Broj: Gž-2464/2016

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Županijski sud u Splitu, OIB: 11748694684, u vijeću sastavljenom od sudaca Miha Mratovića kao predsjednika vijeća, Nataše Jerković kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Nediljke Radić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. B., iz N., ..., OIB: ..., kojega zastupaju punomoćnici J. K. i M. P., odvjetnici u V., protiv 1. tuženice A. V. – M., iz D., ..., OIB: ..., koju zastupa punomoćnik D. B., odvjetnik u D. i 2. tuženice H. K., iz Z., ..., OIB: ..., koju zastupa punomoćnik E. K., odvjetnik u Z., radi podizanja ograde, odlučujući o žalbama 1. tuženice A. V. – M. i 2. tuženice H. K. protiv presude Općinskog suda u Vukovaru, Stalna služba u Vinkovcima, poslovni broj P-402/2015 od 25. svibnja 2016., u sjednici vijeća održanoj 23. studenoga 2017.,

 

r i j e š i o   j e

 

              1. Ukida se presuda Općinskog suda u Vukovaru, Stalna služba u Vinkovcima, poslovni broj P-402/2015 od 25. svibnja 2016. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              2. O troškovima postupka povodom podnesene žalbe odluči će se u konačnoj odluci.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom:

- naloženo je 1. tuženici A. V. – M. i 2. tuženici H. K. da izgrade ogradu između kč.br. ... k.o. N., koja je u vlasništvu tužitelja, i kč.br. ... k.o. N. , na način da izgrade ogradu od regulacione linije s ulicom B. R. pa duž međe sa nekretninom tužitelja u smjeru rijeke B. i to u visini od 2,00 m, pa sve do postojeće ograde na nekretnini tuženica i to „ogradu s punim zidom“ (točka I. izreke),

- naloženo je 1. tuženici A. V. – M. i 2. tuženici H. K. da naknade tužitelju parnični trošak u iznosu od 6.618,75 kn (točka II. izreke).

 

Protiv navedene presude žalbe su podnijele obje tuženice pobijajući istu zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine”, broj 53/91 - 25/13, dalje u tekstu: ZPP). Tuženica pod 1. A. V. – M. predlaže da drugostupanjski sud ukine pobijanu presudu i predmet vrati na ponovno suđenje, podredno preinači i odbije tužbeni zahtjev, sve uz naknadu joj parničnog troška, uključivo i troška žalbe. Tuženica H. K. predlaže da drugostupanjski sud ukine pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Odgovor na žalbe nije podnesen.

 

Žalbe su osnovane.

 

Ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbama, i pri tom pazeći po službenoj dužnosti na žalbene razloge iz članka 365. stavka 2. ZPP-a, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a. Prema toj odredbi bitna povreda odredaba parničnog postupka uvijek postoji ako presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati a osobito, između ostalog, ako je izreka presude nerazumljiva, ako o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, ako presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama. Navedena procesna povreda ostvarena je u konkretnom slučaju zbog sljedećih razloga.

 

Predmet spora je zahtjev za podizanje ograde između nekretnine tužitelja označene kao kč.br. ... k.o. N., i nekretnine u suvlasništvu tuženica označene kao kč.br. ... k.o. N., i to „ograde s punim zidom“ u visini od 2,00 m. Ovaj zahtjev se temelji na tvrdnjama da su tuženice, odnosno njihov prednik, srušile svoj objekt koji je bio položen uzduž međe s tužiteljevom nekretninom, ostavivši nakon rušenja objekta svoju nekretninu neograđenom. Upravo uz tu među da postoji obveza tuženica ograditi svoju nekretninu, i to sukladno mjesnim običajima prema kojima vlasnik ograđuje svoju nekretninu ogradom s lijeve strane svojega glavnog ulaza.

 

S obzirom na izloženi tužbeni zahtjev, i činjenice na kojima se isti temelji, za razrješenje spora mjerodavne su odredbe iz članka 102. stavka 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96 - 152/14, pročišćeni tekst 81/15, u daljnjem tekstu: ZV) koje glase:

„ Svaki je vlasnik dužan s desne strane svojega glavnoga ulaza, gledano s puta, ograditi svoj prostor i razdvojiti ga od susjedova prostora, ako nije drukčije propisano, niti je drugi mjesni običaj.“

 

U smislu prednjeg propisa, u okviru pravila o vlastitoj ogradi, postoji obveza ograđivanja svoje nekretnine tako da bude razdvojena od susjedne nekretnine. Svaki susjed, naime, osim ako je što drugo posebno propisano, ili je drukčiji mjesni običaj, mora s desne strane od svojeg glavnog ulaza, gledano s puta, ograditi svoj prostor i razdvojiti ga od susjednog zemljišta.

 

U konkretnom slučaju među strankama nije bilo sporno da su vlasnici susjednih nekretnina te da je nakon rušenja objekta tuženica njihova nekretnina, u odnosu na tužiteljevu, ostala neograđena.

 

Prvostupanjski sud je pozivom na citirani članak 102. stavak 2. ZV-a prihvatio tužbeni zahtjev, dakle zahtjev za podizanje ograde između nekretnina stranaka sukladno mjesnom običaju, uz utvrđenje i obrazloženje koje se, uz prednje nesporne činjenice, svodi samo na sljedeće: „Tužitelj tvrdi da je u mjestu N. mjesni običaj da vlasnik izgradi ogradu s lijeve strane svog glavnog ulaza gledano s puta a što tuženi u postupku nisu ni osporavali.“

Prednje utvrđenje o nespornom mjesnom običaju, međutim, suprotno je sadržaju spisa. Naime, jedan od navoda kojima su tuženice osporavale tvrdnje iz tužbe upravo se, i to izričito, odnosi baš na tužiteljevu tvrdnju o mjesnim običajima (list 14. spisa), nakon čega je tužitelj, radi razrješenja tog spornog pitanja, predložio izvođenje dokaza očevidom na licu mjesta kako bi se utvrdilo da je „u selu N. mjesni običaj upravo obveza izgradnje ograde s lijeve strane svojega glavnog ulaza, ili kako mještani kažu „s leđa svoje kuće“ (list 20. spisa). Pri tome stranke nisu odustale od ovih suprotstavljenih tvrdnji i prijedloga.

 

Kod takvih podataka iz spisa utvrđenjem prvostupanjskog suda da su mjesni običaji nesporni među strankama ostvareno je proturječje iz citiranog članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, i to proturječje o činjenicama koje su pravno odlučne u smislu ovdje mjerodavne odredbe iz članka 102. stavka 2. ZV-a.

 

Nadalje, tuženice su osporavale i vrstu naložene gradnje (ograda s „punim zidom“), kao i visinu ograde (2,00 m), koje pitanje prvostupanjski sud uopće nije raspravio, niti o tome pobijana presuda ima bilo kakve razloge, pa je i time ostvarena ista procesna povreda.

 

Zbog navedenih razloga je na temelju odredbe iz članka 369. stavka 1. ZPP-a valjalo ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. U ponovnom postupku će prvostupanjski sud, sukladno izloženim primjedbama, otkloniti navedene procesne povrede tako što će, nakon što izvede predložene dokaze i raspravi sporna pitanja mjesnih običaja, kako po pitanju lokacije zida tako i vrste gradnje te visine istog, donijeti novu odluku u kojoj će navesti valjane razloge za sve činjenice koje su pravno odlučne u smislu članka 102. ZV-a.

 

Pri tome se, s gledišta merituma spora a načelno govoreći, skreće pozornost prvostupanjskom sudu da se, u smislu članka 102. stavka 2. ZV-a, obveza vlasnika na ograđivanje svoje nekretnine (vlastitom ogradom) prosuđuje prvenstveno temeljem posebnih propisa, ako takovi postoje, a u koje sudska praksa ubraja i odluke jedinica lokalne samouprave. Postojanje i primjena takvih odluka, jer su po svojoj pravnoj snazi jače od običaja, isključila bi primjenu mjesnih običaja. Primjena članka 102. stavka 2. ZV-a, u dijelu kojim uređuje građenje zida s desne strane, dolazi u obzir supsidijarno, onda kada nije drugačije propisano i kada ne postoje drugi mjesni običaji.

             

Odluka o troškovima postupka nastalim povodom podnesene žalbe temelji se na odredbi iz članka 166. stavka 3. ZPP-a.

 

U Splitu 23. studenoga 2017.