Broj: Kž 501/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda, Lidije Grubić Radaković, kao predsjednice vijeća, te Ranka Marijana i Melite Božičević-Grbić, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Maje Ivanović Stilinović, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. S. V., zbog kaznenog djela iz čl. 337. st. 4. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br: 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 – odluka Ustavnog suda, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08, 57/11., 125/11 i 143/12 – dalje u tekstu: KZ/97), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 18. svibnja 2016. broj K-30/16, u sjednici održanoj 8. studenog 2016.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              I.              Povodom žalbe optuženika S. V., a po službenoj dužnosti, preinačuje se pobijana presuda u pravnoj oznaci djela i izriče da je optuženik S. V., djelom činjenično opisanom u izreci pobijane presude, počinio kazneno djelo protiv gospodarstva–zlouporabom povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st. 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 – dalje u tekstu: KZ/11).

 

              II.              Uslijed odluke pod I. i djelomičnim prihvaćanjem žalbe optuženika S.V., preinačuje se pobijana presuda u odluci o kazni, te se optuženik S. V. za kazneno djelo iz čl. 246. st. 2. KZ/11 na temelju te zakonske odredbe osuđuje na kaznu zatvora u trajanju 1 (jedne) godine.              

 

              III.              U ostalom dijelu žalba optuženika odbija se kao neosnovana, te se u pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom presudom, donijetom u ponovljenom postupku, optuženik S. V. proglašen je krivim zbog kaznenog djela iz čl. 337. st. 1 i 4. KZ/97, pa je na temelju citirane zakonske odredbe osuđen na kaznu zatvora u trajanju jedne godine i šest mjeseci. Naloženo je optuženiku, na ime oduzete imovinske koristi, uplatiti u korist proračuna Republike Hrvatske iznos od 718.600,00 kn u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude, a na temelju čl. 148. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14 -  dalje u tekstu: ZKP/08) optuženiku je naloženo podmiriti troškove kaznenog postupka u paušalnoj svoti od 1.000,00 kn, dok će se o ostalim troškovima odlučiti posebnim rješenjem.

 

              Protiv ove presude žalbu je podnio optuženik, putem branitelja D. U., odvjetnika iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kaznenopravnoj sankciji, s prijedlogom pobijanu presudu ukinuti i predmet uputiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

              Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

              Prije održavanja sjednice vijeća spis je, na temelju čl. 474. st. 1. ZKP/08, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

              Žalba je neosnovana.

 

              Suprotno žalbenim navodima, nije ostvarena bitne povrede odredaba kaznenog postupka jer je sud prvog stupnja, glede odlučnih činjenica, označio jasne i logične razloge na kojima se zasniva izreka presude. Isto tako, sud je označio dokaze na temelju kojih proizlazi zaključak da je optuženik počinio kazneno djelo, kako je to navedeno u izreci pobijane presude, a potom je obrazložio na osnovu kojih odlučnih činjenica je to zaključio.

 

              Suprotno tvrdnji žalitelja, činjenično stanje je potpuno i pravilno utvrđeno. Zaključci suda prvog stupnja, zasnovani na ocjeni vjerodostojnosti iskaza ispitanih osoba i zaključci zasnovani na ocjeni svih ostalih izvedenih dokaza, su logični, zakoniti i pravilni, pa su uslijed toga i zaključci suda o postojanju odlučnih činjenica utemeljeni na izvedenim dokazima.

 

              Pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda kako je optuženik u razdoblju od 2. kolovoza 2005. do 20. listopada 2005. bio osoba ovlaštena za raspolaganje novčanim sredstvima sa računa trgovačkog društva S.-Z. d.o.o., odnosno pravilno je utvrđenje kako mu je bio povjeren određen djelokrug poslova iz područja djelovanja pravne osobe o čijim je imovinskim interesima bio dužan skrbiti. Nadalje, iz potvrde o ovlaštenim potpisnicima (list 349 spisa), nedvojbeno proizlazi da je optuženik bio ovlašten raspolagati sredstvima društva, a da je gotovinske iznose doista osobno i podizao bez vjerodostojne dokumentacije kojom bi pravdao da je podignut novac korišten u poslovne svrhe društva, proizlazi kako iz njegove obrane, tako i iz raspoložive dokumentacije, te vještačkog nalaza i mišljenja (list 524 spisa). Vještakinja K. B. je iskazala kako, nakon podizanja novca u gotovini, osoba koja novac podiže mora ga položiti u blagajnu, jer se stvarna svrha isplate može vidjeti samo kroz blagajnu. Ukoliko novac nije bio položen u blagajnu, a optuženik je priznao da ga nije polagao u blagajnu, vještakinja je jasno izložila svoj zaključak kako osoba koja tako radi „ ... očigledno ne postupa sukladno zakonu i taj novac zadržava za sebe ... „ (list 693 spisa).

 

              Žalitelj zanemaruje da je optuženik u trgovačkom društvu S.-Z d.o.o. obavljao poslove koji su izravno bili povezani uz podizanje gotovine sa računa društva, koju potom nije polagao u blagajnu, pa je na taj način iskoristio svoj položaj, povrijedio dužnost zaštite tuđih imovinskih interesa i sebi pribavio znatnu imovinsku korist na štetu trgovačkog društva S.-Z d.o.o..

 

Takvo postupanje optuženika se ne može označiti kao „ ... ovlaštenje tehničke prirode ...“ kako to pogrešno tvrdi žalitelj.

 

              Nasuprot stajalištu žalitelja, prvostupanjski sud je na temelju izvedenih dokaza potpuno i pravilno utvrdio postojanje svih odlučnih činjenica, te pravilnom ocjenom izvedenih dokaza osnovano zaključio da je optuženik počinio kazneno djelo.

 

Za svoja utvrđenja dao je logično obrazloženje na koje se upućuje žalitelj.

 

Imajući u vidu da je 1. siječnja 2013. stupio na snagu novi Kazneni zakon, sukladno odredbi čl. 3. st. 3. KZ/11 ispitano je postojanje pravnog kontinuiteta između kaznenog djela iz čl. 337. st. 1 i 4. KZ/97, za koje je optuženik proglašen krivim i odgovarajućeg kaznenog djela iz novog Kaznenog zakona.

 

Utvrđeno je postojanje pravnog kontinuiteta, što je pravilno uočio i prvostupanjski sud. Međutim, nasuprot utvrđenju prvostupanjskog suda, s obzirom da se radi o kaznenom djelu protiv gospodarstva, utvrđen je pravni kontinuitet između kaznenog djela iz čl. 337. st. 4. KZ/97 i kaznenog djela iz čl. 246. st. 2. KZ/11, a ne kaznenog djela iz čl. 291. KZ/11 koje je pozicionirano u glavi kaznenih djela protiv službene dužnosti.

 

Sukladno odredbi čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti, utvrdio je povredu kaznenog zakona na štetu optuženika, jer prvostupanjski sud nije primijenio blaži zakon za počinitelja. Sud prvog stupnja je, naime, pogrešno zaključio da je KZ/11 stroži zakon. U ovom se slučaju radi o istim zakonskim okvirima propisane kazne za kazneno djela iz čl. 337. st. 4. KZ/97 kao i za kazneno djelo iz čl. 246. st. 2. KZ/11. Međutim, neovisno o navedenom, povišen je imovinski limit potreban za ostvarenje kvalificiranog oblika kaznenog djela, jer je vrijednost „znatne imovinske koristi“ povećana sa 30.000,00 na 60.000,00 kuna (čl. 87. st. 29. KZ/11), što upućuje da je KZ/11 blaži za počinitelja. Ukoliko bi se radilo o različitim zakonskim okvirima kazne za kaznena djela za koja je utvrđen pravni kontinuitet, npr. kazneno djelo iz čl. 337. st. 4. KZ/97 i kazneno djelo iz čl. 291. st. 2. KZ/11, i tada je KZ/11 blaži za počinitelja, ali bi sud bio vezan onom propisanom kaznom koja je za počinitelja povoljnija.

 

S obzirom da prvostupanjski sud nije primijenio blaži zakon za počinitelja, prvostupanjska presuda je preinačena u pravnoj oznaci djela.

 

              Ispitujući pobijanu presudu zbog odluke o kazni, koju žalbenu osnovu žalitelj ističe ali ju ne obrazlaže, utvrđeno je da je prvostupanjski sud uzeo u obzir okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja kaznenog djela. Vodio je računa o zaposlenosti optuženika, da je u vrijeme počinjenja djela bio mlada osoba, a cijenio je i njegovo korektno držanje i neosuđivanost, dok otegotnih okolnosti nije našao.

 

S obzirom da je primijenjen blaži zakon za optuženika, u kontekstu utvrđenih olakotnih okolnosti, ocijenjeno je primjerenim odmjeriti blažu kaznu optuženiku nego je to učinio prvostupanjski sud. Kaznom zatvora u trajanju jedne godine, izrazit će se društvena osuda zbog počinjenog kaznenog djela, utjecati na počinitelja da ubuduće ne čini kaznena djela i omogućiti mu ponovno uključivanje u društvo, te utjecati na sve ostale da ne čine kaznena djela, kao i na svijest građana o pogibeljnosti kaznenih djela.

 

              Stoga će se odmjerenom kaznom optimalno ispuniti zahtjevi kako generalne, tako i specijalne prevencije.

 

              Drugostupanjski sud ispituje presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i iz osnova iz kojih se pobija.

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti u skladu s čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08, nije našao da bi bila ostvarena ni bitna povreda odredaba kaznenog postupka, niti neka druga povreda kaznenog zakona na štetu optuženika osim one o kojoj je bilo riječi, a na koje povrede drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

              Primjenom odredbe čl. 486. st. 1. i čl. 482. ZKP/08 trebalo odlučiti kao u izreci.

 

Zagreb, 8. studenog 2016.