiku naloži da spriječi isticanje vode iz položene cijevi.

 

              Zbog navedenog, potpuno je neodlučno za ishod ovog postupka to što tuženik nema okapnice na stambenom objektu.

 

              Iz nalaza i mišljenja građevinskog vještaka nadalje proizlazi da  okolnost što je tuženik na svojoj nekretnini izgradio dva bazena koji prihvaćaju izvorsku vodu i oborinske vode i istu odvodi putem cijevi u otvoreni kanal na nekretninu tužitelja, ne utječe na količinu tih voda koje dolaze na nekretninu tužitelja, jer da nema bazena sa cijevima vode bi se kretale prema nekretnini tužitelja i tu bi formirale korito kanala, jer  topografski gledano najniže kote terena su na nekretnini tužitelja, time da su izgrađeni bazeni retencije kojima je svrha da nagli dotok i brzinu vode koja istječe iz izvora i dotječe sa gravitacijskog zemljišta u bazenima umiri i prevede u korito kanala lociranog na nekretnini tuženika, a potom i na nekretnini tužitelja, pa obzirom na položaj nekretnine tužitelja koja je topografski najniža i nalazi se u prirodnoj uvali bila bi daleko više poplavljena, a posebno kod velikih oborina nego u situaciji kada one dolaze iz bazena putem cijevi sa nekretnine tuženika pri čemu te vode ne bi bile nikako količinski manje nego iste, ali sa težim posljedicama jer bi tekle nekontrolirano, a formiranjem kanala stavljene su pod određenu kontrolu  djelovanja. Vještak je još dodatno pojasnio svoj nalaz i mišljenje na raspravi održanoj 9. srpnja 2014. godine kada se očitovao i na prigovor tužitelja u pogledu ranije postojećeg bunara, koji je tuženik zatrpao na način da je naveo da je bunar isto bio bazen, pa bi i on do određenog vremena primao oborinsku, odnosno podzemnu vodu, a u trenutku kad bi se napunio prelijevao bi se isto kao postojeći bazen.

 

              Tuženik u žalbi prigovara nalazu i mišljenju građevinskog vještaka, a te prigovore iznosio je tijekom postupka i na njih je vještak odgovorio, time da su neosnovane žalbene tvrdnje da vještak nije uzeo u obzir činjenicu da na nekretnini tuženika ima dva bazena koji sakupljaju vodu na nekretnini tuženika, a iz tih bazena direktno putem cijevi usmjerene su prema nekretnini tužitelja, jer iz naprijed citiranog nalaza i mišljenja vještaka nedvojbeno proizlazi da je vještak uzeo u obzir činjenicu postojanja dva bazena na nekretnini tuženika, ali je objasnio da isti imaju funkciju retencije.

 

              Neosnovane su žalbene tvrdnje da vještak nije doveo u vezu izvore na slici 5. i 6. sa bazenima na slici 1., a koji su sakupljalište vode, jer izvori snimljeni na fotografijama br. 5. i 6. (list 41. spisa), jesu izvori koji se nalaze u kanalu uz zapadni rub kuće, što proizlazi iz fotografije br. 3., pa voda iz tih izvora ne dolazi u bazene, već kanalom do zatvorenog kanala, a nastavno se ulijeva u kanal na nekretnini tužitelja, a koje vode nisu predmet ovoga postupka, kako je to već naprijed navedeno, a konačno i sam  tužitelj je naveo da će podnijeti posebnu tužbu zbog štetnih imisija koje dolaze na njegovu nekretninu, a iz otvorenog kanala iskopanog na nekretnini tuženika, te predložiti spajanje predmeta, međutim takovu tužbu nije podnio, niti je tužbeni zahtjev u ovom predmetu preinačio na način da bi tužbom obuhvatio i odvodnju oborinskih voda sa stambenog objekta tuženika.

 

              Vode koje dolaze sa nekretnine tuženika na nekretninu tužitelja putem cijevi, prema utvrđenju prvostupanjskog suda nisu otpadne, odnosno sanitarne vode, tužitelj u žalbi citira Zakon o vodama prema kojem su oborinske i druge vode otpadne vode, ali u konkretnom slučaju nije bitno da li se radi o otpadnim vodama u smislu Zakona o vodama, jer je nedvojbeno utvrđeno da se u konkretnom slučaju radi o izvorskim i oborinskim vodama. Iz nalaza i mišljenja vještaka nadalje proizlazi da pucanje kuće tužitelja nije u uzročnoj vezi sa otjecanjem vode sa nekretnine tuženika, jer je vještak naveo da na koritu i obalama kanala kod kuće tužitelja nisu nastupili erozivni procesi, pa prema tome do pucanja kuće tužitelja nije došlo uslijed nepostojećih erozivnih procesa, a niti kao posljedica protoka vode koritom kanala, koji je na udaljenosti 2,20 m od kuće kao iz razloga što korito kanala nije pod stalnim utjecajem visokih voda i stalnog bočnog hidrostatičkog pritiska na kosine korita kanala, dakle, iz navedenog proizlazi da, uslijed usmjeravanja toka vode sa svoje nekretnine na nekretninu tužitelja tuženik tužitelju ne čini štetu.

 

              Kako je prema ocjeni ovoga suda neodlučno da li se radi o oborinskim i izvorskim ili otpadnim vodama pogrešan je zaključak prvostupanjskog suda da je tužbeni zahtjev neosnovan iz razloga što tužitelji nisu dokazali da sa nekretnine tuženika na njihove nekretnine su usmjerene otpadne, odnosno sanitarne vode, kao iz razloga što nisu dokazali da bi voda sa okapnice činila štetu na zemljištu tužitelja, obzirom da voda sa okapnice nije bila predmet ovoga postupka.  Međutim, i unatoč ovako pogrešnom zaključku prvostupanjskog suda, tužbeni zahtjev nije osnovan iz razloga što u pravnoj ocjeni spora u ovom predmetu valjalo je primijeniti odredbu čl. 112. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, br: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09 – dalje: ZVDSP), koji propisuje da vlasnik zemljišta ne smije na štetu  drugog zemljišta mijenjati smjer ili jačinu naravnog toka vode preko svog zemljišta ili kroz njega (podzemne vode).

 

              Dakle, iz citirane zakonske odredbe proizlazi da je  zabranjeno mijenjanje naravnog toka vode na štetu drugog zemljišta. U ovom predmetu utvrđeno je da je tuženik promijenio naravni tok vode, ali ne na štetu zemljišta tužitelja, čak naprotiv, iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da ta promjena naravnog toka vode na nekretnini tuženika koristi i nekretnini tužitelja, pa zbog toga tužitelju ne pripada pravo na zaštitu od štetnih imisija, koje dolaze sa nekretnine tuženika na njegovu nekretninu.

 

              Neosnovane su žalbene tvrdnje da tužitelju pripada pravo na zaštitu pozivom na čl. 110. st. 1. i 54. ZVDSP-a, jer  je o tužbenom zahtjevu valjalo odlučiti primjenom čl. 112. st. 1. ZVDSP-a.

 

              Što se tiče odredbe čl. 192. st. 2. ZVDSP-a, a za koju tužitelj tvrdi da ju je sud pogrešno primijenio valja odgovoriti da sud nije odlučio o osnovanosti tužbenog zahtijeva primjenom citirane zakonske odredbe, već ju je samo spomenuo u obrazloženju  odluke, vjerojatno iz razloga što se tuženik pozivao na svoje pravo služnosti, stečeno dosjelošću, ali prvostupanjski sud nije niti utvrđivao da bi tuženik imao pravo služnosti odvodnje voda sa svoje nekretnine na nekretninu tužitelja.

 

              Zbog svih navedenih razloga žalba tužitelja odbijena je kao neosnovana, a prvostupanjska presuda potvrđena primjenom čl. 368. st. 2. ZPP-a.

 

              Trošak žalbe tužiteljima nije dosuđen, jer sa žalbom nisu uspjeli.

 

U Bjelovaru,  03. prosinca 2015. godine