Baza je ažurirana 20.11.2024. 

zaključno sa NN 109/24

EU 2024/2679

Pristupanje sadržaju

Gž-1477/2017 Županijski sud u Slavonskom Brodu
Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu

Broj: Gž-1477/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

                              Županijski sud u Slavonskom Brodu, u vijeću sastavljenom od sudaca Irene Dikanović Terzić predsjednice vijeća, mr. sc. Zlatka Pirca člana vijeća i suca izvjestitelja i Dubravke Šimić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice K. G. (OIB:…), V. B., koju zastupa punomoćnik M. Č., odvjetnik iz Z., protiv tuženika D. G. (OIB: …), V. B., kojeg zastupa ZOU A. Š. i M. Š. iz Z., radi iseljenja, rješavajući žalbu tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Velikoj Gorici od 16. ožujka 2017., poslovni broj: 5 P-204/2016-12., 4. prosinca 2017.,              

 

p r e s u d i o   j e

 

                            I. Prihvaća se žalba tužiteljice K. G. te se presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici od 16. ožujka 2017., poslovni broj: 5 P-204/2016-12. preinačava i sudi:

 

                            Tuženik D. G. (OIB:…) iz V. B., dužan je isprazniti od osoba i svojih stvari zk. čbr. 826/2, kuća broj 15, dvorište i oranica od 367 čhv ili 1320 m2, upisane u zk. ul. broj 908. k.o. V. B., te ju slobodnu od osoba i svojih stvari predati tužiteljici K. G. (OIB:…) iz V. B., u roku od 15 dana.

 

                            II. Nalaže se tuženiku D. G. da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 7.675,00 kn, te troškove žalbe u iznosu od 1.562,50 kn, sve u roku od 15 dana.

 

Obrazloženje

 

                            Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da tuženik isprazni od osoba i stvari zk. čbr. 826/2, kuća broj 15, dvorište i oranica od 367 čhv ili 1320 m2, upisane u zk. ul. broj 908 k.o. V. B., te ju slobodnu od osoba i svojih stvari preda tužiteljici u roku od 15 dana (stavak I., točka 1. izreke), kao i da se naloži tuženiku da joj naknadi troškove parničnog postupka u roku od 15 dana (stavak I. točka 2. izreke).

 

                            Istom presudom naloženo je tužiteljici da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 5.000,00 kn u roku od 15 dana (stavak II. izreke).

                           

                            Pravodobno izjavljenom žalbom prvostupanjsku presudu pobija tužiteljica ne ističući zakonske žalbene razloge pobijanja predlažući da se prvostupanjska presuda preinači sukladno žalbenim navodima podredno, da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

                            Traži troškove podnesene žalbe.

 

                            Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

                            Žalba je osnovana.

 

                            Ispitujući prvostupanjsku presudu kao i postupak koji je prethodio donošenju iste po službenoj dužnosti ovaj sud ne nalazi da bi prvostupanjski sud počinio koju od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, dalje u tekstu: ZPP) od onih na koje se sukladno odredbi članka 365. stavka 2. ZPP-a po službenoj dužnosti i pazi.

 

                            Osnovano u žalbi tužiteljica dovodi u sumnju pravilnost primijene materijalnog prava.

 

                            Osnovanost tužbenog zahtjeva tužiteljica temelji na pravu doživotnog uživanja na suvlasničkom dijelu tuženika pozivajući se pri tome na odredbe članka 204. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 141/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14, dalje u tekstu: ZV).

 

                            Odredbom članka 204. stavka 1. ZV-a propisano je da je plodouživatelj ovlašten da se, bez obzira na to kolike su mu potrebe, služi poslužnom stvari u skladu s njezinom namjenom, da je posjeduje kao nesamostalni posjednik, te je potpuno za sebe rabi, a njegov je i čisti prihod od čiste vrijednosti te stvari, ali sve to samo u granicama očuvanja sućanstva, što uključuje i očuvanje temeljne namjene poslužne stvari.

 

                            Plodouživanje je osobna služnost koja se osniva izvođenjem iz vlasništva poslužne stvari. Sadržaj osobne služnosti u okviru ograničenog broja osobnih služnosti određuje vlasnik poslužne stvari, odnosno nositelj prava koji je poslužnu stvar u sporazumu sa stjecateljem (ugovor) na svaki način koji je moguć, a nije nedopušten niti suprotan pravnoj naravi toga prava (članak 219. ZV).

 

                            Iz predmetnog spisa je razvidno da je na temelju rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Zagrebu od 25. kolovoza 1997., poslovni broj: O-1605/1996. uknjiženo pravo doživotnog uživanja na nasljednom dijelu tuženika dakle, osnovano je dispozicijom tuženika učinjenom u ostavinskom postupku.

 

                            Prvostupanjski sud smatra da je u pravu tuženik kada ističe da tužiteljica kao nasljednica plodouživanja na tuženikovom suvlasničkom dijelu predmetne nekretnine ne može s uspjehom tražiti iseljenje tuženika, kao suvlasnika, kako je to postavljeno tužbenim zahtjevom, stoga što tuženik kao suvlasnik predmetne nekretnine, u izvršenju svojih ovlasti ima pravo posjedovanja, uporabe, korištenja i raspolaganja istom stvari, u smislu odredbe članka 30. ZV-a u svezi odredbe članka 36-38. ZV-a, pa da bi tužiteljica mogla eventualno tražiti putem suda da je tuženik prestane uznemiravati odnosno zahtijevati da tuženik kao vlasnik poslužne stvari mora trpjeti izvršavanje plodouživateljevih ovlasti na stvari, te da joj je dana mogućnost postavljanja zahtjeva za poštovanje prava služnosti.

 

                            Ovakav materijalnopravni pristup prvostupanjskog suda je pogrešan.

 

                            Naime, ovlaštenik prava osobne služnosti ima pravo na posjed stvari, a time i pravo na samostalno vršenje neposrednog posjeda kako to propisuje odredba članka 204. stavka 1. ZV-a te članka 213. stavka 1. ZV-a.

 

                            U konkretnom slučaju radilo bi se istina o ograničenju prava vlasništva no ograničenja mogu biti i na temelju dispozitivnosti kao jednog od načela građanskog prava tj. dispozicionih ovlaštenja vlasnika nekretnine – tuženika koji je u ostavinskom postupku omogućio tužiteljici pravo doživotnog uživanja te ograničio svoje pravo vlasništva složenim rokom (dies certus on, incertus quando) nakon ostvarenja kojeg će se njegovo pravo vlasništva (suvlasništva) temeljem karakteristike rekadentnosti prava vlasništva vratiti u svoj prvobitni obujam, pa sukladno tome svojom dispozicijom tuženik je ograničio svoja prava iz članka 30. ZV-a u svezi odredbe članka 36-38 ZV-a.

 

                            S obzirom na izneseno, valjalo je prihvatiti žalbu i preinačiti prvostupanjsku presudu te usvojiti tužbeni zahtjev tužiteljice.

 

                            S obzirom na takvu odluku valjalo je odlučiti o troškovima postupka koji se temelje na članku 154. stavka 1. ZPP-a.

 

                            Kako je dakle tužiteljica u cijelosti uspjela sa tužbenim zahtjevom valjalo joj je temeljem navedene odredbe priznati zatražene troškove sastava tužbe po Tbr. 7. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, dalje u tekstu: Tarife) u iznosu od 1.000,00 kn, troškove podneska od 6. srpnja 2015., po Tbr. 8. točke 1. Tarife u iznosu od 1.000,00 kn, troškove ročišta od 9. srpnja 2015., 21. studenog 2016., 22. veljače 2017. po Tbr. 9. točke 1. Tarife u iznosima od po 1.000,00 kn za svako, te za ročište od 13. siječnja 2017. po Tbr. 9. točke 2. u iznosu od 500,00 kn što ukupno sa PDV-om iznosi 6.875,00 kn, a sa troškovima sudske pristojbe na tužbu i presudu iznosi 7.675,00 kn u kojem pravcu je također valjalo preinačiti prvostupanjsku presudu.

 

                            Također tužiteljici je temeljem članka 166. stavka 3. u svezi članka 154. stavka 1. ZPP-a valjalo priznati troškove podnesene žalbe koji se odnose na trošak sastava žalbe u iznosu od 1.250,00 kn te PDV-a što ukupno iznosi 1.562,50 kn.

 

                            Zbog iznesenog, valjalo je temeljem članka 373. ZPP-a presuditi kao u izreci.

 

Slavonski Brod, 4. prosinca 2017.

Copyright © Ante Borić