Broj: Gž-1417/2015

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Bjelovaru kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sutkinje Branke Pirin kao predsjednice vijeća, sutkinje Vide Štefičić kao suca izvjestitelja i člana vijeća i sutkinje Dobrile Ćuruvija kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Đ. Š. iz P., S. Š., OIB:.., zastupanog po punomoćnici S. O., odvjetnici iz P., protiv tuženika R. H., OIB:.., zastupanog po Općinskom državnom odvjetništvu u Bjelovaru, Stalna služba u Daruvaru, kao pravnog slijednika H. d.d. L. – pravnog slijednika D.. N. M. R. – I. L., radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Pakracu P-714/15-11 od 21. srpnja 2015., u sjednici vijeća održanoj dana 02. veljače 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Pakracu P-714/15-11 od 21. srpnja 2015.

 

Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom presuđeno je tako da izreka glasi:

 

"I. Utvrđuje se da je tužitelj Đ. S. iz P., S. Š. 50, OIB:…, u cijelosti otplatio kredit po ugovoru u kreditu za stambenu izgradnju broj: 15/88 od 29. ožujka 1988. godine u iznosu od 6.000.000,00 tadašnjih dinara sa 5% kamata, što je tuženik Republika Hrvatska, OIB: 52634238587, kao pravni sljednik H. d.d. L. - pravnog sljednika D.. N. M. R. - I. L., dužan priznati i tužitelju dozvoliti brisanje prava zaloga na nekretninama upisanima u zk.ul.br. 807 k.o. P. pod brojem Z-559/88, sve u roku od 15 dana.

 

II.  Tuženik Republika Hrvatska, OIB:.., dužan je tužitelju Đ. S. iz P., S. Š. 50, OIB:…, naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.606,25 Kn, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe."

 

Protiv presude žalbu podnosi tužena iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br: 148/11-pročišćeni tekst i 25/13 – dalje: ZPP), predlaže preinačiti presudu i odbiti tužbeni zahtjev ili ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje, potražuje trošak sastava žalbe.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Žalba nije osnovana.

 

Tužena u žalbi ne navodi koju bitnu povredu odredaba parničnog postupka je učinio prvostupanjski sud, niti to proizlazi iz sadržaja žalbe, a pazeći po službenoj dužnosti primjenom odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a, ovaj drugostupanjski sud utvrđuje da nije učinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a.

 

Predmet spora u ovoj parnici je zahtjev  tužitelja radi utvrđenja da je platio kredit po ugovoru o krediti broj 15/88 od 29. ožujka 1988. u iznosu od 6.000.000,00 dinara koji je sklopljen između tužitelja kao primatelja kredita i tadašnjeg poslodavca tužitelja Dr. N. M. R. – O. I. L. i zahtjev da je tuženik dužan dozvoliti brisanje zaloga.

 

Nesporna je činjenica da je za novčano potraživanje po kreditu uknjižen zalog (hipoteka) na suvlasničkom dijelu nekretnine tužitelja upisane u zk.ul. 807 kao P. čk. br. 318/2 pod brojem Z-559/98 za korist Dr. N. M. R. – O. I. L..
 

Nesporna je činjenica da je slijednik poduzeća Dr. N. M. R. – O. I. L., H. d.d. L. nakon provedenog stečaja brisan iz sudskog registra.

 

Tužena je osporila u prvostupanjskom postupku da je pasivno legitimirana u ovoj parnici i da je tužitelj otplatio kredit, a to ističe i u žalbi.

 

Sporne činjenice su bile, je li tužitelj otplatio kredit i pasivna legitimacija tužene. Te činjenice je tužena osporila u prvostupanjskom postupku, a osporava i u žalbi.

 

Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je tužena pasivno legitimirano u ovoj parnici primjenom odredbe čl. 65. Zakona o upravljanju i raspolaganju imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske ("Narodne Novine", br: 93/14).

 

Člankom 65. Zakona o upravljanju i raspolaganju imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske propisano je da je neprocijenjena imovina u smislu ovog zakona dionice u trgovačkim društvima, poslovni udjeli u trgovačkim društvima, građevinska zemljišta, poslovni prostori, stanovi, potraživanje i pokretnine koje nisu u cijelosti ili dijelu procijenjene u vrijednost društvenog kapitala, društvenog poduzeća ili su ista uključena po knjigovodstvenoj vrijednosti u postupku pretvorbe na temelju Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća ("Narodne Novine", br: 19/91, 83/92, 94/93, 2/94, 9/95 i 118/99) odnosno koje nisu unesene u temeljni kapital trgovačkog društva u postupku privatizacije na temelju Zakona o privatizaciji ("Narodne Novine" br: 21/96, 71/97, 16/98, 73/00), a na koje se pravo korištenja, upravljanja i raspolaganja imala društvena poduzeća te u pogledu kojih imovinsko-pravni odnosi nisu uređeni posebnim propisima, s tim da se neprocijenjenom imovinom smatraju i stanovi koji su društvena poduzeća u postupku pretvorbe prenijela fondovima u stambenom i komunalnom gospodarstvu, a koji nisu prodani nositeljima stanarskog prava na temelju Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, a u odnosu na imovinu u obliku dionica i poslovnih udjela u trgovačkim društvima, te u obliku poslovnih prostora i stanova, te imovinu u obliku pokretnina i potraživanja, koja u cijelosti nije procijenjena, određuje se da je ona vlasništvo Republike Hrvatske.

 

Tužena u žalbi u odnosu na pasivnu legitimaciju osporava pravilnost primjene materijalnog prava i to odredbe čl. 65. Zakona o upravljanju i raspolaganju imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske i navodi da se u predmetnom slučaju ne radi o neprocijenjenom građevinskom zemljištu ili stanu, a niti o stanu koji su društvena poduzeća u postupka pretvorbe prenijela fondovima u stambenom i komunalnom gospodarstvu, a koja nisu prodana nositeljima stanarskog prava na temelju Zakona o prodaji stanova na kojim postoji stanarsko pravo, već se radi o obiteljskoj kući u vlasništvu tužitelja.

 

Tvrdnja tužene da su u predmetnom slučaju ne radi o građevinskom zemljištu ili stanu je točna.

 

Međutim, tužena ispušta iz vida da je odredbom čl. 65. Zakona o upravljanju i raspolaganju imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske propisano da imovinu koja nije procijenjena u vrijednost društvenog kapitala čime i potraživanja, a novčana sredstva koja je tužitelj dobio temeljem ugovora o kreditu je upravo potraživanje davatelja kredita osigurano zalogom.

 

U pravu je tužena da nije pasivno legitimirana temeljem odredbe čl. 362. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, dalje: ZVDSP), međutim prvostupanjski sud, iako analizira i navedenu odredbu svoje utvrđenje da je tužena pasivno legitimirana temelji na odredbi čl. 65. Zakona o upravljanju i raspolaganju imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske.

 

Neosnovano tužena u žalbi osporava utvrđeno činjenično stanje u odnosu na otplatu kredita. Točno je da se na temelju iskaza saslušanih svjedoka ne može sa sigurnošću utvrditi da je tužitelj kredit otplatio. Međutim, prema priloženom u spis ugovoru o kreditu, kredit je odobren 1988. sa rokom otplate od 10 godina, otplaćivao se obustavom mjesečne rate od plaće tužitelja (točka 5. ugovora), prema potvrdi Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje ( list 9-11) tužitelj je bio u radnom odnosu u poduzeću D.. N. M. R. – I. L. i njegovim pravnim slijednicima od 1896-2001., a iznos cijelog kredita preračunat u kune bi iznosio 6.000,00 kn pa je stoga s pravom prvostupanjski sud prihvatio iskaz tužitelja da je kredit otplatio, jer na to upućuju sve naprijed navedene činjenice.

 

Prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev radi utvrđenja da je tužitelj otplatio kredit, koji zahtjev se može istaknuti primjenom čl 187. st. 3. ZPP-a, a pravilno je prvostupanjski sud primijenio odredbu čl. 346. ZVDSP, kada je prihvatio tužbeni zahtjev da je tužitelju dužan dozvoliti brisanje prava zaloga na nekretnini tuženika.

 

Prema odredbi čl. 346. ZVDSP založno pravo prestaje kad prestane cijela njime osigurana tražbina, međutim, kako se u predmetnom slučaju radi o založnom pravu na nekretnini (hipoteka) primjenom čl. 347. st. 1 ZVDSP nije dovoljno da je prestala tražbina koju je osiguravala, već hipoteka prestaje brisanjem iz zemljišne knjige.

 

U odnosu na pasivnu legitimaciju tužene ističe se, iako je tužena navedena kao pravni slijednik D.. N. M. R. – I. L. i H. d.d. L., pravilno je prvostupanjski sud u obrazloženju presude naveo da je ona slijednik u odnosu na potraživanje po ugovoru o kreditu.

 

Pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (142/12 103/14) odlučeno je o troškovima parničnog postupka.

 

Primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a žalba tužene je odbijena kao neosnovana i potvrđena pobijana presuda.

 

Tužena nije uspjela sa žalbom, pa joj nije dosuđen trošak sastava žalbe.

 

Bjelovar, 02. veljače 2017.