Broj: Gž-2159/2015

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Bjelovaru, kao drugostupanjski sud,  po sucu toga suda,  Goranu Milakoviću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari 1. tužitelja M. K., 2. tužiteljice J. P., 3. tužitelja N. P., 4. tužiteljice T. B. I., 5. tužitelja M. P., 6. tužiteljice R. P. i 7. tužiteljice D. – Z. Š., kao suvlasnika stambene zgrade iz Z., koje zastupa upravitelj G. stambeno komunalno gospodarstvo d.o.o. Z., OIB…, a njega punomoćnik M. G., odvjetnik u Z., protiv tuženog D. P. iz Z., , OIB:…, kojeg zastupa punomoćnik F. S., odvjetnik u Z.., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru broj: Povrv-384/15-8 od 30. listopada 2015. godine,  dana  31. siječnja   2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Djelomično se uvažava žalba tužitelja, a djelomično odbija kao neosnovana, pa se  presuda Općinskog suda u Bjelovaru broj: Povrv-384/15-8 od 30. listopada 2015. godine preinačava i sudi:

„I. Održava se na snazi platni nalog iz rješenja o ovrsi javnog bilježnika S. Š. iz Z., P. 4, broj Ovrv-19634/10 od 19. srpnja 2010. godine, kojim je:

              - naloženo tuženiku kao ovrešniku da u roku od 8 dana tužiteljima kao ovrhovoditeljima plati iznos od 3.239,99 kuna (slovima: tritisućedvjestodtridesedevetkunaidevedesedevetlipa ) sa zateznom kamatom po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31. prosinca 2007. godine, a od 1. siječnja 2008. godine pa do isplate uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poene,  tekućom na iznos od 2.990,76 kuna od 16. siječnja 2008. i na iznos od 249,23 kuna od 16. siječnja 2010., sve do isplate.

 

              Ukida se platni nalog iz rješenja  o ovrsi javnog bilježnika S. Š. iz Z., P. 4, broj Ovrv-19634/10 od 19. srpnja 2010. godine, kojim je:

              - naloženo tuženiku kao ovrešniku da u roku od 8 dana tužiteljima kao ovrhovoditeljima plati iznos od 25.199,08 kuna (slovima: dvadesetpetisućastodevedesetdevetkunaiosamlipa) sa zateznom kamatom po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31. prosinca 2007. godine, a od 1. siječnja 2008. godine pa do isplate uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poene,  tekućom

              - na iznos od 2.346,60 kuna od 16. siječnja 1999.,

              - na iznos od 2.346,60 kuna od 16. siječnja 2000.,

              - na iznos od 1.564,40 kuna od 16. rujna  2000.,

              - na iznos od 996,92 kuna od 16. siječnja  2001.,

              - na iznos od 2.990,76 kuna od 16. siječnja 2002.,

              - na iznos od 2.990,76 kuna od 16. siječnja 2003.,

              - na iznos od 2.990,76 kuna od 16. siječnja 2004.,

              - na iznos od 2.990,76 kuna od 16. siječnja 2005.,

              - na iznos od 2.990,76 kuna od 16. siječnja 2006.,

              - na iznos od 2.990,76 kuna od 16. siječnja 2007.

 

III. Nalaže se tužiteljima da tuženiku naknade parnične troškove u iznosu od 488,76 kune u roku od 15 dana.

 

IV. Nalaže se tuženiku da tužiteljima naknadi trošak sastava žalbe u iznosu od 257,81 kunu u roku od 15 dana.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjski sud donio je presudu čija izreka u cijelosti glasi:

              „I. u cijelosti se ukida nalog iz rješenja o ovrsi javnog bilježnika S. Š. iz Z., P. 4, broj Ovrv-19634/10 od 19. srpnja 2010. godine, kojim je:

              - naloženo tuženiku kao ovrešniku da u roku od 8 dana tužiteljima kao ovrhovoditeljima plati iznos od 28.439,07 kuna (slovima: dvadesetosamtisućačetristotridesetdevetkunaisedamlipa) sa zateznom kamatom po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31. prosinca 2007. godine, a od 1. siječnja 2008. godine pa do isplate uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poene,  tekućom

              - na iznos od 2.346,60 kuna od 16. siječnja 1999.,

              - na iznos od 2.346,60 kuna od 16. siječnja 2000.,

              - na iznos od 1.564,40 kuna od 16. rujna  2000.,

              - na iznos od 996,92 kuna od 16. siječnja  2001.,

              - na iznos od 2.990,76 kuna od 16. siječnja 2002.,

              - na iznos od 2.990,76 kuna od 16. siječnja 2003.,

              - na iznos od 2.990,76 kuna od 16. siječnja 2004.,

              - na iznos od 2.990,76 kuna od 16. siječnja 2005.,

              - na iznos od 2.990,76 kuna od 16. siječnja 2006.,

              - na iznos od 2.990,76 kuna od 16. siječnja 2007.,

              - na iznos od 2.990,76 kuna od 16. siječnja 2008.,

              - na iznos od 249,23 kuna od 16. siječnja 2010., sve do isplate,

 

              - naloženo tuženiku kao ovršeniku da tužiteljima kao ovrhovoditeljima naknadi trošak ovršnog postupka u iznosu od 854,10 kuna, sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena tekućom od 19. srpnja 2010. godine, kao dana donošenja rješenja o ovrsi, u roku od 8 dana.

 

              II. Nalaže se tužiteljima da tuženiku naknade parnične troškove u iznosu od 1.250,00 kuna u roku od 15 dana.“

 

              Protiv ove presude žalbu podnose tužitelji iz svih zakonom predviđenih razloga i predlažu da drugostupanjski sud pobijanu presudu preinači, odnosno ukine i vrati na ponovni postupak.

 

              Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

              Žalba je djelomično osnovana.

 

              Ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2,4,8,9,11,13. i 14. ZPP-a.

 

              Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za plaćanje sredstava zajedničke pričuve za stambeni prostor u Z., S. 7 za razdoblje od prosinca 1998. godine do prosinca 2009. godine u ukupnom iznosu od 28.439,07 kuna.

 

              Tuženik je tijekom postupka podnio prigovor zastare potraživanja tužitelja.

 

              Prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo i to odredbu 226. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br: 35/05 i 41/08 – dalje: ZOO), jer tražbina tužitelja za sredstva zajedničke pričuve dospijeva u mjesečnim razdobljima, pa zastarijeva u zastarnom roku od tri godine. Tužitelji su podnijeli prijedlog za ovrhu javnom bilježniku 24. lipnja 2010. godine i time prekinuli tijek zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a, pa su zastarjele sve njihove tražbine dospjele prema tuženiku prije 24. lipnja 2007. godine.

 

              Stoga je pravilno prvostupanjski sud ocijenio da su zastarjele sve tražbine tužitelja osim tražbine od 2.990,76 kuna koja je dospjela 15. siječnja 2008. godine i tražbine od 249,23 kune koja je dospjela 15. siječnja 2010. godine.

 

              No, u odnosu na te dvije tražbine prvostupanjski sud nije pravilno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da je nekretnina tuženika prenesena u vlasništvo Hypo banke d.d. radi osiguranja potraživanje te banke, pa se zaključak prvostupanjskog suda da je u ovom slučaju banka kao fiducijarni vlasnik nekretnine dužna platiti troškove zajedničke pričuve ne može prihvatiti.

 

              Mjerodavne zakonske odredbe kojim je uređen položaj fiducijarnog vlasnika nekretnine su primarno odredbe Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, br: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09 – dalje: ZVDSP) i to čl. 34. st. 4. i 5. kojima je propisano:

              „Vlasnik čije će pravo vlasništva prestati ispunjenjem uvjeta ili istekom roka (prethodni vlasnik), dužan je postupati obzirno prema onome tko čeka da time postane vlasnikom (potonji vlasnik), te mu prenijeti vlasništvo pošto istekne rok ili se ispuni uvjet, pri čemu će se njihov međusobni odnos prosuđivati kao da je prethodni vlasnik bio plodouživatelj. Kad je vlasništvo uvjetovano ili oročeno djelovanjem prema trećima, tada samim ispunjenjem uvjeta, odnosno istekom roka ono pripada potonjem vlasniku, ako zakonom nije drugačije određeno, a pravna raspolaganja stvarju koja je bio poduzeo prethodni vlasnik gube učinak.

              Vlasnik koji je dobio ili je pridržao pravo vlasništva određene stvari radi osiguranja ispunjenja neke tražbine, obvezan je propustiti služiti se i raspolagati tom stvari, osim za namirenje te tražbine, a ovlašten je, ne bude li mu tražbina o dospijeću ispunjena, namiriti je iz stvari u skladu s pravilima o namirivanju zalogom osiguranih tražbina izvansudskim putem.“

 

              Naime, fiducijarni prijenos prava vlasništva je uvjetni prijenos prava vlasništva nekretnine sa fiducijarnog dužnika na fiducijarnog vjerovnika uz ograničenje raskidnim uvjetom da vjerovniku bude ispunjena određena tražbina. Fiducijarni dužnik se u zemljišnim knjigama briše kao vlasnik, a upisuje se fiducijarni vjerovnik uz zabilježbu da je prijenos prava vlasništva učinjen radi osiguranja tražbine. Fiducijarni vjerovnik je ovlašten, ako se za to ispune uvjeti u slučaju da mu osigurana tražbina ne bude ispunjena, ishoditi uknjižbu „punog“ prava vlasništva na nekretnini. U slučaju da fiducijarni dužnik tražbinu ispuni u roku u zemljišnim knjigama se briše fiducijarni prijenos prava vlasništva i nekretnina se ponovno uknjižuje za korist fiducijarnog dužnika. Dakle, za vrijeme fiducijarnog vlasništva fiducijarni vjerovnik nije u posjedu iste nekretnine, niti ima ovlasti da istu koristi, te stoga nije niti u obvezi plaćati pričuvu. Danom kada je stekao punopravno vlasništvo isti stječe i obvezu plaćanja pričuve.

 

              Prema tome, tuženik je kao osoba koja i dalje posjeduje i koristi  nekretninu koja je predmet fiducijarnog prijenosa prava vlasništva u obvezi plaćati troškove zajedničke pričuve u smislu odredbe čl. 380.  Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima i ta njegova obveza traje i mogla bi prestati tek u slučaju da fiducijarni vjerovnik postane punopravni vlasnik stvari.

 

              Stoga je valjalo djelomično uvažiti žalbu tužitelja i preinačiti prvostupanjsku presudu, te odlučiti kao u izreci, primjenom odredbe čl. 373. t. 3. Zakona o parničnom postupku  („Narodne novine“  br. 148/11- Pročišćeni tekst i 25/13  - dalje ZPP).

 

              Tužitelji su potraživali iznos od 28.439,07 kuna, a dosuđen im je iznos od 3.239,99 kuna, što je uspjeh od 11%,  a uspjeh tuženika je 89%.

 

              Tuženik je imao trošak parničnog postupka za zastupanje po punomoćniku na ročištu od 30. rujna 2015. godine u iznosu od 1.000,00 kuna i troška PDV-a u iznosu od 250,00 kuna, pa razmjerno uspjehu od 89% pripada mu trošak od 1.112,50 kuna.

 

              Tužitelji su imali troškove ovrhe i to za nagradu javnom bilježniku u iznosu od 780,30 kuna i materijalni trošak od  36.90 kuna, te troškove zastupanja po punomoćniku u parnici i to za sastav podneska od 24. lipnja  2015. godine prema Tbr. 8. toč. 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, uvećano prema Tbr. 36. od 50%, što ukupno iznosi 468,75 kuna, te za sastav podneska od 4. kolovoza 2015. godine prema Tbr. 8. toč. 1. Tarife, uvećano prema Tbr. 36, što ukupno iznosi 1.875,00 kuna, za zastupanje na ročištu od 30. rujna 2015. godine prema Tbr. 9. i Tbr. 36. u iznosu od 1.875,00 kuna. U tim troškovima zastupanja sadržan je i trošak PDV-a, pa ukupni trošak tužitelja za zastupanje iznosi 4.218,75 kuna, što sa troškovima ovrhe ukupno iznosi 5.035,95 kuna. Tužitelj je imao i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 634,39 kuna  pa ukupni troškovi tužitelja iznos 5.670,34 kune i razmjerno uspjehu od 11% tužiteljima pripada trošak od 623,74 kune.

 

              Nakon prebijanja parničnih troškova tužitelja i tuženika presuđeno je da su tužitelji dužni tuženiku nadoknaditi parnični trošak u iznosu od 488,76 kuna.

 

              Tužitelji su uspjeli u žalbenom postupku s 11%, pa razmjerno uspjehu imaju pravo i na trošak sastava žalbe. Trošak sastava žalbe iznosi 1.000,00 kuna, što uz uvećanje za pet tužitelja prema Tbr. 36 iznosi 1.500,00 kuna i uz daljnja uvećanja od 25%  prema Tbr. 10. toč. 1. i trošak PDV-a od 25% iznosi 2.343,75 kuna. Razmjerno uspjehu u žalbenom postupku tužiteljima pripada trošak sastava žalbe od 257,81 kunu, koji im je dužan nadoknaditi tuženik.

 

              Stoga je iz iznesenih razloga, primjenom odredbe čl. 373. t. 3. ZPP-a odlučeno kao u izreci u odnosu na glavnu stvar, a primjenom odredbe čl. 380. t. 3. ZPP-a u odnosu na rješenje o troškovima postupka.

 

Bjelovar, 31. siječnja 2017.