Broj: Kž 406/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Lidije Grubić-Radaković, kao predsjednice vijeća, te Ranka Marijana i Melite Božičević-Grbić, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Maje Ivanović Stilinović, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. I. J. zbog kaznenog djela iz čl. 337. st. 4. u svezi sa st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08, 57/11, 125/11 i 143/12 – dalje u tekstu: KZ/97), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Splitu od 30. ožujka 2016. broj K-26/15, u sjednici održanoj 11. listopada 2016.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se žalba državnog odvjetnika kao neosnovana, te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom presudom donijetom u ponovljenom postupku, opt. I. J., na temelju čl. 453. toč. 1. ZKP/08, oslobođen je optužbe da bi počinio kazneno djelo iz čl. 337. st. 4. u svezi st. 1. KZ/97. Primjenom odredbe čl. 158. st. 3. ZKP/08 oštećena je sa svojim imovinskopravnim zahtjevom upućena u parnicu, a na temelju čl. 149. st. 1. ZKP/08 troškovi kaznenog postupka pali su na teret proračunskih sredstava.

 

              Protiv ove presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona i zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              Odgovor na žalbu podnio je optuženik, putem branitelja P. J., odvjetnika iz S., s prijedlogom odbiti žalbu državnog odvjetnika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

 

              Na temelju čl. 474. st. 1. ZKP/08 spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske, koje ga je u roku vratilo.

 

              Na temelju čl. 475. ZKP/08 izviješteni su o sjednici drugostupanjskog vijeća optuženik i njegov branitelj jer su to zahtijevali, ali sjednici nisu prisustvovali, a sjednici nije pristupio ni državni odvjetnik.

 

              Žalba je neosnovana.

 

              Suprotno žalbenim navodima, bitna povreda odredaba kaznenog postupka nije ostvarena. U pobijanoj presudi nema proturječnosti između njene izreke i obrazloženja. Kako iz izreke tako i iz obrazloženja proizlazi zaključak da je optuženik oslobođen optužbe, jer u činjeničnom opisu iz optužnog akta nema svih zakonom propisanih obilježja kaznenog djela, pa djelo za koje se optužuje po zakonu nije kazneno djelo. Prvostupanjski sud je, nadalje, izložio stav ukoliko bi i postojala obilježja kaznenog djela iz čl. 337. KZ/97, ali uz izričitu i jasnu napomenu „ ...  a ne postoje ...“ (stranica 6, odlomak 8 pobijane presude), nema pravnog kontinuiteta s kaznenim djelima iz čl. 291. i čl. 246. KZ/11 jer činjenični opis ne sadrži zakonom propisana obilježja niti tih kaznenih djela, a što je potom i obrazložio. Iz takve jasno iznesene konstatacije, žalitelj pogrešno zaključuje kako je ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka jer, navodno, nije jasno smatra li sud da su ostvarena obilježja kaznenog djela ali nema pravnog kontinuiteta, ili nema potrebnih obilježja kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 337. KZ/97.

 

Žalitelj ne navodi koju povredu kaznenog zakona ima u vidu, već se iz sadržaja žalbe može zaključiti kako smatra da se presuda temelji na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, jer ustraje na tvrdnji kako su, u postupcima optuženika, ostvareni svi bitni elementi kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 4. KZ/97, što ne opravdava ovaj žalbeni osnov.

 

Suprotno navodima žalitelja, činjenično stanje je potpuno i pravilno utvrđeno.

 

Kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti pretpostavlja postojanje određenih ovlasti na strani počinitelja koje proizlaze iz njegovog položaja službene ili odgovorne osobe. Prema činjeničnom opisu iz optužnice, radilo se o prodaji tuđih nekretnina, a ne imovine „P. i.“ d.d. u stečaju, pa se ne radi ni o iskorištavanju niti o prekoračenju optuženikovih ovlasti koje je imao kao stečajni upravitelj P. i. d.d. u stečaju.

 

Pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda kako djelo, na način na koji je optuženiku stavljeno na teret, po zakonu nije kazneno djelo. Optuženik u odnosu na imovinu koja nije u vlasništvu stečajnog dužnika nije imao nikakvih ovlasti, iz čega slijedi zaključak da on, u odnosu na tu imovinu, nije niti mogao ostvariti obilježja kaznenog djela iz čl. 337. KZ/97. Ovlasti se izvode iz položaja koji počinitelj ima u pravnoj osobi. S obzirom na svojstvo optuženika, kao stečajnog upravitelja P. i. d.d. u stečaju, njegove su ovlasti bile usko povezane uz svojstvo stečajnog upravitelja, a s tim u vezi uz imovinu stečajnog dužnika.

 

Žalitelj, neobrazloženo tvrdi kako iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da bi optuženik počinio kazneno djelo iz čl. 337. KZ/97. Treba istaknuti kako se u spisu, kao temeljni dokaz, nalazi kupoprodajni ugovor, koji nije u vezi sa imovinom stečajnog dužnika a za koji optuženik tvrdi da ga nije potpisao i o njemu nema saznanja. Na dnu toga ugovora, umjesto potrebnog potpisa (vlastoručno ispisanog imena i prezimena) nalazi se jednostavna krivudava linija, a na stranicama ugovora, gdje bi trebao biti paraf (kraći potpis) nema ništa (list 179-181 spisa). Dakle, na kupoprodajnom ugovoru, kojim se prodaje imovina koja nije ušla ni u stečajnu masu niti u temeljni kapital društva, nema potpisa prodavatelja, niti se pouzdano može utvrditi tko ga je potpisao i tko ga je donio u javnobilježnički ured na ovjeru. Ostala je činjenica da se u javnobilježničkom uredu, na temelju deponiranog potpisa, ovjerila jedna jednostavna krivudava linija, koja ni približno nema potrebne elemente potpisa, bez podataka tko je uopće donio sporni ugovor na potpis.

 

Žalitelj, nadalje, tvrdi kako je „... točno da optuženik, u svojstvu stečajnog upravitelja, nije imao ovlasti raspolagati nekretninama stečajnog dužnika koje nisu ušle u temeljni kapital ...“. Slijedom pravilnog utvrđenja prvostupanjskog suda, koje korespondira s citiranom tvrdnjom žalitelja, proizlazi kako optuženik nije mogao prekoračiti ovlasti za koje i žalitelj tvrdi da ih nije imao, niti je mogao iskoristiti svoj položaj kada on nije bio ni u kakvoj vezi s nekretninom koja nije ušla u stečajnu masu niti u temeljni kapital društva.

 

Zakonom propisana pretpostavka konkretnog kaznenog djela sadržana je u počiniteljevom protupravnom iskorištavanju stvarne ili pravne mogućnosti vezane uz njegove ovlasti koje proizlaze iz položaja stečajnog upravitelja, a što ovdje nije bio slučaj.

 

Prvostupanjski sud je na temelju izvedenih dokaza osnovano zaključio kako djelo, na način kako je to optuženiku stavljeno na teret, po zakonu nije kazneno djelo, niti se iz raspoloživih podataka mogu izvući relevantni pokazatelji eventualnog postojanja nekog drugog kaznenog djela.

 

Za svoja utvrđenja dao je valjano i logično obrazloženje, na koje se upućuje žalitelj.

 

              Drugostupanjski sud ispituje presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i iz osnova iz kojih se pobija.

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti, u skladu s čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08, nije našao da bi bila ostvarena ni bitna povreda odredaba kaznenog postupka niti povreda kaznenog zakona na štetu optuženika, na koje povrede drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

              Stoga je primjenom čl. 482. ZKP/08 trebalo odlučiti kao u izreci.

 

Zagreb, 11. listopada 2016.