Broj: Kž-177/2016

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Bjelovaru kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Mladena Piškorca kao predsjednika vijeća te Antonije Bagarić i  Dajane Barberić – Valentić  kao članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Draženke Crnković, u kaznenom predmetu protiv optuženika S. V., zbog kaznenog djela iz čl. 228. st. 1.  Kaznenog zakona, odlučujući o žalbi optuženika S. V. protiv presude Općinskog suda u Virovitici broj K-30/16-16 od 1. lipnja   2016. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 20. listopada    2016.

 

p r e s u d i o   j e

 

              Žalba optuženika S. V. odbija se kao neosnovana, te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

            

Obrazloženje

 

              Pobijanom presudom Općinski sud u Virovitici po sucu pojedincu, proglasio je krivim opt. S. V. zbog kaznenog djela krađe iz čl. 228. st. 1. Kaznenog zakona (KZ/11), za koje djelo ga je osudio na kaznu zatvora u trajanju od četiri mjeseca. Na temelju čl. 56. st. 1. i 2. KZ/11 izrečena je uvjetna osuda kojom je određeno da se kazna zatvora na koju je optuženik osuđen neće izvršiti ako za vrijeme od jedne godine ne počini novo kazneno djelo.

 

              Na temelju čl. 158. st. 2. Zakona o kaznenom postupku (ZKP) optuženik je obvezan oštećeniku I. V. na ime imovinskopravnog zahtjeva isplatiti novčani iznos od 3.279,95 kuna, dok se  s ostatkom imovinskopravnog zahtijeva oštećenik upućuje na parnicu.

 

              Na temelju čl. 148. st. 1. ZKP optuženiku je naloženo plaćanje troškova kaznenog postupka u iznosu od 6.164,66 kuna i paušalne naknade u iznosu od 600,00 kuna.

 

              Protiv te presude žalbu je podnio optuženik osobno zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te odluke o kazni, imovinskopravnom zahtjevu i troškovima kaznenog postupka, sa prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se optužba odbije, odnosno ga se oslobodi optužbe, uz naknadu troškova postupka.

 

              Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

              Zamjenik Županijske državne odvjetnice u Bjelovaru je dopisom pod brojem KŽ-DO-157/16 na temelju čl. 474. st. 1. ZKP  nakon razgledanja vratio spis sudu.

 

              Zahtjevu optuženika da ga se izvijesti o sjednici drugostupanjskog vijeća nije udovoljeno, jer nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 475. st. 3. ZKP.

 

              Žalba optuženika nije osnovana.

 

              Iako su uvodno u žalbi naznačene sve žalbene osnove, žalba se sadržajno svodi na žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i tzv. posredne povrede kaznenog zakona, koja proizlazi iz pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Žalitelj, naime, ponavlja svoju obranu da, time što je naložio sječu stabala na predmetnoj nekretnini, čiji je suvlasnik zajedno sa majkom i sestrom u 3/8 dijela, nije postupao s ciljem protupravnog prisvajanja tuđe pokretne stvari, jer se radi o njegovom zemljištu, a porušena drvna masa ne prelazi omjer suvlasničkih dijelova njegove obitelji.

 

              Drugostupanjski sud je pažljivo analizirao ocjenu rezultata provedenog dokaznog postupka i smatra da je prvostupanjski sud sa dovoljno pažnje i kritičnosti ocijenio svaki dokaz zasebno, a zatim u njihovoj međusobnoj povezanosti, te je ispravno zaključio da su u postupanju optuženika ostvarena bitna obilježja kaznenog djela krađe iz čl. 228. st. 1. KZ/11, za koje utvrđenje je dao uvjerljive i prihvatljive razloge.

 

              Tako je sud pravilno utvrdio da na predmetnoj nekretnini nije izvršena fizička dioba suvlasničke zajednice, već je na navedenoj kat. čestici optuženik suvlasnik u 1/8 idealnog dijela, a oštećenik I. V. u 3/8 idealnog dijela. Kada optuženik angažira druge osobe na sječi dijela šume bez znanja i dozvole drugih suvlasnika, čini kazneno djelo krađe, jer kod suvlasništva jedan od suvlasnika ima pravo vlasništva samo na jednom idealnom dijelu zajedničke stvari. To znači da ovaj drugi dio zajedničke stvari nije vlasništvo tog prvog suvlasnika i za njega je to tuđa stvar, koja se može protupravno prisvojiti.

 

              Dakle, suprotno žalbenim tvrdnjama, moguća je krađa stvari koja je u suvlasništvu, iz razloga što je ta stvar samo djelomično počiniteljeva, a djelomično tuđa, pa opisano postupanje optuženika, koji je sječom stabala bez znanja drugog suvlasnika, istoga isključio od vršenja prava vlasništva nad posječenim stablima, sadrži sva bitna obilježja kaznenog djela krađe, kako je to pravilno utvrdio i argumentirano obrazložio prvostupanjski sud.

 

              Stoga su neosnovani svi oni žalbeni navodi koji se iscrpljuju u analizi iskaza ošt. I. V., koji je najprije naveo da je vlasnik cijele nekretnine, budući je nesporno, a što je i sam oštećenik kasnije potvrdio, da je on suvlasnik u 3/8 idealnog dijela predmetne kat. čestice, a optuženik u 1/8 idealnog dijela. Također su neprihvatljive žalbene tvrdnje da optuženik nije trebao tražiti suglasnost drugih suvlasnika za sječu dijela šume, jer je dioba suvlasničke zajednice ranije izvršena, što nije točno, budući fizička dioba suvlasničke zajednice nikada nije izvršena.

             

              Drugostupanjski sud, dakle, smatra da je činjenično stanje opisano izrekom pobijane presude pravilno i u potpunosti utvrđeno, koje utvrđenje žalbenim navodima nije dovedeno u sumnju, a na tako utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud je pravilno primijenio kazneni zakon kada je opt. S. V. proglasio krivim za inkriminirano mu kazneno djelo krađe iz čl. 228. st. 1. KZ/11.

 

              Iako se u žalbi posebno ne obrazlaže žalbena osnova odluke o kazni, drugostupanjski sud je bio dužan ocijeniti primjerenost i opravdanost izrečene kazne i uvjetne osude, sukladno odredbi čl. 478. ZKP-a.

 

              Ocjena je ovoga suda da je prvostupanjski sud ispravno uzeo u  obzir sve okolnosti koje su bile od utjecaja da se kazna zatvora u trajanju od četiri mjeseca, na koju je optuženik osuđen, uz izricanje uvjetne osude sa minimalnim rokom provjeravanja od jedne godine, smatra adekvatnom i primjerenom za ostvarenje zakonom propisane svrhe kažnjavanja iz čl. 41. KZ/11.

 

              Iz navedenih razloga žalba optuženika odbijena je kao neosnovana, a kako pri ispitivanju pobijane presude nisu nađene povrede zakona iz čl. 476. st. 1. ZKP-a, na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti valjalo je, na temelju čl. 482. ZKP-a, odlučiti kao u izreci ove presude.

 

Bjelovar,  20. listopada 2016.