Broj: Kž 442/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću za mladež, sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Lidije Grubić Radaković kao predsjednice vijeća, te Ranka Marijana i Melite Božičević-Grbić kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Maje Ivanović Stilinović, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. D. J., zbog kaznenog djela iz čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 158. st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11, 144/12, 56/15, 61/15 - dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu od 9. lipnja 2016. broj K-3/2016-12, u sjednici održanoj 22. studenog 2016.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se žalba opt. D. J. kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom presudom opt. D. J. proglašen je krivim zbog kaznenog djela iz čl. 166. st. 1. u svezi čl. 158. st. 1. KZ/11, pa je na temelju citiranih zakonskih odredbi uz primjenu čl. 47., 48. i 49. st. 1. toč. 3. KZ/11 osuđen na kaznu zatvora u trajanju dvije godine. Na temelju čl. 69. KZ/11 optuženiku je izrečena sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti o alkoholu, a na temelju čl. 148. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 - odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14 - dalje u tekstu: ZKP/08) optuženiku je naloženo podmiriti troškove kaznenog postupka u iznosu 12.038,00 kuna i platiti paušalnu svotu u iznosu 500,00 kn.

 

              Protiv ove presude žalbu je podnio optuženik, putem branitelja I. Ž., odvjetnika iz S. B., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te zbog odluke o kazni i sigurnosnoj mjeri, s prijedlogom pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje ili pobijanu presudu preinačiti i optuženika osloboditi optužbe.

 

              Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

              Na temelju čl. 474. st. 1. ZKP/08 spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

              Žalba je neosnovana.

 

              Premda žalitelj ističe žalbeni osnov bitne povrede odredaba kaznenog postupka, on ga ne obrazlaže niti se može razabrati zašto smatra da je ostvarena ova povreda, već samo polemizira s utvrđenim činjeničnim stanjem. Međutim, sud prvog stupnja je glede odlučnih činjenica označio jasne i logične razloge na kojima se zasniva izreka presude. Isto tako, sud je označio dokaze na temelju kojih proizlazi zaključak da je optuženik počinio kazneno djelo, kako je to navedeno u izreci pobijane presude, a potom je obrazložio na osnovu kojih odlučnih činjenica je to zaključio.

 

              Žalitelj ne navodi koju povredu kaznenog zakona ima u vidu, tek se iz sadržaja žalbe može zaključiti kako smatra da se presuda temelji na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. To što smatra da u njegovim postupcima nema svih obilježja kaznenog djela za koje je proglašen krivim, i pri tome pobija valjanost utvrđenog činjeničnog stanja, ne opravdava predmetni žalbeni osnov. Ovo stoga što se postojanje povrede kaznenog zakona prosuđuje prema činjeničnom stanju iz izreke presude, a ne onom koje bi sa motrišta žalitelja bilo ispravno. Kako su izrekom prvostupanjske presude utvrđeni svi bitni elementi kaznenog djela za koje je optuženik i osuđen, to u ovom slučaju ne postoji povreda kaznenog zakona.

 

              Suprotno navodima žalitelja, činjenično stanje je potpuno i pravilno utvrđeno. Zaključci suda prvog stupnja, zasnovani na ocjeni vjerodostojnosti iskaza ispitanih osoba i zaključci zasnovani na ocjeni svih ostalih izvedenih dokaza, su logični, zakoniti i pravilni, pa su uslijed toga i zaključci suda o postojanju odlučnih činjenica utemeljeni na izvedenim dokazima.

 

Nasuprot tvrdnji žalitelja, koji neargumentirano, površno i olako zaključuje kako je iskaz Ene Jakovac „... nevjerodostojan ...“, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio iskaz ovog djeteta, rođenog  2005. koji je dat video vezom u prisutnosti stručne osobe, kao iskren i vjerodostojan. Ena Jakovac je detaljno opisala kako ju je otac „ ... dirao po guzi i kokici, da je išao gore dolje, lijevo desno i u krug, to je sve nekako brzo radio, a po guzi ju je dirao prstima i gurao prst u guzu ... dirao ju je po sisama, a njoj je bilo jako neugodno, nogama je probala odgurnuti tatu da ju ne dira po kokici, ali je on ipak to nastavio činiti ...“. Opisala je, nadalje, svoju nelagodu i bol koji je doživjela, dala je do znanja ocu da plače, a on je na to rekao da ju voli i o tome ne smije govoriti mami.

 

Pravilno je prvostupanjski sud, takav njezin iskaz, ocijenio spontanim i posve uvjerljivim. Utvrđenje prvostupanjskog suda, o vjerodostojnosti njenog iskaza, zasnovano je i na provedenom psihologijskom vještačenju dr. sc. J. Z. Ova vještakinja nije našla sklonost „ ... izmišljanjima i konfabulacijama ...“ a opisivanje odnosnog događaja „ ... nije rezultat utjecaja ili naknadne rekolekcije informacija koje je dobila od drugih osoba ...“, te je vještakinja procijenila iskaz E. J. autentičnim.

 

Žalitelj nije u pravu kada tvrdi da sud nije povjerovao iskazu djeteta L. J. „ ... pa se nedvojbenim može zaključiti da je iskaz mlt. E. J. nevjerodostojan ...“. Već je izloženo zašto je iskaz E. J. ocijenjen iskrenim i vjerodostojnim. Nasuprot žalbenoj tvrdnji, prvostupanjski sud nije ocjenjivao vjerodostojnost iskaza L. J., već je izložio kako veći dio njegovog iskaza, nakon izmijenjene optužnice, nije relevantan.

 

              Nasuprot stajalištu žalitelja, prvostupanjski sud je na temelju izvedenih dokaza potpuno i pravilno utvrdio postojanje svih odlučnih činjenica, te savjesnom ocjenom dokaza osnovano zaključio da je optuženik počinio odnosno kazneno djelo. Optuženik je poduzeo radnje koje su izjednačene sa spolnim odnošajem. E. J. je, u konkretnoj situaciji, bila nezaštićeno dijete bez mogućnosti zatražiti pomoć od nekog odraslog ukućana, bila je izložena spolnom zlostavljanju svoga oca koji je grubo iskoristio njenu dob od samo deset godina, svoju bliskost s njom i povjerenje koje dijete ima prema svom roditelju. Zato je ona, u takvim okolnostima, bila posebno ranjivo dijete, a kazneno djelo je počinjeno od bliske osobe.

 

              Za svoja je utvrđenja sud prvog stupnja dao valjano i logično obrazloženje, na koje se upućuje žalitelj.

 

              Žalitelj nije u pravu kad se žali zbog odluke o kazni.

 

              Odluka o kazni mora izražavati individualiziranu, zakonom predviđenu društvenu osudu zbog konkretnog kaznenog djela. Zadatak suda se ne ograničava na kreiranje ostvarenog kaznenog djela iz zakonskog opisa, pravnih formulacija i činjeničnog učina, već sud mora izabrati vrstu i mjeru kazne koja će optimalno odgovarati svrsi kažnjavanja. Uloga suda se, pri tome, ne svodi samo na mehaničko posredovanje između slova zakona i stvarnosti. Zakonodavac, generalizirajući svrhu kažnjavanja, nastoji obuhvatiti neodređen broj slučajeva i sažeti ih u opće pravilo. Sud, u svakom pojedinom slučaju, konkretizira opće pravilo i deduktivnim postupkom stvara zaključke potrebne za odluku o vrsti i mjeri kazne.

 

              S tim u svezi, prvostupanjski sud je otegotnim cijenio društvenu opasnost od ovakvih kaznenih djela i visok stupanj krivnje optuženika, ali je cijenio i njegovo korektno držanje te neosuđivanost, uslijed čega je procijenio primjerenim ublažiti zakonom propisanu kaznu za ovo kazneno djelo.

 

Vodeći računa o općim pravilima izbora vrste i mjere kazne (čl. 47. KZ/11) te o svrsi kažnjavanja (čl. 41. KZ/11) kaznom zatvora u trajanju dvije godine, na koju je osuđen prvostupanjskom presudom, moći će se izraziti društvena osuda zbog počinjenog kaznenog djela, utjecati na počinitelja da ubuduće ne čini kaznena djela te mu omogućiti ponovno uključivanje u društvo, ali utjecati i na sve ostale da ne čine kaznena djela kao i na svijest građana o pogibeljnosti kaznenog djela i pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja.

 

              Nije u pravu žalitelj kada se žali zbog izrečene sigurnosne mjere obveznog liječenja od ovisnosti o alkoholu, premda niti ovaj žalbeni navod ne obrazlaže. Optuženik je djelo počinio pod odlučujućim djelovanjem ovisnosti o alkoholu, a u trenutku počinjenja djela je mogućnost shvaćanja značenja njegovih postupka bila smanjena. S obzirom da je utvrđena opasnost da, zbog ovisnosti o alkoholu, ubuduće počini neko teže kazneno djelo, pravilno je prvostupanjski sud, suglasno psihijatrijskom vještačkom nalazu i mišljenju dr. I. Z., izrekao ovu sigurnosnu mjeru.

 

              Drugostupanjski sud ispituje presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i iz osnove iz koje se pobija.

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti u skladu s čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08 nije našao da bi bila ostvarena ni bitna povreda odredaba kaznenog postupka niti povreda kaznenog zakona na štetu optuženika na koje povrede drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

              Stoga je primjenom čl. 482. ZKP/08 trebalo odlučiti kao u izreci.

 

Zagreb, 22. studenog 2016.