Broj: Gž-419/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Milene Vukelić Margan, predsjednice vijeća, Ingrid Bučković, sutkinje izvjestiteljice i Helene Vlahov Kozomara, članice vijeća, u građansko pravnoj stvari tužitelja  1. L. M. iz S., OIB:.................., kao nasljednice ranije tužiteljice pok. J. A. i 2. A. B. iz S., OIB: ......................., kao nasljednica ranijeg tužitelja pok. S. A., obje zastupane po punomoćniku V. D., odvjetniku iz S., protiv tuženika 1. T. K., OIB: .................., iz S., sa boravištem u N., zastupanog po punomoćniku V. K., odvjetniku iz S. i 2. GRADA S., OIB: ................. S., radi utvrđenja prava služnosti, odlučujući o žalbi tužitelja podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Splitu, posl. broj P-212/16 od 16. prosinca 2016. godine, u sjednici vijeća održanoj 17. svibnja 2017. godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i   p o t v r đ u j e  presuda Općinskog suda u Splitu, posl. broj P-212/16  od 16. prosinca 2016. godine.

 

Obrazloženje

 

              Presudom prvostupanjskog suda u toč. I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev za utvrđenje prava služnosti puta i to kao prava staze preko poslužnih nekretnina k.č. 1026/7 i k.č. 1026/12 K.O. S. za korist svagdašnjih vlasnika povlasne nekretnine k.č. 1025/1 K.O. S., uz upis prava služnosti u zemljišne knjige. Točkom II. izreke naloženo je tužiteljima da naknade prvotuženiku trošak postupka u iznosu od 17.500,00 kn.

              Protiv navedene  presude žalbu podnose tužitelji iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 11/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/1, 25/13 i 89/14, dalje: ZPP), sa prijedlogom da se pobijana presuda preinači i usvoji tužbeni zahtjev, podredno ukine  i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Tužitelji žalbom osporavaju zaključak prvostupanjskog suda kako nisu izvršavali sadržaj predmetne služnosti kroz zakonom određeno vrijeme od dvadeset godina, odnosno osporavaju utvrđenje suda da se predmetnim pristupnim putem koriste od 1997. godine jer da takav zaključak ne proizlazi iz provedenih dokaza s obzirom da su tužitelji naveli i iskazali da se istim koriste od izgradnje Ulice ........1979. godine, a od 1997. godine kada im je oduzet alternativni pristup radi izgradnje tunela, kao jedinim mogućim pristupom do svoje nekretnine, što da je svojim iskazom potvrdio i prvotuženik. Nadalje, osporavaju utvrđenje prvostupanjskog suda da se prvotuženik protivio izvršavanju prava stvarne služnosti jer da je tek tijekom ovog postupka podnio protutužbu, a upis prava vlasništva na predmetnim nekretninama u njegovu korist da se ne može smatrati protivljenjem u smislu odredbe čl. 229. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/96, 68/98, 137/99,  22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 148/06, 38/09, 153/09,  90/10, 143/12 i 152/14, u daljnjem tekstu: ZV). Daljnjim sadržajem žalbe osporavaju stav prvostupanjskog suda da tužbenim zahtjevom nisu odredili opseg i sadržaj služnosti jer da su označili da se radi o služnosti puta i to prava staze na određenim nekretninama, čime da je tužbeni zahtjev dovoljno određen, a da je sukladno odredbi čl. 177. ZV-a propisan opseg ostvarivanja prava služnosti. Nadalje, osporavaju stav prvostupanjskog suda kako na k.č. 1026/12 K.O. S. kao javnoj prometnici nije moguće stjecanje prava služnosti jer da je to ionako njezina svrha, koja je u budućnosti podložna i promjenama, a upisana služnost da osigurava tužiteljima da ne ostanu bez jedinog pristupa svojoj  nekretnini. Također, osporavaju stav prvostupanjskog suda o mogućnosti ostvarivanja pravne zaštite u izvanparničnom postupku jer da nisu zatražili osnivanje nužnog prolaza, a sve i da jesu da je tada sud trebao odbaciti tužbu i uputiti ih u izvanparnični postupak. Konačno, osporavaju zaključak prvostupanjskog suda o kvaliteti posjeda tužitelja jer da su u posjed sporne služnosti uvedeni od strane drugotuženika i izvođača radova pa da je njihov posjed istinit i zakonit.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Žalba nije osnovana.

              Tužitelji žalbom ne konkretiziraju počinjenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka već se samo pozivaju na taj žalbeni razlog, a pazeći po službenoj dužnosti pozivom na odredbu čl. 365. st. 2. ZPP-a na postojanje bitnih procesnih povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da u postupku pred prvostupanjskim sudom i donošenjem pobijane presude nije počinjena ni jedna od tih povreda.

              Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje prava stvarne služnosti puta i to prava staze na teret poslužnih nekretnina k.č. 1026/7 i 1026/12 K.O. S. za korist povlasne nekretnine 1025/1 K.O. S., koji zahtjev temelje na institutu dosjelosti.

Prvostupanjski sud na temelju provedenog dokaznog postupka utvrđuje da su prednici tužitelja u zemljišnim knjigama upisani kao suvlasnici u 2/9 odnosno 1/9 idealna dijela k.č. 1025/1 K.O. S., dok su tuženici upisani kao suvlasnici, svaki u ½ dijela k.č. 1026/7 K.O. S., a prednik drugotuženika kao vlasnik k.č. 1026/12 K.O. S..

Nadalje, prvostupanjski sud utvrđuje da dio k.č. 1026/12 predstavlja ulazna vrata i stepenice kojima se pristupa kući tužitelja, dok u preostalom dijelu predstavlja nogostup  Ulice ....... sagrađene 1979. godine, kao i da se tužitelji i njihovi pravni prednici spornim pristupom koriste od 1997. godine kada im je oduzet dio k.č. 1025/2 K.O. S. radi izgradnje tunela i uređen sporni pristupni put i stepenice, a koji se nalazi na dijelu k.č. 1026/12 K.O. S. na kojem su sagrađene stepenice pa preko betonske staze na dijelu k.č. 1026/7 K.O. S..

Cijeneći utvrđenje o korištenju spornog pristupa od strane prednik tužitelja od 1997. godine, prvostupanjski sud pozivom na odredbu čl. 229. ZV-a zaključuje da nije ispunjeno zakonom predviđeno vrijeme od dvadeset godina za osnivanje prava stvarne služnosti, kao i da su tužitelji od podnošenja odgovora na tužbu postali nesavjesni posjednici.

Također, stav je prvostupanjskog suda da tužbeni zahtjev nije precizno određen glede opsega i sadržaja služnosti, s obzirom da tužitelji traže pravo služnosti na cijelim poslužnim nekretninama, kao i da k.č. 1026/12 K.O. S., pri utvrđenju da je u zemljišnim knjigama upisana kao ulica, dakle javna prometnica, što u naravi u veće dijelu i predstavlja, ne može biti predmetom pojedinačnih stvarnih prava, s time da tužitelji ukoliko smatraju da im pripada služnost na temelju odredbe čl. 223. i 224. ZV-a svoja prava mogu ostvarivati u izvanparničnom postupku.

Odluku o troškovima postupka prvostupanjski sud temelji na odredbi čl. 154.st. 1. i čl. 155. ZPP-a, pa dosuđuje prvotuženiku parnični trošak sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 148/09 i 142/12, dalje: Tarifa).

Neosnovano se  tužitelji žalbom pozivaju na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, jer je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio odlučne činjenice, koje utvrđenje prihvaća i ovaj sud budući da svoju osnovu ima u sadržaju provedenih dokaza u postupku.

 

Protivno žalbenim navodima, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da se tužitelji ne nalaze u posjedu spornog prava stvarne služnosti puta kroz razdoblje od dvadeset godina, jer takav zaključak i prema ocijeni ovog suda proizlazi iz rezultata provedenog dokaznog postupka. Naime, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da se tužitelji koriste spornim pristupom od 1997. godine, a ne od 1979. godine kada je izgrađena Ulica......, jer iz činjeničnih navoda tužbe i podnesaka tužitelja proizlazi da sporni pristup tužitelji koriste kao jedini mogući nakon što im je 1997. godine oduzet dio nekretnine k.č. 1025/2 K.O. S. radi izgradnje tunela, a tijekom postupka nisu pružili nijednog dokaza da bi se tim pristupom i ranije pretežno koristili, već iz navoda samih tužitelja postupka proizlazi da su u ranijem periodu pretežno koristili drugi pristup do svoje nekretnine, a u korištenju kojega su onemogućeni oduzimanje dijela njihove nekretnine k.č. 1025/2 K.O. S. radi izgradnje tunela, što je prema dokazima koje su sami tužitelji dostavili u spis uslijedilo 1997. godine, kako to pravilno cijeni prvostupanjski sud. Pri tome, tužitelji se žalbom neosnovano pozivaju na iskaz prednice prvotužiteljice, jer njezin iskaz sam za sebe ne upućuje na nedvojbeni zaključak o pretežnom korištenju spornog pristupnog puta u razdoblju prije 1997. godine, a niti na to nedvojbeno ne upućuje ni iskaz prvotuženika.

 

Kako dakle provedenim dokazima nije utvrđen posjed prava služnosti tužitelja preko predmetnih poslužnih nekretnina u trajanju od dvadeset godina prije podnošenja tužbe, to nije ispunjena jedna od kumulativnih zakonskih pretpostavki iz odredbe čl. 229. ZV-a za stjecanje prava služnosti dosjelošću, slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev.

 

U odnosu na žalbene navode glede uređenja tužbenog zahtjeva, pravilan je stav prvostupanjskog suda da tužbeni zahtjev nije dostatno određen jer tužitelji nisu odredili u

 

kojem točno opsegu traže utvrđenje prava služnosti, već su tužbenim zahtjevom obuhvaćene poslužne nekretnine u cijelosti, iako prema činjeničnom supstratu tužbe tužitelji tvrde da su stekli služnost samo na određenom dijelu poslužnih nekretnina.  Pri tome, odredba čl. 177. ZV-a kojom je propisan opseg izvršavanja prava stvarne služnosti na način da se to pravo izvršava na način da što manje opterećuje poslužnu nekretninu ne otklanja dužnost tužitelja da postave određen tužbeni zahtjev u smislu odredbe č. 186.st. 1. ZPP-a. U takvoj situaciji prvostupanjski sud je bio dužan postupiti sukladno odredbi čl. 109. u svezi sa čl. 186. ZPP-a što nije učinio, budući da je tužitelje pozvao na ispravak tužbe, ali bez upozorenja na posljedice nepostupanja po uputi suda, međutim to nije od utjecaja na zakonitost pobijane presude budući da je tužbeni zahtjev iz prethodno iznesenih razloga neosnovan.

 

Također, protivno žalbenim navodima, pravilan je stav prvostupanjskog suda da se na cijeloj k.č. 1025/12 K.O. S. ne mogu stjecati stvarna prava pa tako niti pravo služnosti, to iz razloga jer je predmetna nekretnina u zemljišnim knjigama upisana kao ulica, dakle predstavlja javno dobro u općoj uporabi u smislu odredbe čl.35. ZV-a, dok tužitelji postavljenim tužbenim zahtjevom traže pravo služnosti na cijeloj nekretnini, a ne samo na određenom dijelu koji prema provedenim dokazima faktično ne bi predstavljao opće dobro.

 

Konačno, pravilan je i stav prvostupanjskog suda o eventualnom ostvarivanju prava nužnog prolaza tužitelja u izvanparničnom postupku, s time da su neosnovani žalbeni navodi o odbacivanju tužbe i upućivanju u navedeni postupak, budući da  tužitelji u ovom postupku ne traže osnivanje nužnog prolaza.

 

Također, pravilna je i odluka suda o troškovima postupka utemeljena na odredbi čl. 154. st. 1. u svezi sa čl. 155. ZPP-a, pri čemu je sud visinu odvjetničkih troškova prvotuženika ispravno odmjerio u skladu sa Tarifom.

 

              Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i prvostupanjsku presudu potvrditi primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, kao u izreci.

 

U Rijeci, 17. svibnja 2017. godine