Broj: Rev 1253/17

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. D. iz Z., kojeg zastupa punomoćnik I. Ž., odvjetnik u Z., protiv tuženice Z. B. D. iz Z., koju zastupaju punomoćnici N. S.-R. i N. S. R., odvjetnici u Z., u sporu zbog smetanja posjeda i privremene mjere, odlučujući o reviziji tužitelja protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-6951/13-4 od 14. veljače 2017., kojim je preinačeno rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pp-203/12-21 od 11. srpnja 2013. dopunjenog rješenjem poslovni broj Pp-203/12-23 od 27. kolovoza 2013., u sjednici dana 17. listopada 2017.

 

r i j e š i o   j e

 

Revizija tužitelja protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-6951/13-4 od 14. veljače 2017. se odbacuje kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

Općinski građanski sud u Zagrebu rješenjem poslovni broj Pp-203/12-21 od 11. srpnja 2013. dopunjenog i ispravljenog rješenjem poslovni broj Pp-203/12-23 od 27. kolovoza 2013. riješio je:

 

"I. Utvrđuje se da je tužena smetala tužitelja u posljednjem mirnom suposjedu nekretnine-stana u Z., koji se nalazi u stambeno – poslovnoj zgradi izgrađenoj na z.k.č.br. 241/6 i označen je kao stan S6 na I. katu površine 44,26 čm upisan kao 8. etaža 452/1000, sve upisano u zk.ul. 746 k.o. B. i to na način da je na ulaznim vratima stana dok se tužitelj nalazio na poslu, promijenila bravu na vratima, a ključ novopostavljene brave nije predala tužitelju, te joj se nalaže vratiti staru bravu na navedena ulazna vrata stana ili primjerak ključa novopostavljene brave predati tužitelju, u roku od 3 dana i pod prijetnjom ovrhe te joj se zabranjuje svako takvo ili slično smetanje suposjeda tužitelja.

 

II. Nalaže se tuženoj da u roku od 8 dana naknadi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 3.000,00 kn.

 

III. Određuje se privremena mjera te se nalaže tuženoj da u roku od jednog dana od primitka ovog rješenja preda tužitelju ključ novopostavljene brave na ulaznim vratima stana u Z., koji se nalazi u stambeno – poslovnoj zgradi izgrađenoj na z.k.č.br. 241/6 i označen je kao stan S6 na I. katu površine 44,26 čm upisan kao 8. etaža 452/1000. sve upisano u zk.ul. 746 k.o. B..

 

Žalba protiv rješenja o privremenoj mjeri ne odgađa ovrhu tog rješenja.“

 

Županijski sud u Zagrebu rješenjem poslovni broj Gž-6951/13-4 od 14. veljače 2017. preinačio je prvostupanjsko rješenje te je riješio:

 

«Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u cijelosti koji glasi:

 

"I. Utvrđuje se da je tužena smetala tužitelja u posljednjem mirnom suposjedu nekretnine-stana u Z., koji se nalazi u stambeno – poslovnoj zgradi izgrađenoj na z.k.č.br. 241/6 i označen je kao stan S6 na I. katu površine 44,26 čm upisan kao 8. etaža 452/1000, sve upisano u zk.ul. 746 k.o. B. i to na način da je na ulaznim vratima stana dok se tužitelj nalazio na poslu, promijenila bravu na vratima, a ključ novopostavljene brave nije predala tužitelju, te joj se nalaže vratiti staru bravu na navedena ulazna vrata stana ili primjerak ključa novopostavljene brave predati tužitelju, u roku od 3 dana i pod prijetnjom ovrhe te joj se zabranjuje svako takvo ili slično smetanje suposjeda tužitelja.

 

II. Odbija se zahtjev tužitelja za nadoknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 3.000,00 kn.

 

Nalaže se tužitelju nadoknaditi tuženici troškove parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 kn, u roku od 8 dana."

 

III. Odbija se prijedlog za određivanje privremene mjere u cijelosti koji glasi:

 

"Nalaže se tuženoj da u roku od jednog dana preda tužitelju ključ novopostavljene brave na ulaznim vratima stana u Z., koji se nalazi u stambeno – poslovnoj zgradi izgrađenoj na z.k.č.br. 241/6 i označen je kao stan S6 na I. katu površine 44,26 čm upisan kao 8. etaža 452/1000. sve upisano u zk.ul. 746 k.o. B.."»

 

Presuda je donesena u sporu po zahtjevu tužitelja za pružanjem sudske zaštite suposjeda stana u Z., koji se nalazi u stambeno – poslovnoj zgradi izgrađenoj na z.k.č.br. 241/6 i označen je kao stan S6 na I. katu površine 44,26 čm upisan kao 8. etaža 452/1000, sve upisano u zk.ul. 746 k.o. B..

 

Protiv drugostupanjskog rješenja tužitelj je podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. točka 3. Zakona o parničnom postupku, jer drži da je ta revizija dopuštena zato što je drugostupanjskim rješenjem preinačeno prvostupanjsko rješenje po čl. 373a Zakona o parničnom postupku. Revizija je podnesena zbog revizijskih razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku, bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. Zakona o parničnom postupku učinjene pred drugostupanjskim sudom i zbog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava.

 

Tužitelj je podnio i reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku navodeći da odluka u sporu ovisi o rješenju materijalnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, o kojemu revizijski sud još nije zauzeo shvaćanje, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova. Predložio je da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju te preinači drugostupanjsko rješenje na način da prihvati tužbeni zahtjev i prijedlog za privremenu mjeru, a podredno da ukine nižestupanjska rješenja i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

 

Tuženica je odgovorila na reviziju te je predložila da Vrhovni sud Republike Hrvatske odbaci reviziju kao nedopuštenu, a podredno da odbije reviziju kao neosnovanu.

 

Revizija je nedopuštena.

 

Vijeće revizijskog suda je prije odluke o osnovanosti revizije ispitalo dopuštenost revizije imajući na umu da je tužitelj podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - dalje: ZPP), te također i reviziju iz čl. 382. st. 2. ZPP, te da je revizija iz čl. 382. st. 2. ZPP dopuštena samo u slučajevima u kojima stranke ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP.

 

Pobijano rješenje doneseno je u sporu zbog smetanja posjeda, a prema odredbi čl. 443. st. 3. ZPP protiv rješenja donesenih u parnicama zbog smetanja posjeda dopuštena je samo revizija iz čl. 382. st. 2. ZPP, ako su ispunjeni uvjeti iz čl. 400. ZPP.

 

Nadalje, prema odredbi čl. 12. st. 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj 112/12 i 25/13 - dalje: OZ) u ovršnom postupku i postupku osiguranja dopuštena je samo revizija iz čl. 382. st. 2. ZPP.

 

Stoga je ispitana dopuštenost revizije podnesen po čl. 382. st. 2. ZPP, koju stranke mogu podnijeti protiv drugostupanjske presude, ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice:

 

1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

 

2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem,

 

3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi – osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda – trebalo preispitati sudsku praksu.

 

U reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Iz navedenog slijedi da za dopuštenost revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP moraju biti kumulativno ispunjeni svi propisani kriteriji, pa je dopuštena samo ona revizija u kojoj su naznačena pravna pitanja koja se tiču primjene točno određenog propisa ili drugog izvora prava, da je pitanje važno za rješenje konkretnog spora zato što se radi o propisu i/ili drugom izvoru prava na kojemu sud temelji obrazloženje pobijane odluke, da je u reviziji naznačen razlog važnosti primjerice naveden u toj odredbi ili koji drugi obrazloženi razlog važnosti, te da se zaista radi o pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a u vezi s kojim Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao najviši sud, osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni.

 

Vijeće Vrhovnog suda Republike Hrvatske ispitalo je dopuštenost revizije te je utvrdilo da predmetna revizija ne ispunjava propisane kriterije dopuštenosti.

 

U odnosu na reviziju protiv rješenja kojim je odbijen tužbeni zahtjev:

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za pružanjem sudske zaštite suposjeda stana u Z., koji se nalazi u stambeno – poslovnoj zgradi izgrađenoj na z.k.č.br. 241/6 i označen je kao stan S6 na I. katu površine 44,26 čm upisan kao 8. etaža 452/1000, sve upisano u zk.ul. 746 k.o. B..

 

Prvostupanjski sud je prihvatio u cijelosti tužbeni zahtjev za pružanjem sudske zaštite suposjeda predmetnog stana polazeći od odredaba koje uređuju uvjete i način za ostvarenje sudske zaštite suposjeda (čl. 24. st. 1. i 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09 - dalje: ZVDSP), uz obrazloženje da su stranke do 12. studenoga 2012. bile u posjedu predmetnog stana, da se tuženica promjenom brave na ulaznim vratima bez predaje ključeva tužitelja nije poslužila dopuštenom samopomoći, već da je isključila tužitelja iz dotadašnjeg suposjeda.

 

Drugostupanjski su je donio odluku na temelju utvrđenja da konkretnom slučaju nisu sporne sljedeće činjenice: da su stranke za vrijeme trajanja faktične bračne zajednice zajedno živjele u predmetnom stanu, da je tuženica 12. studenoga 2012. promijenila bravu na ulaznim vratima stana, te da tužitelju nije predala ključ novopostavljene brave na ulaznim vratima.

 

Taj sud je nadalje ocjenom dokaza utvrdio da je tužitelj svojom voljom napustio stvar, zaključivši da je volja posjednika manifestirana na način da je njeno postojanje nedvojbeno.

 

Takav zaključak je sud donio na temelju utvrđenja kako je tužitelj prije promjene brave 12. studenoga 2012., a nakon odluke stranka o razvodu braka, iselio iz predmetnog stana i odnio sve svoje osobne stvari te odselio kod svojih roditelja, dok su u stanu ostale samo veće stvari u vlasništvu tužitelja (televizor, kompjuter, kauč), a po koje je trebao doći naknadno. Tužitelj je iseljenjem iz stana, kada je odnio svoje osobne stvari, manifestirao svoju volju o napuštanju posjeda stana, a okolnost što je zadržao primjerak ključeva isključivo radi uzimanja i organiziranja selidbe preostalih stvari koje su njegovo isključivo vlasništvo (televizor, kompjuter i kauč), u opisanim okolnostima konkretnog slučaja po ocjeni suda nije relevantno.

 

Slijedom navedenog, a imajući na umu utvrđenje da tužitelj u trenutku promjene brave 12. studenog 2012. nije bio u mirnom suposjedu predmetnog stana, a tuženica je u postupku uspjela dokazati tvrdnje o napuštanja suposjeda predmetnog stana u smislu odredbe čl. 28. st. 1. ZVDSP, odbijen je tužbeni zahtjev za pružanje suposjedovne zaštite u smislu odredbe čl. 24. st. 1. ZVDSP.

 

Tužitelj je revizijom osporio pravno shvaćanje drugostupanjskog suda glede primjene odredbe čl.28. st. 1. ZVDSP, te je naznačio slijedeće pitanje:

 

Ima li privremeni odlazak bračnog druga (na spavanje u drugi stan), pri čemu zadržava ključ kao sredstvo su/posjedovanja stana te svoje stvari u stanu, karakter prestanka posjeda stvari napuštanjem stvari, te predstavlja li zadržavanje ključeva stana, u kojemu se uz to nalaze stvari su/posjednika bračnog druga, kao sredstva suposjedovanja stana, zadržavanje faktičke vlasti na stanu?

 

U reviziji je navedeno da je riječ o pitanju o kojemu revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a o tom pitanju postoji različita praksa drugostupanjskih sudova, primjerice u rješenju Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-8738/2000 od 7. studenog 2000.

 

Naznačeno pitanje nije važno u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP, jer rješenje spora ne ovisi o odgovoru na naznačeno pitanje. Naime pravno shvaćanje na kojemu se temelji obrazloženje pobijane presude polazi od činjeničnog utvrđenja da tužitelj nije bio u zadnjem mirnom posjedu stana, da je stan svojevoljno napustio bez namjere vraćanja u stan, te da je ključeve stana zadržao radi mogućnosti iznošenja svojih preostalih krupnih stvari.

 

Pravno shvaćanje na kojemu se temelji rješenje Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-8738/2000 od 7. studenog 2000. polazi od utvrđenja da je tužitelj otišao iz stana i pri tome zadržao ključeve stana, pri čemu su stvari njegove ostale u stanu, a tužitelj nije manifestirao volju dragovoljnog napuštanja stana.

 

Za rješenje spora je odlučno što je bila prava volja suposjednika koji je napustio stan i pri odlasku zadržao ključeve (tako i u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-359/13-2 od 24. svibnja 2017.), a u tom pogledu se navedena dva rješenja temelje na različitim utvrđenjima.

 

S obzirom na to da se pravno shvaćanje pobijanog rješenja temelji na bitno drugačijem činjeničnom utvrđenju u odnosu na utvrđenje na kojemu se temelji obrazloženje rješenje Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-8738/2000 na koje se poziva revizija, ne radi se o različitoj primjeni odredbe čl. 28. st. 1. ZVDSP.

 

Stoga naznačeno pitanje nije važno u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP.

 

U odnosu na reviziju protiv rješenja kojim je odbijen prijedlog za privremenu mjeru revizijski sud je utvrdio da tužitelj nije naznačio pravno pitanjem a samim time ni razloge važnosti u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP.

 

Zbog iznijetih razloga radi se o nedopuštenoj reviziji, pa je tzv. redovnu reviziju valjalo odbaciti po čl. 392. ZPP, a tzv. izvanrednu reviziju odbaciti po čl. 392.b st. 2. i 3. ZPP.

 

Zagreb, 17. listopada 2017.