Broj: Kž 377/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda, Melite Božičević-Grbić kao predsjednice vijeća, te Ranka Marijana i Miroslava Šovanja, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Maje Ivanović Stilinović, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženika M. G. zbog kaznenog djela iz čl. 230. st. 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11 i 144/12 – dalje u tekstu: KZ/11) i dr., odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Splitu, broj K-29/15 od 23. prosinca 2015., u sjednici održanoj 25. listopada 2016., u prisutnosti optuženika osobno i branitelja optuženika, J. F., odvjetnika iz S.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se žalba državnog odvjetnika kao neosnovana, te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom presudom, donijetom u ponovljenom postupku, na temelju čl. 453. toč. 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 - odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14 – dalje u tekstu: ZKP/08), optuženik je oslobođen optužbe zbog kaznenih djela iz čl. 230. st. 2. KZ/11 i čl. 333. st. 1. KZ/11. Primjenom odredbe čl. 158. st. 3. ZKP/08, oštećenik je upućen svoj imovinskopravni zahtjev ostvarivati u parnici, a na temelju čl. 149. st. 1. ZKP/08, troškovi kaznenog postupka pali su na teret proračunskih sredstava.

 

              Protiv ove presude državni odvjetnik je podnio žalbu zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje pred potpuno izmijenjenim vijećem.

 

              Odgovor na žalbu podnio je optuženik putem branitelja J. F., odvjetnika iz S., s prijedlogom žalbu državnog odvjetnika odbiti.

 

              Na temelju čl. 474. st. 1. ZKP/08 spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

              Na sjednicu vijeća pozvani su optuženik i njegov branitelj J. F., odvjetnik iz S., jer su to zahtijevali (čl. 475. st. 2. ZKP/08), te su sjednici i prisustvovali. Sjednici nije nazočio državni odvjetnik, iako je o njoj uredno izviješten.

 

              Žalba je neosnovana.

 

              Žalitelj polemizira s nekim tvrdnjama prvostupanjskog suda, koje su nepotrebno izložene u obrazloženju presude, pogrešno smatrajući da se radi o bitnoj povredi odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11 ZKP708.

 

Točno je da se prvostupanjski sud u obrazloženju, pretjerano, bavio analizom zašto smatra da optužni akt sadrži „zbunjujući izričaj“, obrazlagao notornu činjenicu, kako osuđivanost optuženika sama za sebe ne može biti dokaz da je počinio konkretno kazneno djelo, te iznosio brojne zamjerke na račun optužbe.

 

Temeljni zadatak suda nije polemizirati s optužbom, već izložiti kojim se razlozima vodio rješavajući činjenična i pravna pitanja, osobito pri utvrđivanju postoji li kazneno djelo i krivnja optuženika. Sud, nakon što izloži sadržaj obrane i izvedenih dokaza, mora ocijeniti obranu i dokaze izvedene na raspravi, te izložiti svoje zaključke da li je neka relevantna osporena činjenica dokazana ili nije dokazana.

 

Premda je prvostupanjski sud, sasvim nepotrebno, izašao iz ovih okvira, u pobijanoj presudi nema proturječnosti, a glede odlučnih činjenica jasno je izložio razloge na kojima se zasniva izreka presude, pa žalitelj nije u pravu kada tvrdi da je ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka.

 

              Žalitelj nije u pravu niti kada tvrdi da je protekom vremena, od gotovo četiri mjeseca od objave pa do izrade pisane presude, ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 3. ZKP/08., jer da je prekoračenje zakonom propisanog roka utjecalo na zakonitost i pravilnost presude. Naime, iz sadržaja presude je razvidno kako je sud cijenio vjerodostojnost proturječnih dokaza navodeći jasne i razumljive razloge o svim odlučnim činjenicama, uz potpunu harmonizaciju izreke i razloga presude, koju je obrazložio u skladu s odredbom čl. 459. ZKP/08.

 

Razvidno je, dakle, kako prekoračenje zakonom propisanog roka, do kojeg je nažalost došlo, očito nije utjecalo na pravilnost presude.

 

              Suprotno navodima žalitelja, činjenično stanje je potpuno i pravilno utvrđeno. Zaključci suda prvog stupnja, zasnovani na ocjeni vjerodostojnosti iskaza ispitanih osoba i zaključci zasnovani na ocjeni svih ostalih izvedenih dokaza, su logični i utemeljeni na izvedenim dokazima.

 

              Iz sadržaja optužnice, točnije iz opisa iz kojeg proistječu zakonska obilježja kaznenog djela, proizlazi aktivitet dvojice počinitelja kaznenog djela razbojništva na način da je „... jedan od njih ...“ postupao na jedan, a „... drugi od njih ...“ postupao na drugi način, bez da je jasno opisano postupanje konkretnog optuženika. Zato bi se mogao izvesti zaključak kako državni odvjetnik, takvom rečeničnom konstrukcijom optužnog akta, smatra pravno irelevantnim tko je točno optuženik od ta dva maskirana počinitelja kaznenog djela.

 

Supočiniteljstvo ima svoju pravnu logiku ukoliko se utvrdi da je jedan od dvojice supočinitelja bio optuženik i da je kvalificirano sudjelovao u ostvarenju djela na osnovi zajedničkog plana, te svjesne i voljne kooperacije, ali se nisu mogle detaljno raščlaniti radnje jednog od radnje drugog supočinitelja.

 

Međutim, iz sadržaja optužnog akta može proizaći i drugačiji zaključak, da su radnje optuženika razdvojene od radnji drugog počinitelja. Optuženiku je stavljeno na teret da je „jedan od njih“, postavio dasku na ulazu u banku s kojom je optuženik ostvario kontakt, jer je na dasci pronađen njegov DNK, ušao u poslovnicu i izvadio automatsku pušku, a „drugi od njih“ je ostao čekati ispred vrata pazeći da netko ne naiđe.

 

S obzirom da je optužba ustrajala na nejasnom činjeničnom opisu iz kojeg se ne može, sasvim jasno, raščlaniti radnja jednog od radnje drugog supočinitelja, a što je žalitelj potvrdio navodom kako „... optuženik može biti i onaj drugi supočinitelj koji čuva stražu ...“, prvostupanjski sud je bio prisiljen utvrđivati sve relevantne činjenice vezane kako uz mogućnost da je optuženik bio „jedan od njih“ tako i da je bio „ drugi od njih“, točnije da je bio ili onaj koji je ušao u poslovnicu banke ili onaj koji je ostao čekati ispred vrata pazeći da netko ne naiđe.

 

              Žalitelj, pobijajući utvrđeno činjenično stanje, zanemaruje vjerodostojnost iskaza svjedoka I. S. i T. B., koji su bili najbliže onom počinitelju koji je ušao u banku. Svjedoci ne poznaju jedno drugo, o ovome nisu razgovarali i svaki od njih je samostalno uočio isti detalj na glavi i vratu počinitelja. Tako je svjedokinja I. S., između ostalog, iskazala kako je počinitelj na glavi imao motociklističku kacigu, na rukama rukavice a ispod kacige potkapu, te je izričito istaknula kako su počinitelju oči bile „... male, smeđe, s dosta bora oko očiju ...“, dok je svjedok T. B. iskazao kako je vidio vrat počinitelja „... na kojem je bilo bora ...“ i da se po njegovoj procjeni radilo o osobi staroj između 50-55 godina.

 

Iz dokaznog postupka, nedvojbeno, proizlazi kako je optuženik tada imao 32 godine, nema sitne oči, oko njegovih očiju nema nikakvih bora, a njegov vrat nije naboran, te svojim izgledom „ ... ne odaje izgled osobe u dobi od 50-55 godina ...“.

 

              Premda žalitelj pokušava diskreditirati ove iskaze, smatrajući da su nepouzdani, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da su ovi svjedoci, u vrijeme počinjenja kaznenog djela, doista bili u stanju svojevrsnog šoka i jake prestrašenosti. Međutim, oči i vrat počinitelja bili su jedini nepokriveni dijelovi njegovog tijela, pa samim time i jedino dostupni pogledu svjedoka. Zato je, pravilna, ocjena suda kako su njihovi suglasni iskazi vjerodostojni, jer je „... logično da se oni fokusiraju upravo na te dijelove tijela i da na njima uoče specifične i lako upamtljive detalje ...“.

 

              Pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda kako postoji nesporni materijalni dokaz, a to je DNK nalaz na dasci kojom je blokiran ulaz u banku, i koji je identičan DNK profilu optuženika. Međutim, sud je detaljno obrazložio kako taj biološki trag optuženika, nužno nije povezan sa odnosnim kaznenim djelom. Optuženik je zaposlen u karting areni, a poslovnica banke je na katu iznad karting arene. Iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da se takve daske nalaze u karting areni i sa njima manipulira optuženik, pa je, kako je sam iskazao, na njima znao i jesti. Uostalom, da se ovakve daske doista nalaze u prostoru gdje je optuženik bio zaposlen, potvrdili su svi ispitani zaposlenici arene, a nedvojbeno je utvrđeno kako nije bio problem nepozvan ući i uzeti daske.

 

              Žalitelj, sustavno umanjujući vjerodostojnost izvedenih dokaza, neargumentirano iznosi proizvoljne konstrukcije, koje nemaju utemeljenje u utvrđenom činjeničnom stanju. Neobrazložena je konstrukcija žalitelja, kako je optuženik „ ... prethodno snimio situaciju te za počinjenje kaznenog djela odabrao dobro mu poznatu poslovnicu banke ...“, odnosno, neobrazložena je konstrukcija žalitelja kako je upravo optuženik, prema unaprijed stvorenom planu uporabe dasaka za blokiranje senzora „ ... te daske nabavio, pripremio i donio sa sobom te je jednu od dasaka neoprezno dodirnuo prije stavljanja rukavica ...“.

 

Ovakve konstrukcije žalitelja nisu potkrijepljene nikakvim dokazima, pa stoga nisu niti podobne vjerodostojno osporiti utvrđeno činjenično stanje prvostupanjskog suda.

 

              Nasuprot tvrdnji žalitelja, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda kako iskazi svjedoka, kada opisuju izgled počinitelja, jasno eliminiraju optuženika kao „jednog od njih“, točnije onog počinitelja koji je ušao u banku i izvadio automatsku pušku.

 

Kao što je već rečeno, zbog nespretne formulacije činjeničnog opisa optužnog akta, prvostupanjski sud je utvrđivao i činjenice vezane uz mogućnost da je optuženik bio „drugi od njih“, dakle onaj koji je ostao čekati ispred vrata banke. Pregledom snimke video nadzora i putem 3D modela izvršenim mjerenjem visine osobe koja nije ulazila prostorije banke, optuženik je vještačenjem (list 342-349 spisa) eliminiran, zbog svoje visine, kao onaj počinitelj koji je ostao čekati ispred vrata pazeći da netko ne naiđe.

 

Žalitelj zanemaruje kako visina optuženika od oko 180 cm nije rijetkost, pa u slučaju da optuženik i nije bio eliminiran, podudarnost u visini počinitelja i optuženika, u nedostatku drugih relevantnih dokaza, svakako ne bi mogla pouzdano ukazivati na zaključak da je upravo optuženik bio onaj „drugi od njih“ koji je ostao čekati.

 

Nasuprot stajalištu žalitelja, prvostupanjski sud je na temelju izvedenih dokaza pravilno utvrdio postojanje odlučnih činjenica i zaključio kako jedan izoliran materijalan dokaz i tek par vrlo uopćenih indicija, nije dostatno za nesumnjivo utvrđenje da bi optuženik bio jedan od dvojice počinitelja.

 

Osnovan je, stoga, zaključak prvostupanjskog suda kako nema pouzdanih dokaza da bi optuženik počinio odnosna kaznena djela. Za svoja utvrđenja dao je valjano i logično obrazloženje, na koje se upućuje žalitelj.

 

Drugostupanjski sud ispituje presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i iz osnova iz kojih se pobija.

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti, u skladu s čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08, nije našao da bila ostvarena ni bitna povreda odredaba kaznenog postupka niti povreda kaznenog zakona na štetu optuženika, na koje povrede drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Stoga je primjenom čl. 482. ZKP/08 trebalo odlučiti kao u izreci.

 

Zagreb, 25. listopada 2016.