Broj: Kž 460/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Lidije Grubić Radaković, kao predsjednice vijeća, te Ranka Marijana i Melite Božičević-Grbić, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Maje Ivanović Stilinović, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. D. Š., zbog kaznenog djela iz čl. 230. st. 2. u svezi st. 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 – u nastavku: KZ/11), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 6. lipnja 2016., broj K-8/2016-10, u sjednici održanoj 6. prosinca 2016.

 

r i j e š i o   j e

 

              I.              Prihvaća se žalba opt. D. Š., ukida se pobijana presuda te se predmet upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

              II.              Uslijed odluke pod I., žalba državnog odvjetnika je bespredmetna.

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom presudom opt. D. Š. je proglašen krivim zbog kaznenog djela iz čl. 230. st. 2. u svezi st. 1. KZ/11, pa je na temelju citirane zakonske odredbe osuđen na kaznu zatvora u trajanju tri godine. Primjenom čl. 54. KZ/11 optuženiku je vrijeme oduzimanja slobode i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 18. prosinca 2015. do 23. ožujka 2016. uračunato u izrečenu kaznu zatvora Na temelju čl. 77. st. 1. i čl. 4. st. 1. Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem ("Narodne novine" broj 145/10) od optuženika je oduzeta imovinska korist, te mu je naloženo isplatiti 3.180,00 kuna u proračun Republike Hrvatske. Primjenom čl. 79. KZ/11 od optuženika je oduzeta muška jakna crne boje i vunene crne rukavice. Na temelju čl. 148. st. 1. u svezi čl. 145. st 2. toč. 1.-5. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14 – u nastavku: ZKP/08) optuženiku je naloženo podmiriti troškove kaznenog postupka u iznosu 1.270,00 kuna i paušalnu svotu u iznosu 1.000,00 kuna.

 

              Protiv ove presude žalbu su podnijeli državni odvjetnik i optuženik.

 

Državni odvjetnik se žali zbog povrede kaznenog zakona i zbog odluke o kazni, s prijedlogom pobijanu presudu preinačiti na način da se opozove uvjetna osuda, a potom optuženiku izrekne jedinstvena kazna zatvora u duljem trajanju.

 

              Opt. D. Š., putem branitelja K. A., odvjetnika iz O., žali se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog odluke o kazni, oduzimanju imovinske koristi i plaćanja troškova kaznenog postupka, s prijedlogom pobijanu presudu preinačiti i optuženika osloboditi optužbe, ili pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti na ponovni postupak i odlučivanje, odnosno pobijanu presudu preinačiti u dijelu odluke o kazni i optuženiku izreći odgojnu mjeru ili blažu kaznu.

 

              Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnio je optuženik, putem branitelja K. A., s prijedlogom žalbu državnog odvjetnika odbiti kao neosnovanu, a odgovor na žalbu optuženika, podnio je državni odvjetnik, s prijedlogom žalbu optuženika odbiti kao neosnovanu.

 

              Spis je u skladu s čl. 474. st. 1. ZKP/08 dostavljen Državnom odvjetniku Republike Hrvatske.

 

              Na temelju čl. 475. st. 2. ZKP/08 o sjednici drugostupanjskog vijeća izviješten je branitelj optuženika K. A., koji je ispričao svoj nedolazak, dok je poziv za optuženika vraćen sa naznakom „odselio“.

 

              Žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja je osnovana, uslijed čega je žalba državnog odvjetnika, za sada, bespredmetna.

 

              U pravu je optuženik kada tvrdi da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno.

 

U pravu je žalitelj da je prvostupanjski sud preuranjeno prihvatio, kao vjerodostojan iskaz svjedoka J. B., o onome što mu je pričao optuženik dok su zajedno boravili u istražnom zatvoru. Iskaz ovog svjedoka je, prema za sada utvrđenom činjeničnom stanju, odlučujući dokaz da je optuženik počinio odnosno kazneno djelo. Zato prvostupanjski sud i daje poseban značaj tom iskazu, a svoje utvrđenje da je optuženik počinio odnosno kazneno djelo, temelji „ ... napose na iskazu svjedoka J. B. ...“.

 

Europski sud za ljudska prava (ESLJP) takav dokaz, u svojim odlukama, definira kao odlučujući dokaz, uz tvrdnju kako „ ... odlučujući dokaz mora biti usko shvaćen u smislu da označava dokaz takvog značenja ili važnosti, koji će vjerojatno biti presudan za ishod slučaja ...“ (presuda ESLJP od 15. prosinca 2011, Al-Khswaja i Tahery protiv Ujedinjenog Kraljevstva, zahtjevi br. 26766/05 i 22228/06). U citiranoj je presudi ESLJP izložio kako ocjena postojanja odlučujućeg dokaza treba biti u suglasju sa Konvencijskim zahtjevima „... da se osuđujuća presuda temelji na takvom dokazu samo ako je on dostatno pouzdan s obzirom na njegovu važnost za predmet ...“.

 

Prvostupanjski sud je propustio utvrditi „dostatnu pouzdanost“ iskaza ovog svjedoka, jer je odbio dokazne prijedloge obrane o ispitivanju svjedoka koji bi, na izvjestan način, mogli razjasniti okolnosti druženja optuženika i svjedoka u sobi istražnog zatvora. Dokazni prijedlog obrane za ispitivanjem svjedoka koji su bili zajedno s optuženikom i svjedokom, bio je odbijen uz obrazloženje kako je „ ... utvrđeno da su navedene osobe zajedno boravile u ćeliji istražnog zatvora ...“. Žalitelj, pravilno, ističe kako nije to bio njegov dokazni prijedlog, već utvrditi da su svi u zatvorskoj sobi čitali i komentirali dokumentaciju optuženika, pa od tuda saznanja svjedoka J. B., a ne iz navodnog priznanja optuženika. Nadalje, optuženik je tvrdio kako nikada nije bio sam sa J. B., dok je ovaj svjedok iskazivao da mu je optuženik priznao počinjenje kaznenog djela dok su bili sami u sobi istražnog zatvora.

 

S obzirom na značaj ovog svjedoka i sadržaj njegovog iskaza, prvostupanjski sud je trebao ispitati predložene svjedoke, a potom sa više kritičnosti procjenjivati vjerodostojnost iskaza, pa čak analizirati i motiv zašto je svjedok iskazivao o onome što mu je, navodno, optuženik govorio dok su zajedno boravili u zatvoru.

 

              U ovom se predmetu, nadalje, tek marginalno provlači da je optuženik, one večeri nakon što je počinjeno kazneno djelo razbojništva, kod sebe imao veću količinu novca. Sud je propustio utvrditi od kuda nezaposlenom optuženiku „ ... bunt novca iz kojeg je izvlačio novčanice kojima je plaćao piće ...“ i da li je taj novac, doista, dobio od roditelja. Nejasna je sudbina i bicikla koji je, navodno istog tog dana ukraden od M. A. i pronađen u blizini počinjenja kaznenog djela, kao i koliko je dana optuženik boravio kod ovoga svjedoka i kada je i zašto odlučio otići.

 

Državni odvjetnik je ispitao svjedoka M. A. (list 98-100 spisa), premda ga nije upozorio suglasno odredbi čl. 285. st. 3. ZKP/08. Ostalo je, međutim, potpuno nejasno zašto je odustao od njegovog ispitivanja na raspravi (list 172 spisa). Neovisno o navedenom, s obzirom na postojeće činjenično stanje, sud je imao ovlast, u smislu odredbe čl. 419. st. 3. ZKP/08, pozvati ovog svjedoka, pravilno ga upozoriti i ispitati o njegovim saznanjima o optuženikovom trošenju novca, o ukradenom biciklu i općenito o optuženikovom boravku kod njega u razdoblju u kojem je kazneno djelo počinjeno.

 

Prvostupanjski sud je, dakle, propustio utvrditi sve relevantne činjenice i izvesti sve raspoložive dokaze kako bi mogao, sa punom sigurnošću, utvrditi da li je optuženik počinio kazneno djelo ili nije.

 

S obzirom na navedeno, žalba optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja je osnovana, pa je pobijanu presudu trebalo ukinuti, a uslijed navedenog je žalba državnog odvjetnika, zbog odluke o kazni i neopozivanja uvjetne osude, za sada bespredmetna.

 

U ponovljenom postupku potrebno je ispitati svjedoke koji su boravili u sobi istražnog zavora zajedno s optuženikom i svjedokom J. B. Nadalje, treba ispitati i svjedoka M. A., i tek nakon toga savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u svezi s ostalim dokazima. Potrebno je određeno i potpuno izložiti koje se sporne činjenice i iz kojih razloga uzimaju kao dokazane ili nedokazane, navodeći jasne razloge o svim odlučnim činjenicama. Naravno, u slučaju osuđujuće presude treba, između ostaloga, utvrditi postojanje zakonom propisane pretpostavke za opoziv uvjetne osude iz presude Općinskog suda u Zadru, br. 2 Kmp-51/13.

 

Imajući u vidu navedeno, primjenom čl. 483. st. 1. ZKP/08 odlučeno je kao u izreci.

 

Zagreb, 6. prosinac 2016.