Broj: Gž-2109/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda: Amare Trgo, predsjednice vijeća, dr. sc. Lidije Vojković, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Blaženke Rilov Ćurin, članice vijeća, u građanskopravnoj stvari tužitelja S. O.-P., iz S., P. Ž. 28A, zastupanog po punomoćniku Z. I., odvjetniku u S., protiv tuženika S. N., iz S., P. Ž. 28C,  zastupanog po punomoćnici I. A. odvjetnici u T., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Splitu broj P-6071/16 od 16. svibnja 2017., na sjednici vijeća održanoj 19. listopada 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Splitu broj P-6071/16 od 16. svibnja 2017. i sudi:

Tuženiku se nalaže u roku 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 17.895,22 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Zagrebačke banke d.d na dan isplate sa zateznom kamatom po stopi koja se plaća na devizne štedne uloge po viđenju i to na iznos od 35.000,00 DEM od 1. srpnja 2000. do 28. veljače 2002., a potom na iznos od 17.895,22 EUR od 1. ožujka 2002. do 31. prosinca 2005. po stopi koju je plaćala Zagrebačka banka d.d. na devizne štedne uloge po viđenju na EUR, od 1. siječnja 2006. do 31. prosinca 2007. po stopi iz Uredbe o zateznoj kamati, od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12%  te od 1. kolovoza 2015. po stopi prema članku 29. stavku 2. Zakona o obveznim odnosima važećoj za netrgovačke odnose u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za tri postotna poena do isplate.

 

              II. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika protiv nedosuđenog parničnog troška pod točkom II. izreke presude Općinskog suda u Splitu broj P-6071/16 od 16. svibnja 2017.

 

III. Tuženiku se nalaže u roku 15 dana naknaditi tužitelju parnični trošak u ukupnom iznosu od 31.625,00  kuna zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 16. svibnja 2017. do isplate po stopi prema članku 29. stavku 2. Zakona o obveznim odnosima važećoj za netrgovačke odnose u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za tri postotna poena do  isplate.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom suđeno je:

"I . Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 17.895,22 EUR sa zateznom kamatom po stopi koja se plaća na devizne štedne uloge po viđenju u odnosnoj valuti i to na iznos od 35.000,00 DEM od 01. 07. 2000. godine do 28. 02. 2002. godine, a potom na iznos od 17.895,22 EUR od 01. 03. 2002. godine do 31. 12. 2005. godine po stopi koju je plaćala Zagrebačka banka d.d. na devizne štedne uloge po viđenju na DEM odnosno EUR, od 01. 01. 2006. god. do 31. 12. 2007. godine po stopi iz Uredbe o zateznoj kamati, od 01. 01. 2008. godine do 30. 06. 2011. godine po stopi od 14% godišnje, od 01. 07. 2011. godine do 31. 07. 2015. godine po stopi od 12%  p.a., te od 01. 08. 2015. godine po stopi prema čl. 29 st. 2 Zakona o obveznim odnosima važećoj za netrgovačke odnose (u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za tri postotna poena), sve u protuvrijednosti u kunama na dan isplate.

Dužan je tuženik u roku 15 dana tužitelju nadoknaditi parnični trošak zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja presude po stopi prema čl. 29 st. 2  Zakona o obveznim odnosima važećoj za netrgovačke odnose (u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za tri postotna poena), sve u protuvrijednosti u kunama na dan isplate.

II. Dužan je tužitelj u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 16.625,00 kn."

 

              Protiv prvostupanjske presude žalbe su podnijeli tužitelj, pobijajući presudu zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 148/11 – pročišćeni tekst i 25/13, u daljnjem tekstu: ZPP), a tuženik protiv nedosuđenog parničnog troška pod točkom II. izreke s prijedlogom da sud drugog stupnja preinači prvostupanjsku presudu, podredno da je ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

             

Na žalbe nije odgovoreno.

 

              Žalba tužitelja je osnovana, a žalba tuženika nije osnovana.

 

Predmet spora je isplata razlike prodajne cijene u iznosu od 35.000,00 DEM, odnosno sada 17.895,22 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti za stan u S., P. Ž., sagrađenom na čest. zem. 153/2 K.O. Split i to stana na I. katu, površine 76,28 m2 kojeg je tužitelj prodao tuženiku za iznos od 100.000,00 DEM, ali stranke nisu sklopile pisani Ugovor o prodaji već Sporazum o zajedničkoj izgradnji stambenog objekta od 7. travnja 1999. i Sporazum o zajednički izgrađenom stambenom objektu od 12. lipnja 2000.

 

Prema odredbi članka 73. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01), koji se primjenjuje temeljem odredbe članka 1163. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 81/04, 125/11 i 78/15, u daljnjem tekstu: ZOO), ugovor za čije se sklapanje zahtjeva pismena forma, smatra se pravovaljanim iako nije zaključen u toj formi, ako su ugovorne strane izvršile u cijelosti ili u pretežnom dijelu, obveze koje iz njega nastaju, osim ako iz cilja zbog kojega je forma propisana očito ne proizlazi što drugo.

 

Tužbeni zahtjev radi isplate na ime preostalog dijela ugovorene prodajne cijene predmetnog stana se temelji na tvrdnji tužitelja da je među strankama u usmenoj formi sklopljen Ugovor o prodaji predmetnog stana, te da mu tuženik u ugovornom roku najkasnije do 1. srpnja. 2000. nije isplatio cjelokupni iznos ugovorene prodajne cijene predmetnog stana od 100.000,00 DEM, a obzirom da mu je prethodno tijekom 1999., na ime dijela prodajne cijene stana isplatio iznos od 65.000,00 DEM te da je tuženiku predan predmetni stan i on se nalazi u njegovom posjedu.

 

Na temelju navedenog, kod činjenice da tuženik u dogovorenom roku nije isplatio tužitelju novčani iznos od 35.000,00 DEM, koji predstavlja više od 1/3 dijela dogovorene prodajne cijene predmetnog stana, prvostupanjski sud smatra da u konkretnom slučaju nije moguće smatrati da je među strankama u usmenoj formi sklopljeni Ugovor o prodaji predmetnog stana, izvršen u pretežitom dijela. Nadalje, prvostupanjski sud smatra da  parnične stranke u konkretnom slučaju nisu sklopile pravovaljani Ugovor o prodaji predmetnog stana, pa tako tužitelj nije u mogućnosti da s uspjehom pred sudom potražuje od tuženika preostali dio dogovorene prodajne cijene predmetnog stana u visini od 17.895,22 EUR (35.000,00 DEM), a niti je u mogućnosti da održi na snazi u usmenoj formi sklopljeni Ugovor o prodaji predmetnog stana.

 

Prvostupanjski sud pozivom na odredbi članka 115. stavka 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09, u daljnjem tekstu: ZV), odbija tužbeni zahtjev kao neosnovan.

 

Međutim, suprotno stajalištu prvostupanjskog suda kod činjenice da je tuženik isplatio tužitelju značajan, pretežiti dio poprodajne cijene od 65.000,00 DEM i da je tužitelj predao tuženiku predmetni stan i stan se nalazi u posjedu tuženika ne može se smatrati da usmeni ugovor o prodaji nije izvršen. Pored toga, parnične stranke su sklopile pisani Sporazum o zajedničkoj izgradnji stambenog objekta od 7. travnja 1999. i Sporazum o zajednički izgrađenom stambenom objektu od 12. lipnja 2000. koji su bili simulirani pravni poslovi, a koji su prikrivali stvarni ugovor o prodaji predmetnog stana.

 

              S obzirom na navedeno žalbeni razlozi i navodi tužitelja su osnovani jer je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo jer je tuženik obvezan tužitelju platiti razliku prodajne cijene stana u iznosu od 35.000,00 DEM, sada 17.895,22 EUR-a protuvrijednost u kunama.

              Radi toga je prihvaćena žalba tužitelja i, temeljem odredbe članka 373. stavka 1. točke 3. ZPP-a, preinačena je prvostupanjska presuda na način da je prihvaćen tužbeni zahtjev i tuženiku naloženo isplatiti tužitelju razliku prodajne cijene u iznosu od 35.000,00 DEM, sada 17.895,22 EUR-a protuvrijednost u kunama sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća do isplate.

 

              Temeljem odredbe članka 166. stavka 2. u svezi s odredbom članka 154. stavka 1. ZPP-a, tuženiku je naloženo naknaditi tužitelju parnični trošak u ukupnom iznosu od 31.625,00  kuna. Tužitelju je priznat parnični trošak: sastava tužbe - 250 bodova, sastava jednog podneska – 250 bodova, zastupanja na sedam ročišta po 62,50 bodova, zastupanja na četiri ročišta po 250 bodova, sastava žalbe – 312,50 bodova, sukladno tbr. 7., 8., 9. i 10. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12 i 103/14), uvećano za PDV, i pristojbi tužbe i presude po 1.750,00 kuna, u ukupnom iznosu od 31.625,00  kuna sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

 

              S obzirom na navedeno, temeljem odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a, žalba tuženika je odbijena kao neosnovana.

 

Split, 19. listopada 2017.