Broj: Kž 488/16

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Dražena Kevrića kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv osuđenog A. Z., zbog kaznenog djela iz članka 290. stavka 2. Kaznenog zakona Republike Albanije, odlučujući o žalbi osuđenika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici od 4. srpnja 2016. broj Kv I-22/16-4, u sjednici održanoj 16. studenoga 2016.,

p r e s u d i o   j e

Odbija se žalba osuđenog A. Z. kao neosnovana i potvrđuje se prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Presudom Županijskog suda u Velikoj Gorici od 4. srpnja 2016. broj Kv I-22/16-4, utvrđeno je da je hrvatski državljanin A. Z. presudom suda Sudskog okruga L., Republika Albanija, od 21. listopada 2008. broj 171. koja je potvrđena rješenjem Apelacionog suda u S. od 21. veljače 2013. broj 51., proglašen krivim u skraćenom postupku zbog počinjenja kaznenog djela kršenja pravila u drumskom saobraćaju opisanog i kažnjivog po članku 290. stavku 2. Kaznenog zakona Republike Albanije, pa je za to kazneno djelo, koje je u kaznenom zakonodavstvu Republike Hrvatske predstavlja kazneno djelo izazivanja prometne nesreće iz članka 227. stavka 1. i 4. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br: 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – dalje u tekstu: KZ/11.), a kažnjivo po članku 227. stavku 4. KZ/11., na temelju članka 71. stavka 1. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima („Narodne novine“ br. 178/04. – dalje u tekstu: ZOMPO) i članka 227. stavka 4. KZ/11. osuđen na kaznu zatvora u trajanju 6 (šest) godina. U izrečenu kaznu zatvora mu je, na temelju članka 54. KZ/11., uračunato vrijeme provedeno u pritvoru u trajanju od 8 (osam) mjeseci i 9 (devet) dana i vrijeme provedeno na izdržavanju kazne zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, 4 (četiri) mjeseca i 18 (osamnaest) dana, dakle sveukupno 2 (dvije) godine i 27 (dvadesetsedam) dana.

Protiv te presude žalbu je podnio osuđeni A. Z. po branitelju, odvjetniku D. M., „iz svih zakonom predviđenih razloga“, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i osuđenika osudi na blažu kaznu uz primjenu djelomične uvjetne osude, podredno da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Sukladno članku 474. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14. - dalje u tekstu: ZKP/08.) spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Žalba nije osnovana.

Osuđeni A. Z., upirući na pogrešno utvrđeno činjenično stanje u pobijanoj presudi, smatra da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da postoji uzajamnost u ovom konkretnom slučaju, jer je po mišljenju žalitelja, za primjenu načela uzajamnosti prema odredbi članka 17. stavka 1. ZOMPO-a, bila potrebna izričita izjava nadležnog tijela Republike Albanije kojom se deklarira spremnost izvršenja usporedive zamolbe pravosudnog tijela Republike Hrvatske.

Međutim, žalitelj ispušta iz vida da nadležna tijela Republike Albanije upravo podnošenjem zahtjeva za preuzimanje izvršenja u ovom konkretnom slučaju, i to na temelju uzajamnosti, a kako to i navodi u svom dopisu Ministarstvo pravosuđa Republike Hrvatske od 20. svibnja 2016. (KLASA: 720-047/16-01/125, URBROJ: 514-06-02-01-01-16-03), tražeći izvršenje presude suda Sudskog okruga Leži od 21. listopada 2008. broj 171. koja je potvrđena rješenjem Apelacionog suda u S. od 21. veljače 2013. broj 51., izražavaju spremnost izvršenja usporedive zamolbe, pa je na taj način ostvarena pretpostavka uzajamnosti.

Nadalje, neosnovan je i žalbeni prigovor osuđenika da činjenični opis izreke strane odluke ne sadrži subjektivni element kaznenog djela i to konkretno s kojim oblikom krivnje je kazneno djelo počinjeno, pa da nije jasno na temelju čega je prvostupanjski sud zaključio da se radi upravo o kaznenom djelu počinjenom s namjerom, a ne iz nehaja. Suprotno tom žalbenom prigovoru, prvostupanjski sud je u obrazloženju pobijane presude obrazložio na temelju čega je zaključio da se radi o kaznenom djelu iz članka 227. stavka 1. i 4. KZ/11., a s kojim zaključkom se slaže i ovaj, drugostupanjski sud. K tome, potrebno je napomenuti da činjenični opis kaznenog djela treba sadržavati opis događaja na način da iz njega proizlaze zakonska obilježja kaznenog djela. S obzirom na različitost zakonskih opisa kaznenog djela u različitim zakonodavstvima, ne zahtjeva se gramatički identitet već identitet obilježja djela da bi se određeno djelo moglo podvesti pod određeni zakonski opis, a što je ispravno utvrdio prvostupanjski sud.

Nije u pravu žalitelj niti kada se žali zbog odluke o kazni, jer je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi pravilno cijenio sve okolnosti koje su od značaja za odmjeravanje kazne, a koje je utvrdio strani sud u pravomoćnoj presudi koja je preuzeta na izvršenje. Iz tih razloga Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, smatra da odmjerena kazna zatvora u trajanju od šest godina, u pobijanoj presudi koja je identična kazni čije se preuzimanje traži, u ovom slučaju je u cijelosti primjerena, kako stupnju krivnje osuđenika tako i pogibeljnosti počinjenog kaznenog djela, te je opravdano očekivati da će se upravo takvom kaznom ostvariti zakonom propisani ciljevi i svrha kažnjavanja. K tome, osuđeniku je u izrečenu kaznu zatvora, na temelju članka 54 KZ/11., uračunato vrijeme provedeno u pritvoru u trajanju od osam mjeseci i devet dana te na izdržavanju kazne u trajanju od jedne godine četiri mjeseca i osamnaest dana, dakle sveukupno dvije godine i dvadeset sedam dana.

Nadalje, prilikom ispitivanja prvostupanjske presude po službenoj dužnosti, u smislu članka 476. ZKP/08., Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, nije našao da bi bile počinjenje povrede odredaba kaznenog postupka koje se ispituju po službenoj dužnosti niti je našao da bi na štetu osuđenika bio povrijeđen kazneni zakon.

Slijedom navedenog, na temelju članka 482. ZKP/08. odlučeno je kao u izreci ove presude.

Zagreb, 16. studenoga 2016.