Broj: Gž-1883/17

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vicka Prančića, kao predsjednika vijeća, te suca izvjestitelja Zorana Kežića i Denis Pancirov Parcen, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1. Ž. V. OIB: … iz O., P. 3 i tužiteljice 2. A. P. OIB: … iz J., K. B. 9, koje zastupa punomoćnik D. Š., odvjetnik iz Z. odvjetničkog ureda Š., K. i M. iz O., protiv tuženika G. O. OIB: …, K. 9, zastupanog po punomoćnici L. V., mag.iur., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku broj P-451/16 od 8. lipnja 2017., u sjednici vijeća održanoj dana 14. rujna 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku broj P-451/16 od 8. lipnja 2017. u pobijanom dijelu iz točke I. izreke kojim je usvojen tužbeni zahtjev.

 

II. Preinačuje se rješenje o troškovima postupka sadržano u točki II. izreke presude Općinskog suda u Osijeku broj P-451/16 i rješava:

 

Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana naknaditi tužiteljima parnični trošak u iznosu od 16.050,00 kuna, dok se u preostalom dosuđenom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška odbija kao neosnovan.

 

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na žalbu.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom tužitelji su utvrđeni vlasnicima nekretnine oznake kčbr. 12/5 k.o. O., zk.ul. 17994, k.o. O., ukupne površine 769 m2, u dijelu označenog pod točkama A, B, C, D i E nalazom vještaka mjernika I. ing. R., u površini od 293 m2 i to tužitelj 1. Ž. V. za 1/3 dijela, a tužiteljica 2. A. P. za 2/3 dijela, koje vlasništvo su stekli dosjelošću, što je tuženik Grad O. dužan priznati te trpjeti cijepanje i formiranje nove katastarske čestice sukladno nalazu vještaka R.,kao i uknjižbu prava vlasništva tužitelja na toj novoformiranoj čestici.

 

Odlukom o troškovima naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljima parnični trošak u iznosu od 18.925,00 kuna.

 

Protiv ove presude tuženik pravodobno izjavljuje žalbu, pobijajući je iz žalbenih osnova iz članka 353. stavak 1. točka 2. i 3. ZPP-a, te predlaže da se presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev, podredno presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

Tužitelji u odgovoru na žalbu predlažu da se žalba tuženika odbije i potvrdi u cijelosti prvostupanjska presuda, uz naknadu troškova sastava odgovora na žalbu.

 

Žalba tuženika nije osnovana.

 

Prije svega ovaj sud nije našao da bi sud prvog stupnja počinio koju od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a na koje pazi po službenoj dužnosti, temeljem članka 365. stavak 2. ZPP-a. Naime, izreka pobijane presude je jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude. Razlozi pobijane presude su jasni, jer se iz njih bez dvojbe može iščitati kakav zaključak i iz kojih dokaza je prvostupanjski sud utvrdio postojanje odlučnih činjenica, a ne postoji ni proturječje o odlučnim činjenicama između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

 

Obrazlažući pobijanu presudu, sud prvog stupnja polazi od sadržaja tužbe u kojoj tužitelji kao pravni slijednici svoje, sada pok. majke L. V. navode da su samostalni posjednici dijela nekretnine oznake kčbr. 12/5, oranica, ukupne površine 769 m2, upisane u zk. ul. 17994 k.o. O., a koji se nadovezuje na nekretninu oznake kčbr. 12/12,  zk.ul. 20887 k.o. O. u vlasništvu tužitelja 1. za 1/3 dijela, a tužiteljice 2. za  2/3 dijela, na kojoj se nalazi kuća i dvorište. Isti sud potom utvrđuje da su tužitelji dosjelošću stekli vlasništvo predmetne nekretnine u zatraženom dijelu, vještvom označenom u skici slovima A-B-C-D-E, površine 293 m2, budući je njihova majka L. V. kupila taj dio nekretnine od ranijeg vlasnika M. J. kupoprodajnim ugovorom (za kojeg sami ističu da ga ne posjeduju) i za koji taj sud nalazi da je izdana suglasnost na kupoprodaju poljoprivrednog zemljišta od tadašnje mjesne zajednice Š. P. u O. dana 4. travnja 1984., čime je po tvrdnji tužitelja njihov posjed time postao zakonit. Kako je posjed uz to pošten i istinit, te da je od tada prošlo više od 20 godina,to da su tužitelji stekli vlasništvo nekretnine dosjelošću, budući je proteklo to vrijeme posjedovanja radi stjecanja vlasništva primjenom toga instituta, sve prema članku 159. stavak 2. i 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09, u daljnjem tekstu: ZV-a) računajući od 8. listopada 1991.

 

Među strankama nije prijeporno da je tuženik upisan kao vlasnik nekretnine oznake kčbr. 12/5 k.o. O. u zemljišnoj knjizi i da je predmetna nekretnina u trenutku "kupoprodaje" 1984. bila u društvenom vlasništvu.

 

Tijekom postupka utvrđene su sljedeće činjenice:

 

- da je sada pok. L. V., pravna prednica i majka tužitelja, bila nositeljica stanarskog prava na stanu u O., K. 12 , u naravi kuća sagrađena na kčbr. 12/12 k.o. O., a potom otkupom i vlasnica,

 

- da su tužitelji nasljeđivanjem iza majke i sestre M. M. stekli vlasništvo nekretnine označene kao kčbr. 12/12 i to tužitelj 1. za 1/3 dijela, a tužiteljica 2. za 2/3 dijela,

 

- da je pravna prednica tužitelja pok. L. V. 1984. u produžetku svoga stana kupila dio nekretnine oznake kčbr. 12/5 k.o. O. od ranijeg vlasnika, a po podruštvovljenju zemljišta korisnika M. J. i za to mu isplatila kupoprodajnu cijenu,

 

- da je ista od tadašnje mjesne zajednice Š. P. u O. zatražila i dobila dana 4.travnja 1984. (ispravljeno u imenu prednice tužitelja pismenom od 9. studenog 2000.) suglasnost o kupoprodaji zemljišta koje se nalazi na anagrafskoj oznaci O., K. 12 (tada Š. 324) i da će isto koristiti za vrt,

 

- da temeljem toga osnova, pravna prednica tužitelja i potom oni, od 1984. sporni dio nekretnine oznake kčbr. 12/5 neprekidno posjeduju kao svoj vrt,

 

- da je predmetna kčbr. 12/5 u naravi dvorište tužitelja i nalazi se u produžetku njihove nekretnine oznake kčbr. 12/12,

 

- da se u naravi radi o ograđenom dijelu te čestice, koji je vještak geodet I. R. prikazao na skici mjerenja točkama A, B, C, D i E i koji dio nekretnine u površini 293 m2 je omeđen sa sve tri strane prema susjedima žičanom ogradom, a na kojem dijelu nekretnine su sagrađena dva objekta, koja su u međuvremenu legalizirana,

 

- da je sada pok. L. V. najprije naslijedila njena kći, sada pok. sestra tužitelja M. M., a nakon njene smrti tužitelji i to u navedenim idealnim djelima prema rješenju Općinskog suda u Osijeku broj O-1417/13.

 

Uzimajući u obzir zakonsku odredbu članka 159. stavak 2. i 4. ZV-a, sud prvog stupnja zaključuje da je posjed tužitelja na predmetnom dijelu kčbr. 12/5 zakonit, istinit i pošten (kvalificiran posjed). Naime, taj sud utvrđuje da se zakonitost posjeda zasniva na valjanom pravnom temelju (kupoprodaji) i da nije pribavljen protivno članku 18. stav 2. i 3. ZV-a. Kako se tužitelji sami i preko svojih prednika od 1984. nalaze u neprekidnom posjedu predmetne nekretnine, te polazeći od činjenice da se radi o nekretnini u nekadašnjem društvenom vlasništvu i da se dosjelost time ima računati od 8. listopada 1991. prvostupanjski sud zaključuje da je do dana podnošenja tužbe protekao rok iz članka 159. stavak 4. u svezi stavka 2. ZV-a, odnosno rok od dvadeset godina koliko je potrebno za stjecanjem  vlasništva predmetne nekretnine u vlasništvu jedinice lokalne samouprave dosjelošću, na kojoj je samostalni posjednik bio u kvalificiranom posjedu, zbog čega nalazi zahtjev tužitelja osnovanim.

 

Osporavajući utvrđenja suda prvog stupnja, tuženik u žalbi ističe da su Zakonom o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta u gradovima i naseljima gradskog karaktera (Sl. list FNRJ 52/58, 3/59, 24/59, 24/61, 1/63, dalje: Zakon o nacionalizaciji) nacionalizirana građevinska zemljišta, koja su time postala društveno vlasništvo i koje u suglasju s člankom 38. toga zakona ostaju u posjedu prijašnjeg vlasnika, sve dok ga on na osnovu rješenja Općinskog narodnog odbora ne preda u posjed općini i drugoj osobi radi izgradnje objekta ili izvođenja drugih radova, odnosno da se takvo zemljište temeljem članka 39. Zakona o nacionalizaciji može besplatno koristiti ili drugome za to vrijeme dati na korištenje uz naknadu ili bez nje.

 

Tuženi se u žalbi nadalje poziva i na odredbe Zakona o građevinskom zemljištu ( NN 54/80, dalje ZGZ, koji je stupio na snagu 1. siječnja 1980.)  koji je u članku 8. propisao da se građevinsko zemljište ( što je predmetno zemljište u smislu čl. 3. ZGZ-a, jer se nalazi u Gradu O. ) u društvenom vlasništvu ne može otuđivati, niti se mogu prenositi prava u pogledu tog zemljišta, protivno odredbama tog zakona, slijedom čega je pravni posao zaključen protivno odredbama toga zakona ništav. Kako člankom 9. ZGZ-a građevinskim zemljištem u društvenom vlasništvu upravlja općina (a ne M. J.) i da prema članku 11. ZGZ-a ugovori na osnovi kojih se prenosi pravo vlasništva ili korištenja takvih zemljišta moraju biti zaključeni u pisanom obliku,jer u protivnom ne proizvode nikakav pravni učinak,to na strani tužitelja ne postoji zakoniti temelj stjecanja vlasništva redovitom dosjelošću, kako je to prvostupanjski sud pogrešno utvrdio, jer im nedostaje valjani pravni temelj posjedovanja da bi posjed bio zakonit. Kako posjed nije kvalificiran, to se rok za stjecanje  prava vlasništva nekretnine oznake kčbr. 12/5 k.o. O., u dijelu označenom u vještvu točkama A,B,C,D,E, u površini od 293 m2 dosjelošću, kod neprijepornog utvrđenja da se radi o poštenom posjedu, time ne računa  primjenom članka 159. stavak 4. u svezi stavka 2. ZV-a, kako to pogrešno smatra prvostupanjski sud.

 

Žalbeni navodi tuženika nisu osnovani.

 

Kako među strankama nije prijeporno da je tuženik, kao jedinica lokalne samouprave vlasnik predmetne nekretnine oznake kčbr. 12/5, zk ul. 17994, k.o. O., to je za stjecanje prava vlasništva dosjelošću prema odredbi članka 159. stav 4. ZV-a samostalnom posjedniku čiji je posjed kvalificiran ili barem pošten, potrebno da je isti neprekidno trajao dvostruko vrijeme od onog iz stavka 2. i 3. iste odredbe. Naime, odredbom stavka 2. propisano je da samostalni posjednik nekretnine čiji je posjed zakonit, istinit i pošten stječe vlasništvo nekretnine dosjelošću protekom deset godina neprekidnog samostalnog posjedovanja (redovna dosjelost), dok je za izvanrednu dosjelost prema stavku 3. te odredbe potrebno da samostalni pošteni posjed traje neprekidno dvadeset godina. Pri tome odredba članka 159. stav 4. u svezi stavka 2. ZV-a propisuje da će samostalni posjednik stvari u vlasništvu  jedinica lokalne samouprave - tuženika, steći dosjelošću vlasništvo tih stvari tek pošto je njegov zakonit,istinit i pošten posjed neprekidno trajao dvostruko vrijeme od onog iz stavka 2. članka 159. ZV-a (deset godina), dakle u konkretnom slučaju dvadeset godina od dana kada su tužitelji, i preko svojih prednika (članak 160. ZV-a) neprekidno posjedovali predmetnu nekretninu, računajući od 1984., a koje vrijeme je do podnošenja tužbe proteklo. 

 

Kako iz žalbenih navoda nije razvidno da tuženik osporava da bi tužitelji, sami i preko svojih prednika bili u poštenom posjedu predmetnog dijela nekretnine počev od 1984., koja je na dan 8. listopada 1991. bila u društvenom vlasništvu, to je pravno stajalište ovoga suda da se primjenom članka 1. Protokola broj 1. uz Konvenciju o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine Međunarodni ugovor broj 18/97, 6/99, 8/99, 14/02 i 1/06) u računanje dosjelosti uzima vrijeme posjedovanja od 1984.,uzimajući u obzir rokove propisane temeljem odredbe članka 159. stav 4. ZV-a. Takav zaključak  proizlazi iz pravnog stajališta Europskog suda za ljudska prava izraženog u više dosadašnjih presuda donesenim u predmetima T. protiv  Republike Hrvatske, R. i dr. protiv Republike Hrvatske i J. protiv Republike Hrvatske,a koje su donesene u istom činjeničnom supstratu kakav je i onaj u ovom postupku, prema kojemu u rok, potreban za dosjelost, pod određenim uvjetima treba uračunati i vrijeme posjedovanja za vrijeme trajanja društvenog vlasništva na nekretnini. S tim u svezi odredba članka 388. stavak 4. ZV-a donesena temeljem ZID ZV-a (Narodne novine broj 114/01) koja je izrijekom propisala da se rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, ne računa i vrijeme posjedovanja koje je proteklo prije tog dana, nije od utjecaja na pravo vlasništva koje bi tužitelji stekli vremenom posjedovanja na predmetnoj nekretnini, sve smislenom primjenom odredbe članka 428.a stav 3. ZPP-a.

 

Sporno je jesu li tužitelji i njihovi prednici od 1984. bili u zakonitom,istinitom i poštenom posjedu, čime se vlasništvo dosjelošću,temeljem članka 159. st. 4. u svezi stavka 2. ZV-a stječe protekom dvadeset godina ili samo u poštenom posjedu gdje se vlasništvo temeljem članka 159. st. 4. u svezi stavka 3. ZV-a stječe  protekom četrdeset godina.

 

Ovaj sud smatra kako su tužitelji u postupku dokazali da je njihova prednica L. V. 1984. kupila dio nekretnine k.č.br. 12/5 k.o. O. od ranijeg vlasnika i u to vrijeme korisnika zemljišta M. J., jer je isto građevinsko zemljište već bilo preneseno u društveno vlasništvo temeljem odredbi Zakona o nacionalizaciji, kojima su bila nacionalizirana i građevinska zemljišta i koje se tada u smislu članka 6. ZGZ-a kao građevinsko zemljište u društvenom vlasništvu od strane bivšeg vlasnika nije moglo otuđiti, a svi ugovori o prijenosu prava vlasništva ili korištenja po članku 9. ZGZ-a morali su biti zaključeni u pisanom obliku.

 

Nadalje, odredbom članka 31. ZGZ-a bilo je propisano da je prijašnji vlasnik, odnosno nositelj prava korištenja neizgrađenog građevinskog zemljišta mogao na pravno valjan način prenijeti svoje pravo samo zakonom određenom krugu osoba (supružniku, potomcima, usvojenicima, roditeljima), a ne i trećim osobama, čime su ugovori i drugi pravni poslovi zaključeni suprotno odredbama tog zakona, koji se odnosi na korištenje i raspolaganje građevinskim zemljištem u smislu članka 48. ZGZ-a bili ništavi.

 

Kako su prednica tužitelja i M. J. sklopili 1984. takav pravni posao koji je realiziran isplatom kupoprodajne cijene od strane prednika tužitelja i stupanjem u posjed predmetnog dijela kupljenog zemljišta, koje se nastavlja uz stan tužitelja i koji pravni posao je konvalidirao člankom 18. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine ("Narodne novine" broj 92/96, 39/99, 42/99, 92/99, 43/00, 131/00, 27/01, 65/01, 118/01, 180/02 i 81/02, dalje: Zakon o naknadi) to isti pravni posao predstavlja valjani pravni temelj za stjecanje prava vlasništva tužitelja na predmetnoj nekretnini,ali i za pravo na posjed u smislu članka 18. st. 1. ZV-a. Naime, usmeni ugovor između stranaka u cijelosti je izvršen, pa je u smislu odredbe članka 73. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99, i 88/01 - u daljnjem tekstu: ZOO/91) koji se primjenjuje u smislu članka 1163. stav. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05, 41/08 i 125/11, dalje ZOO) prikriven nedostatak pisane forme kod sklapanja tog ugovora, ako je faktično izvršen, pri čemu je predaja posjeda označena kao modus stjecanja. Stoga konvalidira pravni posao između prednice tuženika i Jelaša kao temelj stjecanja vlasništva predmetne nekretnine, što njihovom posjedu, uz istinitost i poštenje, daje i  zakonitost,pa su pravo vlasništvo predmetnog dijela čestice tužitelji stekli i dosjelošću istekom rokova iz članka 159. st.4. u svezi st. 2. ZV-a.

 

Stoga nije osnovana žalba tuženika da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kada je usvojio tužbeni zahtjev, računajući za rokove dosjelosti one iz članka 159. stav 4. u svezi stavka 2. ZV-a, a ne kako pogrešno nalazi tuženik u svezi stavka 3.ZV-a.

 

Stoga je valjalo temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a odbiti žalbu tuženika i potvrditi pobijanu presudu u odnosu na odluku o glavnom zahtjevu.

 

Međutim, osnovano tuženik u žalbi prigovara da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo prilikom donošenja odluke o troškovima postupka, kada je tužitelju na ime troškova postupka dosudio iznos od 18.925,00 kuna.

 

Naime, obzirom na vrijednost predmeta spora (11.000,00 kuna) i da je odvjetnik u istom postupku zastupao dvije osoba, pravilno je sud prvog stupnja obzirom na odredbe čl. 154. st. 3. i čl. 155. ZPP-a, te Tbr. 7. – 9. i 36. ( povišenje za 10% kod zastupanja dviju osoba) i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12,103714,118/14,107/15, dalje Tarifa) tužitelju dosudio trošak sastava tužbe,  pristupa na ročište od 6. lipnja, 20. rujna i 22. studenog 2016. te 6. ožujka i 25. travnja 2017., kao i sastava podnesaka od 18. siječnja i 24. veljače 2017. od po 110 bodova.

 

Međutim, nije pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužiteljima i za ostale parnične radnje navedene u obrazloženju pobijane presude dosudio nagradu u tom broju bodova, zbog čega je ovaj sud pravilnom primjenom materijalnog zakona, temeljem odredbi Tbr. 8. i 9. u svezi Tbr. 7. Tarife tužiteljima dosudio za pristup na ročište od 15. veljače 2017. trošak od 50 bodova, a za sastav podnesaka od 27. rujna 2016. i 10. ožujka 2017.  dosudio nagradu od 25 bodova. Naime, na ročište od 15. veljače 2017. raspravljeno je o procesnim pitanjima, te se nije raspravljalo o glavnoj stvari ili izvodili dokaz,pa je ovaj sud odredio nagradu od 50 bodova primjenom Tbr. 9. stav 2. Tarife, dok podnesci za koje je određen trošak od 25 bodova nisu sastavljeni u skladu sa Tbr. 8. stav. 1. Tarife, pa im je određen trošak u smislu Tbr. 8. stav. 3. Tarife.

 

Slijedom navedenog tužiteljima je utvrđen trošak od 980 bodova, odnosno 9.800,00 kuna što uvećano za 25% PDV-a iznosi 12.250,00 kuna, kojem iznosu treba pridodati trošak vještačenja od 3.000,00 kuna, kao i trošak plaćene pristojbe tužbe i presude po 400,00 kuna što ukupno iznosi 16.050,00 kuna, za koji iznos je ovaj sud obvezao tuženika na podmiru troškova postupka tužiteljima.

 

Zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na žalbu je odbijen, jer ta postupovna radnja nije bila potrebna za vođenje ove parnice (članak 155. stavak 1. ZPP-a).

 

U Splitu 14. rujna 2017.